STIPE PLAZIBAT je 32-godišnji nogometaš koji se postepeno približava završnoj fazi karijere. Nije bio član reprezentativnih selekcija niti je seniorsko iskustvo skupljao u klubovima s najviše razine. Njegov život po mnogočemu nalikuje onome većine vaših prijatelja i poznanika - nije medijski eksponiran i trenutno je u procesu traženja stana koji će rentati i u kojem će živjeti sa suprugom i njihovim sinom rođenim prije nekoliko mjeseci.

Njegova karijera međutim nije obična. Stipe je po mnogim parametrima natprosječno uspješan nogometaš i može se pohvaliti s postignućima koja većina njegovih kolega nema. Prebacio je brojku od 100 seniorskih golova i u rezimeu ima titulu državnog prvaka i najboljeg strijelca prvenstva.

Oba priznanja zaradio je na Dalekom istoku gdje je proveo većinu karijere, točnije u Singapuru. Tamo je imao status zvijezde, a zbog svojih golgeterskih vještina dospio je i u tekstove najpoznatijih globalnih sportskih medija, jer su u jednom trenutku na cijelom svijetu više od njega zabijala samo trojica, uključujući Messija i Ronalda.

Stipe je juniorski staž odradio u Hajduku, ali svoj nogometni put i slavu pronašao je daleko od kuće. Ove zime vratio se bliže. Prekinuo je azijsku avanturu i potpisao za rumunjsku Academicu Clinceni, klub iz okolice Bukurešta koji se bori za ostanak u najvišem rangu.

Najrecentnije europsko iskustvo nažalost nije završilo golovima, titulama i priznanjima, već uz probleme kakvi su dobro poznati većini profesionalnih nogometaša - neispunjena obećanja poslodavca i brutalno nepoštivanje radničkih prava. Raskinuo je ugovor i već nekoliko tjedana je slobodan igrač. Nakon povratka kući u Split, pristao je s nama podijeliti svoja iskustva.

Foto: Haiqal Tahir

Kako se odvila cijela priča u Rumunjskoj, iz površnih informacija ne zvuči baš dobro?

Hrvatski dragovoljac je Real Madrid za njih. Situacija tamo je katastrofa. Odvilo se ovako - nazvao me jedan naš menadžer i pitao bih li išao dolje, na prvu sam odmah odbio jer mi se nije išlo u Rumunjsku.

Kad sam čuo da je u pitanju Bukurešt, malo me zainteresiralo, ali znam kakva je generalno tamo situacija pa sam i dalje bio skeptičan. Onda me uvjeravao da je financijska situacija bolja, da dolazi novi sportski direktor koji će to sve promijeniti, kao i novi sponzori.

Kad pogledaš i raspitaš se, djeluje kao istina. Samo je problem što je taj sportski direktor živa prevara. Sponzori su likovi puni para koji ih daju samo njemu kako bi igrali njihovi sinovi koji ne mogu igrati našu šestu ligu. Tamo ih se gura, tate voze Panamere i slično.

Bilo je tu još igrača iz Hrvatske, jesu li stvari odmah krenule po zlu za vas?

Bili su tu još Agron Rufati i Muhamed Alghoul. Iz kluba su mi govorili da odmah moram doći. U ponedjeljak su me zvali, u utorak sam letio, a u srijedu odmah potpisao ugovor. Govorili su mi da moram igrati već u subotu. Počeo sam razmišljati kakav je to klub koji me baš toliko želi, to mi je već bio red flag.

Ubrzo su rekli da nas ne mogu registrirati. Prošlo je još tjedan dana bez registracije. Stvar je bila u tome da su dugovali pare nekom igraču koje su morali uplatiti da bi mogli registrirati nove. Nas trojica smo već rekli da nećemo trenirati i da idemo kući ako nas ne registriraju u roku pet dana.

Registracija je onda obavljena i počeli ste igrati, kakvih problema je bilo dalje?

Po takvom početku sam odmah znao da neće biti para. Tamo dogovoriš neki budžet za stan i računaš da će ti ga oni naći. Tri tjedna smo bili u hotelu nekog sponzora. Onda su nam rekli da moramo izaći jer im je preskup i da moramo naći svoj stan. Rekao sam - ok, nema problema, vi nam uplatite stanarine unaprijed do kraja šestog mjeseca da možemo pokriti stan i izaći ćemo iz hotela.

Govorili su bit će do kraja tjedna, a kada dođe kraj tjedna - bit će ponedjeljak ili utorak, pa ne bude ni onda. Plaću nitko ne spominje, to kao da ni ne postoji. Dva tjedna smo se natezali s njima da nam uplate te stanarine, ali nisu željeli.

Kako ste se osjećali u tom trenutku?

Grozno. Nalaziš se u situaciji u kojoj tražiš jednu jedinu pozitivnu stvar za koju ćeš se uhvatiti i izvući to do kraja sezone, do kad sam i potpisao. Recimo, da je dobar teren na kojem treniramo, da je dobra ekipa, da je dobar trener, nešto, ali nemaš ništa pozitivno.

Teren katastrofa, a ekipa kao što sam ti rekao - uglavnom lokalni momci s bogatim roditeljima. Trenera nismo imali mjesec dana. Možeš li zamisliti takav profesionalni klub?

Ni na terenu nije bilo ništa bolje?

Sve je bilo loše. Mislio sam, ajde da barem uhvatim kontinuitet utakmica pa će doći golovi. Da sam stoper, imao bih posla i mogao bih se izboriti za neke pozitivne nastupe, ali kao napadač u pet utakmica jednom sam dotakao loptu unutar trideset metara od protivničkog gola.

Na mene su išle samo duge lopte od golmana, ne možeš doći do šanse, to te isfrustrira. Crnilo gdje god se okreneš. Sreća pa je bilo nas više iz Hrvatske. Okrenuli smo to na zajebanciju, družili se i pazili jedan drugoga.

Foto: Haiqal Tahir

Na kraju vam je ipak bilo dosta svega i raskinuli ste ugovor? 

Tu mi je beba od šest mjeseci, fali mi, imam kuću koju trebam završiti, izvagao sam i shvatio da nema jedne pozitivne stvari koja bi me tamo zadržala. Razgovarao sam sa sportskim direktorom, rekao mu da ne vidim smisla da stojim tu do šestog mjeseca, da imam drugih prioriteta u životu i da bi bilo dobro da se rastanemo.

Iz početka nisu htjeli, željeli su da ostanem jer nemaju alternativu, ali na kraju sam se uspio izboriti da me puste kući, da raskinem ugovor. Ta epizoda je jedna tragikomedija. Ukupno sam bio pet tjedana, trebao sam dobiti jednu i pol mjesečnu plaću, međutim nisam.

Kakav je plan za dalje?

Igra mi se i ne igra. Osjećam da mogu, ali u glavi nisam blizu nogometa. Ako nema prave prilike, ne želim se više dovoditi u ovakve situacije. Nisam više mladi momak koji ovisi o tome, imam drugih poslova i prihoda, imam od čega živjeti, završio sam fizioterapiju na Medicinskom tako da mi je i to opcija.

Kako ste obrazovanje izbalansirali s profesionalnim nogometom?

Bio sam junior u Hajduku. Špaco Poklepović mi je u razgovoru rekao da ne računa na mene za prvu ekipu. Solin me tražio već ranije pa sam prešao kod njih. Priključio sam se prvoj ekipi i upisao fakultet. Prva godina fakulteta je bila najteža, slabo sam stizao na treninge, odradio bih ih s juniorima navečer, ali druga i treća su bile lakše što se vremena tiče.

Kada su me otpisali u Hajduku, htio sam upisati faks, ali malo sam izgubio elan kada sam u Solinu s 19 vidio da ću ipak napraviti neku karijeru. Htio sam zamrznuti faks, ali mama mi nije dala. Na kraju mogu biti samo zahvalan što nije. Kada mi je ostao još samo diplomski, prešao sam u Šibenik i debitirao u Prvoj HNL protiv Hajduka na Poljudu. Kasnije sam i tamo raskinuo ugovor nakon što pet mjeseci nisam vidio plaću.

Spominjali ste da ste danas zahvalni Špaci?

Tada si premlad da to odmah shvatiš. U momentu si ljut jer smo svi subjektivni prema sebi, ali ja mu nikad nisam ružnu riječ uputio. Zahvalio sam mu na iskrenosti, ali u sebi sam gorio. Meni san nije bila Barcelona ili Real, nego samo Hajduk. Bio sam ljut i tužan, ali nisam se predao u smislu da ako neću igrati u Hajduku neću igrati nigdje. Naravno da sam danas zahvalan Špaci jer mi je pomogao da realnije sagledam situaciju.

Vratimo se na temu plaćanja, za prvoligašku polusezonu u Šibeniku niste dobili ništa?

Klub se tada raspadao, kasnije ispao i do Treće lige. Ja sam otišao u Dugopolje i osvojio Drugu. Nisam netko tko može tolerirati takve stvari, ima igrača koji mogu igrati a da godinu dana ne dobiju plaću, ja im se divim. Novac od Šibenika nikad nisam dobio.

Mogao sam ih tužiti i čekati da se to sve riješi, ali u tom momentu kad sam bio mlad najbitnije mi je bilo da se maknem otamo i da igram. Nisu to bili neki veliki novci, ali isto tako meni bi značili jer nisam imao ništa. Imao sam sreću da sam kasnije igrao po Aziji gdje su takve stvari nepoznat pojam.

Dakle životarili ste kao igrač prvoligaša?

Jedva smo se uspjeli izboriti da nam daju novce da kupimo kopačke. Imali smo interni vic koji je jednom spomenuo Bačelić-Grgić - Dođe igrač Šibenika u pekaru, žena ga pita što ćeš, a on kaže ništa, izvinite, samo gledam. Doslovno nije bilo ni za kiflić. Uzdržavali su me roditelji koji su mi davali džeparac. Moj otac je najzaslužniji što sam uopće počeo igrati, a i što sam nastavljao kad je bilo najteže.

Od kluba smo imali jedino mukte ručak i večeru. Sto ludosti ti je u glavi, a ne možeš ništa. Limitiran si maksimalno. Ti kao igraš Prvu ligu i trebao bi se boriti s Dinamom koji je tada imao igrače na plaći od 40, 50 tisuća eura mjesečno.

Je li tada postojao Nogometni sindikat?

Taman je bio osnovan, imali smo razgovore s njima, ali oni tu nisu mogli ništa, samo poslati dopis i zvati, ovi će reći da će plaća biti, ali ih ne bude. Tu je kriva država, nitko drugi.

U Hrvatskoj kada si profesionalni nogometaš moraš imati samostalni obrt, što je cirkus, ne priznaje ti se status radnika. Država te traži da sam uplaćuješ svoje doprinose svaki mjesec, da plaćaš porez, a tebi poslodavac ne isplaćuje plaću. Tebe tereti, a njega ne.

Srećom, kad sam bio u Šibeniku, stariji igrači koji su znali da neće biti plaće su mi rekli da ne otvaram obrt, tu sam se izvukao. Trenutno sam spreman prihvatiti jedino ponudu iz Azije, ako dođe neka dobra, igrat ću, a ako ne, zaključit ću taj dio svog života.

Prva stanica u Aziji bio vam je Japan, ali prije toga ste kratko bili u Makedoniji. Kakav je tamo bio vaš status po pitanju prava?

Tamo sam igrao Prvu ligu za iste pare kao i u Dugopolju Drugu. Kada smo prelazili u Rabotnički, šarlatani od menadžera koji su nas vodili su za mene i još jednog igrača dobili pet-šest tisuća eura, a nama je plaća bila 750. 

