ZDRAVKO Mamić prije više od petnaest godina počeo je protjerivati nepodobne novinare s Maksimira, a takva praksa upražnjava se i danas. Nakon njih na red su došli navijači. Bad Blue Boysi kao najglasnija oporba Dinamovoj Upravi desetkovani su crnim listama, represijom i zabranama.

Interne crne liste po kojima su se uklanjali navijači s tribina i Dinamovi proglasi koji su odstranjivali nepodobne novinare iz kluba imali su istu svrhu - učvrstiti vlast Zdravka Mamića u Dinamu i eliminirati opoziciju. Njegovu ruku osjetili su i brojni treneri, neki i više puta.

Tada nije postojala svijet zašto je opasno da se opravdava eliminacija novinara i navijača, ni za potjeranim trenerima se nije žalilo jer su bili obični prolaznici,, što je bilo jasno svim navijačima. Ni jedan od njih nije Dinamu donio veliki uspjeh.

Još jedan ružan kraj 

Prije malo manje od dvije godine na klupu Dinama došao je Nenad Bjelica, a ostalo je povijest. Sa stilom je okončao Dinamovo  prokletstvo proljeća u Europi i izgradio momčad koji je konačno postao ozbiljan faktor u europskim utakmicama. 

Njegov dolazak poklopio se s Mamićevim bijegom i mnogima je nakon niza godina konačno opet bilo lijepo biti dinamovac. Bjelica i igrači nisu pritom zaboravljali u svakoj prilici pohvaliti onog koji je godinama tjerao navijače koje su oni vratili na tribine. Bio je to nužan dio odnosa poslodavca i zaposlenika.

Pokrenulo je to lavinu nezadovoljstva među navijačima. Diljem Hrvatske osvanuli su natpisi osude na račun braće Mamić i njihovih podobnika, lutao je i dio medija u izvještajima o potezu Uprave, koja je prema navodima USKOK-a, iz kluba izvukla 300 milijuna kuna. Pokrenut je linč na igrače.

Na istoj strani s navijačima 

Stanje izgleda loše, ali ova kriza samo je prokazala pozicije u Dinamu. Razbijanje iluzija je korisna stvar. Mamić je pokazao da je spreman poniziti sve koji su u posljednje dvije godine dolazili na Maksimir. Ako je netko još imao bio kakve iluzije, više nema. Maske su pale, a politiku kluba na svojoj koži osjetili su i igrači.

U trenutku kad dođe kriza i pokaže se tko stoji na kojoj strani, i navijači i igrači postanu mete ucjene i protjerivanja. 

Što će se sada dogoditi s igračima s kojima je klupska Uprava ušla u otvoreni rat? Kriza će zaustaviti protok novca, izvoz igrača i rate od transfera o kojima su hrvatski klubovi ovisni, odgoda Europskog prvenstva će sniziti vrijednost igrača, naročito onima iz razvojnih liga poput HNL-a. To vjerojatno znači da će većina njih ostati u Dinamu bar još neko vrijeme jer će teško naći ugovore kakve sada imaju. 

Igrači nemaju drugu mogućnost nego pregovarati. Nalaze se tamo gdje su odabrali biti prije nego je buknula kriza s kakvom se očito još nismo susreli. Igrači će s Dinamom ići na dogovor i prihvatiti krizne rate, dok će se Bjelica i Dinamo izgledno je sporazumno rastati.

Igrači nisu u potpunosti bespomoćni, imaju važeće ugovore i klub je dužan plaćati njihove papire, to neće ukinuti ni Fifa-ini mehanizmi za upravljanje klubovima u krizi. Njihovi ugovori su za Dinamo skupi, ali neusporedivo skuplji bio bi njihov odlazak. Klub bez njih neće moći prebroditi trenutke ispred sebe jer Dinamo osim igrača nema baš nikakav kapital i ne može ga ostvariti ni na koji način.

Mogu li ključni Dinamovi igrači shvatiti svoju pregovaračku moć u ovoj situaciji, povesti svlačionicu da u ovim trenucima stane iza dobrog trenera i okrene ovaj scenarij? U Dinamu to može struja oko Brune Petkovića koji je stvarni vođa svlačionice Dinama, oni bi mogli stati pred Upravu sa stavom da neće popustiti pred ovakvim upravljanjem. Neke od njih možda bi povukla odgovornost prema samom sebi, kao nekad kad je biti igrač Dinama značilo biti više od odličnog igrača. Značilo je prepoznati pravi trenutak i izvan terena, riskirati. No to je bilo nekad. Igrači Dinama, kakvu god odluku  donijeli, duguju navijačima na kraju reći cijelu istinu..