Ukrajinski blockbuster "Darijo": Za mene postoje samo Neretva, Hajduk i Šahtar

Screenshot: youtube

NA UKRAJINSKOJ televizijskoj postaji Football TV premijerno je prikazan dokumentarni film "Darijo", koji je Šahtar dao snimiti o svom kapetanu Dariju Srni.

Film prikazuje Srnin život i njegov nogometni put, a Šahtar je putem svoje web-stranice donio najvažnija zapažanja i izjave hrvatskog veznjaka izrečene u dokumentarcu

*O karijeri u Šahtaru.

"Ako se jednog dana probudim i ne budem sretan ovdje, spakirat ću kofere i otići. Ali, ja sam stvarno sretan ovdje! U Donjecku imam sve, obitelj, prijatelje, igram za jednu od najboljih momčadi u Europi i najbolju ukrajinsku posljednjih godina", poručio je u uvodu Srna.

*O izboru nogometa.

"U mome rodnom gradu Metkoviću najpopularniji sport je bio rukomet. Najbolji hrvatski rukometaši dolaze iz Metkovića. Imao sam izbor: nogomet ili rukomet. Odlučio sam se za nogomet jer je cijela moja obitelj voljela taj sport. Moj otac i brat su bili vratari. Oni su bili na golu, a ja sam pucao. Uživao sam u tome i uskoro me je otac počeo voditi na treninge. I tako sam postao nogometaš."

*O ratu u Hrvatskoj.

"Imao sam devet ili deset godina kad je rat počeo, bio sam klinac. Ljudi govore da je Jugoslavija bila jedna od najboljih država na svijetu i da je jugoslavenska putovnica bila od iznimne važnosti. Rat je gotov i sada trebamo ići dalje. Ostao sam u Hrvatskoj, ali naravno da sam imao i prijatelje iz Srbije. Igrao sam s njima i volim ih jer sam takva osoba. Vrijeme prolazi. Znam da ima ljudi koji su izgubili sinove, kćeri, majke ili očeve, ali bio je rat, a ja ne znam kako ga objasniti."

*O reakciji roditelja nakon preseljenja.

"Kada sam otišao iz Metkovića u splitski Hajduk, plakali su dva dana, kao da sam otišao u New York ili negdje drugdje iako je udaljenost između gradova 130 kilometara. Automobilom im je trebalo pola sata do mene, ali svejedno su plakali. Navikli su viđati me svaki dan i to im je bila velika promjena. Čuli smo se svaki dan, a kad sam potpisao za Šahtar, bio im je to novi šok. Ne bi bilo razlike ni da sam potpisao za Manchester United, Chelsea ili neki drugi klub, mučilo ih je što sam otišao u inozemstvo. No, shvatili su da je to novi korak u mojoj karijeri i podržali su me."

*O prvom crvenom kartonu.

"Bilo je to u derbiju protiv zagrebačkog Dinama. To je kao ovdje derbi između Šahtara i kijevskog Dinama. Ušao sam na teren kao zamjena, imao sam 20 godina. Ne znam kako se to dogodilo, ali nekako sam suparniku laktom slomio nos... Bio sam neiskusan. Ali, bila je to velika škola, nakon toga sam počeo drugačije razmišljati. Svaka pogreška je škola, ne samo u nogometu, već i u životu."

*O Šahtarovoj ponudi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Sjećam se da je bilo interesa Borussije Dortmund, Rome i još dva ili tri kluba, ali najkonkretnija i najbolja ponuda je došla iz Šahtara. Ali, zapravo sam odbio prvu i drugu ponudu jer je velika razlika između Šahtara tada i danas. Šahtarovo ime danas znači puno u Europi. Igrao sam u dva kluba u karijeri, mislim da neće biti trećeg. Proveo sam šest godina u Hajduku, sedam i pol u Šahtaru, to su moje dvije ljubavi. Najvažniji korak u karijeri mi je prelazak u Šahtar."

*O prilagodbi u Šahtaru.

"Prije dolaska u Šahtar, više sam igrao u napadu. Mislim da nitko nije bio sretan onime što sam pokazivao u početku u Donjecku, puno sam griješio. Prvi sam put igrao u Ligi prvaka, na novoj poziciji, bili su to veliki šokovi. Ali, srećom, imao sam trenera koji me shvaćao, branio i učio, sve do današnjeg dana."

*O nošenju dvije kapetanske vrpce u finalu Kupa Uefe.

"U finalu sam dobio posebnu vrpcu, čini mi se s natpisom Unicefa. No, ispod nje sam stavio i Šahtarovu vrpcu koja mi je bila poput talismana."

*O navijačima.

"Kad smo se vratili u Donjeck nakon poraza od Arsenala 5:1, čuli smo navijače kako nam viču da vjeruju u nas i da ćemo imati novu šansu za pobjedu. Te su nam riječi dale samopouzdanje. Da sam s Hajdukom izgubio 5:1, vjerojatno bih dva dana ostao u kući i gledao televiziju. Ljudi u Splitu su dobri, ali takve stvari shvaćaju preozbiljno i previše ih uzimaju k srcu."

*O smislu života.

"Za mene je smisao života moja obitelj. Možeš igrati, imati novac, automobile i kuće, ali bez kćeri, sina i supruge, sve bi to bilo nevažno."

*O najljepšoj uspomeni na Donjeck.

"To je prvi Šahtarov stadion, ostat će mi u sjećanju zauvijek. To je bio pravi stadion, u blizini je bio rudnik. Rudari su nas uvijek dolazili gledati nakon završenog posla."

*O osvajanju Kupa Uefe.

"Bio je to veliki doseg za Donjeck, ali i za cijelu Ukrajinu. Svi bi trebali biti ponosni na Šahtar. Prijatelj iz Kijeva me je nazvao i rekao mi da i on slavi pobjedu Šahtara. Ljudi su u Kijevu slavili našu pobjedu! Na stranu rivalitet između Dinama i nas, to je bio trofej za Ukrajinu. Nismo postigli samo sportski uspjeh, siguran sam da su i ukrajinskog predsjednika drugačije gledali u svijetu nakon toga."

*O Donbass Areni.

"Mislim da je za svakog nogometaša veliki motiv igranje na Donbass Areni. Kad igraš na takvom stadionu, moraš postizati dobre rezultate, moraš biti ukrajinski prvak, igrati u Ligi prvaka. Znam da je predsjednik kluba sanjao o Ligi prvaka na Donbass Areni i mi smo mu taj san ispunili."

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara