BENEDIK MIOČ (29) jedan je od najboljih igrača ove sezone SuperSport HNL-a. Ofenzivni veznjak Slaven Belupa zabio je sedam golova u domaćem prvenstvu, čime je izjednačen s Markom Livajom, Mijom Caktašem i Franom Brodićem, dok jedan više ima Ramon Mierez. No, svi oni imaju ofenzivnije uloge od Mioča, što dovoljno govori o njegovoj životnoj formi.

Mioč je u velikom intervjuu za Index govorio o cijeloj svojoj karijeri, a osobito o početku 2023. godine, kada je otkrio da boluje od dijabetesa tipa 1. Dotad neotkriveni visoki šećer u krvi bio je takav da su se liječnici čudili kako je uopće došao na hitnu svega dva dana nakon utakmice s Varaždinom, pa čak i kako je uopće živ.

Otkrio je detalje borbe sa šećernom bolesti i tome kako je ona, uz pomicanje na mjesto desetke, bila okidač za fantastičnu sezonu pod trenerom Royem Ferenčinom. Govorio je počecima u Osijeku te bivšem treneru Zoranu Zekiću s kojim je 2017. sudjelovao u rušenju PSV-a u kvalifikacijama za Europa ligu.

Dotaknuo se i situacije u HNL-u, otkrio prednosti i mane novog napadača Dinama Arbera Hoxhe s kojim je dijelio svlačionicu u koprivničkom prvoligašu i, među ostalim, objasnio zašto u 2024. nema društvene mreže.

Kako reagirate kada netko kaže da ste najbolji igrač HNL-a?

Lijepo je čuti, naravno, to je još jedan motiv više za budućnost. Ali, iskreno, ne zamaram se time jer sam se nadao takvim rezultatima s obzirom na to da puno ulažem u sebe. Sada je došlo do toga. Uživam, ne opterećujem se.

Ramon Mierez je najbolji strijelac lige s osam pogodaka, dok Vi, Marko Livaja, Mijo Caktaš i Fran Brodić imate po sedam. Kako je vidjeti svoje ime uz njihova?

S obzirom na to o kakvim je imenima riječ, a ja s njima dijelim mjesto na ljestvici, stvarno je to lijepo za vidjeti. To mi je dodatan vjetar u leđa. K tome su oni svi napadači, a ja sam prednji vezni.

Uz sedam u prvenstvu, jedan ste zabili u SuperSport Hrvatskom kupu. Što se poklopilo ove sezone uzevši u obzir da ni u jednoj ranijoj niste zabili toliko golova?

Promjena pozicije je najbitnija. Cijelu seniorsku karijeru igrao sam zadnjeg veznog, bilo sam ili u paru. Nisam bio toliko prisutan prema gore, nisam davao završi pas niti sam baš pucao po golu. S promjenom pozicije na desetku iliti prednjeg veznog u svakoj se utakmici nađem u dvije-tri dobre situacije.

Igrao sam ovu poziciju i u mlađim kategorijama u Osijeku, stoga mi nije strano tako se kretati. Dovoljne su mi bile jedna ili dvije utakmice kako bih se prešaltao. Recimo da mi je to zapravo glavna pozicija, samo što su pri mom ulasku u prvu ekipu Osijeka na toj poziciji bili bolji igrači. Stoga su mene stavili na zadnjeg veznog. Najbolje se snalazim na poziciji desetke i rezultati to pokazuju.

Trener Roy Ferenčina je dakle prepoznao Vaš potencijal na toj poziciji.

Trener Zoran Zekić me je u Osijeku stavljao na tu poziciju, ali tada nije bilo kontinuiteta. Također, ovu je metodu koristio i bivši trener Slavena Ricardo Moniz. Već sam na pripremama pokazao da mogu ići u tom smjeru.

Dolaskom Roya Ferenčine sjeli smo i razgovarali. Rekao mi je da me vidi na poziciji desetke. Smatra da na njoj mogu biti najbolji u HNL-u. Zasad igram odlično i nema potrebne micati me.

Koliko je na Vašu formu utjecala promjena načina života prouzrokovana otkrićem da bolujete od dijabetesa tipa 1?

Nisam se u prijašnjim sezonama loše osjećao niti me je bolest kočila. Više je stvar pozicije i činjenice da sam bio udaljeniji od gola. Otkriće dijabetesa doprinijelo je svemu tome jer sam, među ostalim, reducirao prehranu do maksimuma, iako sam i ranije kao profesionalan sportaš pazio što jedem.

