EINTRACHT živi san. Klub iz Frankfurta je u srijedu u finalu Europa lige pobijedio Rangers nakon penala (1:1, 5:4) i osvojio prvi europski trofej od 1980. godine kad je osvojio Kup Uefe, preteču današnje Europa lige. Veliku ulogu u tome je odigrao i Kristijan Jakić koji je u prvoj sezoni u Frankfurtu upisao 45 utakmica.

Propustio je samo jednu Eintrachtovu europsku utakmicu i to prvu utakmicu protiv West Hama u polufinalu zbog žutih kartona. U finalu je odigrao produžetak, a nakon utakmice pridružio se ogromnom slavlju Nijemaca. Ono se dan kasnije s ulica Seville prelilo na ulice Frankfurta na kojima su bile stotine tisuća navijača koji su došli pozdraviti prvake.

Neviđeno slavlje u Frankfurtu

"Dok sam živ, ovo neću zaboraviti, majke mi. Fenomenalan osjećaj, pogotovo ovo jučer u Frankfurtu. Padala je kiša, ali ni ona nije mogla pokvariti slavlje. Ne mogu to uopće prepričati. Sinoć sam došao u stan i samo zaspao koliko sam umoran bio. Sad jedva čekam doći kući", kaže nam Jakić s frankfurtskog aerodroma i nastavlja:

"Volio bih da svaki hrvatski nogometaš doživi to što sam ja doživio. Ti navijači su nevjerojatni. Oni žive za ovaj klub, žive za trofeje, to shvatiš tek kad nešto osvojiš. Mi smo za njih heroji, ispunili smo im snove i dali smo im nešto čemu su se nadali čitav život. Ničega ovoga ne bi bilo bez njih. Pratili su nas po čitavoj Europi, nosili nas. Ma, čudo."

Ogromna Eintrachtova fešta započela je na stadionu Ramon Sanchez Pizjuan. Na utakmici je bila i Jakićeva obitelj, došlo je i nekoliko prijatelja. Jakić je rekao da je užasno teško zadržavao sve emocije. Prije pet godina igrao je u raspalom RNK Splitu, a sad je izborio nastup u Ligi prvaka.

Suza suzu stiže

"Grljenje, suze... Vidio sam ih samo na pet minuta jer su ubrzo došli zaštitari, ali naravno da smo zajedno slavili. A joj, koliko sam plakao... Najednom samo krene suza za suzom, ne znaš uopće zašto i samo plačeš. I onda opet. Nevjerojatno, nikad to nisam osjetio", kaže Jakić.

U igru je ušao u produžetku, a penale nije pucao. Nije ni trebao jer su petorica njegovih suigrača doslovno savršeno izvela svih pet penala. Rangersov golman McGregor nije imao nikakve šanse. Ne bi ih obranio ni da su mu rekli gdje će pucati.

"Nije to slučajno. Jako puno smo ove sezone vježbali penale i slobodnjake. Nakon treninga bi puno igrača ostalo i treniralo, kao da smo znali da će jednom ove sezone biti bitno. Tako da za nas to baš nije bila klasična lutrija penala jer smo znali da ćemo zabiti svih pet", rekao je Jakić koji je u Eintracht došao prošlog ljeta i odmah se uklopio u momčad:

"Nisam mogao izabrati bolji transfer. Klub je fenomenalno posložen, nema nikakvog pritiska, a momčad je stvarno odlična. Mladi smo, bodrimo jedni druge i nitko se ne ljuti kad mu netko kaže da nešto mora drukčije. Iskreno, nisam se nadao da ću ovoliko igrati u prvoj sezoni. Trener mi je rekao da je malo kojem igraču uspjelo ovako dobro se prilagoditi na novu ligu, zahtjeve i sve što uz to ide."

Čitav Dinamo mu čestitao

U finalu je pobijedio Bornu Barišića koji je u grčevima izašao iz igre pred kraj utakmice i samo je mogao gledati kako Aaron Ramsey jedini promašuje penal i kako Jakić i suigrači podižu pehar pobjednika.

"Prije dodjele medalja sam otišao do njega. Vidio sam da nije mogao nastaviti utakmicu pa sam želio provjeriti da nije ništa ozbiljno. Srećom, samo su ga grčevi mučili. Znam da mu nije lako, ali tako je to u nogometu. Vidjet ćemo se opet u reprezentaciji pa ćemo malo duže popričati. Javio mi se i cijeli Dinamo, svi su odmah čestitali. Hvala im", zaključio je Jakić.