Kada sam došao u Makedoniju, ugovor je bio na ćirilici, kasnije sam saznao da nije ni profesionalni, nego stipendijski. S gazdom sam se morao dogovoriti da mu platim 5 tisuća eura da bih otišao u Japan. Posudio sam kod prijatelja, u pet mjeseci Japana sam uspio uštedjeti i kad sam došao kući, vratio sam mu novce. Teška borba.

Je li vas bilo strah otići na drugi kraj svijeta kada je stigao poziv iz Japana?

Ne, bio sam mlad, a i iskreno, do tad stvarno nisam ništa zaradio. Živio sam od plaće do plaće. Imao sam dobru sezonu u Rabotničkom. Na kraju sam saznao da su tražili bolesne pare za mene kada me želio Levski Sofija dok je to bio super klub.

Došao sam u fazu da želim nešto naplatiti kada znam koliko vrijedim, nije da maštam o milijunima, ali želio sam da mogu počastiti sebe, prijatelje, dovesti ih u posjet. Do tada je sve bilo iz mjeseca u mjesec. Plaća u Japanu je bila bolja nego sve do tad, ali kao što sam spomenuo, prvih nekoliko mjeseci sam štedio da vratim dug prijatelju. 

Foto: Haiqal Tahir

U Japanu, kao i kasnije u Tajlandu i Singapuru niste više imali starih problema?

Druga liga u Japanu je organizacijski i infrastrukturom iznad HNL-a, naravno ne govorim o kvaliteti nogometa, ali ne moraš razmišljati o stvarima kao što su stan i plaća. U Singapuru sam bio skoro šest godina. Tamo je svaki klub državni, osim Sailorsa s kojima sam lani bio prvak, oni su privatizirani i sada nakon što sam otišao su postepeno počeli davat brutalne pare.

Singapurske klubove financira Sports SG, to je organizacija koja nadzire sav sport, postoji i FAS (Football Association of Singapure). Iz ministarstva lova dođe u Sports SG pa u Savez koji raspoređuje klubovima svaki mjesec.

Tamo sam imao plaću s kojom se nisam mogao razbacivati, ali nisam morao niti životariti. Nikad nije kasnila. Jednom se desilo da je zakasnila par dana, ali to je bilo samo slučajna pogreška računovođe kluba. Nakon toga su nam se ispričavali nekoliko mjeseci.

Što osjećate kad se sada osvrnete na svoju nogometnu karijeru?

Zbog nekih stvari sam sretan, zbog nekih ne. Našao sam svoj put, proputovao dobar dio svijeta na račun nogometa, a putovanja su mi isto strast. Nisam zadovoljan s tim što sam prekasno počeo razmišljati o nogometu kao pravom poslu. Kao mlađi nisam radio dodatne treninge, odradio bih onaj obavezni i to je to.

Nikakve teretane ili slično. Tek me Japan naučio pravom profesionalizmu. Nisam ni toliko vjerovao u sebe. Mislim da sam mogao ostvariti više, ali kad dođeš u neke godine kad si puno realniji prema sebi vidiš da ne možeš maštati o onome o čemu si maštao kada si bio mladić. Prihvatiš to i daješ maksimum tu gdje jesi.

Inače se ustručavam od intervjua i medijskih istupa, ne volim čitati i slušati negativne komentare. Dosta je isfrustriranih i iskompleksiranih ljudi koji žele omalovažavati uspjeh ili se rugati neuspjehu drugoga. Mene to pogađa. Znam da sam se puno žrtvovao i trudio da bih ostvario to što jesam.

Nije to puno, ali nije ni malo. Nisam nikoga prevario u cijeloj svojoj karijeri i sve sam odradio najpoštenije što sam mogao. Onda netko kaže "i moja baba bi u Singapuru davala golove". Majstore, tko ti brani, idi i zabijaj, ali ne možeš, nije to baš tako lako.

Tebe tamo gledaju kao stranca, klub ih može imati samo tri. Bez obzira na generalno slabiju kvalitetu lige, očekuju da si kontinuiran, da si svaku utakmicu najbolji, jednu ne budeš, već je pritisak, ne budeš drugu - najgori si.