S time je sve lakše krenulo. Sada znam što je mom tijelu potrebno prije i nakon utakmice kako bih se brzo rekuperirao i to je pokazatelj da moram nastaviti u tom smjeru. Radio sam na sebi i prije dijabetesa, ali nisam toliko razmišljao o prehrani. Cijela priča s promjenom pozicije i odabirom prehrane bila je okidač. 

Kako ste otkrili da bolujete od dijabetesa?

Početkom 2023. bili smo na zimskim pripremama u Međugorju. Sve je bilo super, no zadnja dva-tri dana budilo me učestalo mokrenje, i do osam puta tijekom noći. Na početku nisam davao osobitu važnost tome jer je vrijeme bilo non-stop loše pa smo bili pokisli. Pio sam puno tekućine i jednostavno sam mislio da sam prehladio mjehur pa sam to morao izbaciti.

Kako se to oduljilo na četiri dana, kontaktirao sam punicu koja radi kao medicinska sestra. Pitala me je boli li me dok mokrim, je li mokraća druge boje, peče li me, boli li me donji dio trbuha na dodir... Na sve sam imao negativan odgovor i tako je otklonila sumnje na mjehur, ali odmah je znala u kojem smjeru ide.

Sve sam se to vrijeme normalno osjećao i uobičajeno odrađivao pripreme. Došli smo kući s priprema, odigrali utakmicu s Varaždinom i potom sam krenuo prema Zagrebu kako bih pokupio suprugu i sina. Ondje me punica dočekala na vratima s uređajem za mjerenje šećera. Odmahnuo sam rukom i rekao: "Nemojte me s tim zamarati, sve je dobro." 

Odgovorila je: "Nisi dobro, to je u tebi i ti to ne osjetiš." Na vratima smo počeli mjeriti šećer. Mjerili smo pet puta, ali uređaj nije uspio izmjeriti, samo je pisalo da je jako visok. Odmah sam otišao na hitnu, gdje su me momentalno spojili na infuziju, napravili pretrage i izvadili krv. Pokazalo se da mi je šećer u krvi bio 38, a normalan je od četiri do šest.

Došli su i rekli mi: "Sretan ti rođendan." Zastao sam, nisam razumio o čemu pričaju jer sam se dobro osjećao. Uveli su me potom u priču. Sledio sam se, noge su mi se odrezale. Pitao sam se kako ću nastaviti živjeti, hoću li se i dalje moći baviti sportom.

No, objasnili su da mi se život ne mora promijeniti niti jedan posto jer inače dijabetičarima savjetuju aktivnosti, sport i rekreaciju. Naime, aktivnošću se regulira šećer u krvi. Rekli su da mi je, kao profesionalnom sportašu, tijelo godinama trpjelo posljedice šećera i sada je došlo do granice pucanja.

Čudili su se što ste dva dana ranije igrali utakmicu i što ste uopće živi s obzirom na to da ste cijeli život pod ogromnim naporima?

Upravo tako. Pitao sam ih što je uzrok i što je potaknulo šećer, a odgovorili su da može biti stotinu faktora - od genetike, iako nitko u mojoj obitelji nema dijabetes, do poremećaja metabolizma ili stresa. Svi mi imamo autoimune bolesti, samo je pitanje hoće li se koja aktivirati.

Čudili su se da sam uopće uspio doći k njima, kako nisam u šećernoj komi ili kako, ne daj Bože, nisam umro. S tim su me riječima spustili na zemlju, raspoloženje je splasnulo i shvatio sam da je situacija ozbiljna. Dotad nisam imao nikoga u svojoj blizini tko bi mi rekao što je šećerna bolest, jednostavno nisam imao potrebu znati išta o tome.

Kako ste živjeli na početku kada ste saznali za dijabetes?

Prva dva-tri mjeseca su bila stresna, nisam znao kome se obratiti. U bolnici su me uveli u osnove kao što su uzimanje inzulina ili mjerenje šećera pomoću FreeStyle Libre uređaja. No, kada sam izašao iz bolnice, pitao sam se - što sad?

Nisam znao reagirati. Naravno, razumijem ljude u bolnici u kojoj sam bio jedan od pacijenata. Ali oni nisu razumjeli moju profesiju, ipak se kao profesionalan sportaš razlikujem od većine dijabetičara. Prvi mjeseci bili su grdi za moju obitelj i mene.

Ali, kako sam ja u sportu, a supruga mi je bivša profesionalna odbojkašica, tako smo krenuli korak po korak. Upoznali smo ljude usko vezane uz sport koji boluju od dijabetesa. Družili smo se s njima kako bi nas uveli u priču i objasnili nam što je, primjerice, potrebno jesti prije i poslije treninga, pa i za vrijeme ukoliko šećer padne.

Bili smo poput istraživača. Isplakali smo se i izljubili stotinu puta, pitali se zašto se to dogodilo baš meni. Klasična glupa pitanja koja nemaju veze s vezom, ali se vrte po glavi. Bilo je lakše kada sam odradio prvi trening i shvatio da se jednako dobro osjećam.

U sklopu transfera iz kluba u klub odradili ste više liječničkih pregleda. Kako to da dijabetes nikad nije otkriven?

Zato što su liječnički pregledi kod nas jako loši. Običnim vađenjem krvi vidiš sve, a mi to uopće ne radimo. Neću spominjati imena klubova, možda neki vade krv na pregledima, ali velik dio HNL-a ne radi. I to je velik problem.

Roditelji su me također pitali kako dijabetes nije otkriven na pregledu pa sam im rekao kako je za nogometaše bitno da nemaju karijes na zubu ili kilogram i pol viška. A to izjeda li te nešto iznutra nema veze. Imaš ili nemaš sreće. Nadam se da će se po tom pitanju nešto promijeniti.

Upravo ovakvi intervjui i priče mogu potaknuti ljude koji sjede u uredima i koje boli briga za nas da barem nešto promijene, osobito sada kada se igrači, koji igraju svjetska prvenstva i Lige prvaka, žale na tempo. Mogu zamisliti da se i njihovi liječnički pregledi rade ofrlje.

Slaven Belupo je u sezonu ušao s trenerom Ricardom Monizom. Zašto je on izdržao samo sedam utakmica na klupi?

Kada je dolazio i kada smo vidjeli o kome je riječ, svi smo bili zbunjeni. On je radio u Tottenhamu, reprezentacijama, SAD-u, s Nikom Kovačem u Salzburgu, HSV-u... Pitali smo se što radi u Hrvatskoj i Slavenu. Ipak je dotad radio u najboljim klubovima liga Petice. Kada je došao, shvatili smo u kojem smjeru idemo. Možda ga ispočetka nismo najbolje shvaćali.

Jednostavno se nije mogao prebaciti na HNL. Neovisno o tome bio to Slaven ili neki drugi hrvatski klub, mi nemamo taj karakter niti smo nacija s genetskim predispozicijama kao u Engleskoj. Moniz je radio u Premier ligi i tamo je u startu imao 30-ak top igrača koji na taj način treniraju od omladinskog pogona.

Bilo mu je čudno kako kod nas nitko ne ulaže toliko u sebe, kako napadač ne može zabiti 15-20, krilo 10, a vezni 7-8 pogodaka. Sistem nogometa, razmišljanje i uvjeti nisu isti. Nije odstupao od svojih uvjerenja.

Pripreme s njim bile su najteže u mojoj karijeri. Kada su počele utakmice, ništa nije štimalo. Moniz je želio sve staviti u napad i igrati atraktivno. Obrana ga nije zanimala i mi smo u prvih par kola dobili desetak golova. Počeli smo se mimoilaziti u razmišljanju. Nije tražio naše niti mišljenje pomoćnika koji su prošli HNL.

Nikoga nije slušao, imao je viziju koja ovdje nije mogla proći. Na kraju je samome sebi presudio. Ne znam je li mu bilo ispod časti promijeniti se, ali vidjelo se da neće dobro završiti. Dobar trener, ali došao je s totalno drugačijim razmišljanjem.

Moniza je naslijedio Roy Ferenčina. Kako je on stabilizirao Slaven?

Unio je stabilnost, mirnoću i odgovornost. Dao nam je do znanja da ga ne zanimaju ime i prezime. Ako radiš što kažu on i njegov stožer, igrat ćeš. Zatraži li te da zatvoriš lijevu stranu, a ti to dva-tri puta ne učiniš, više te nema. Zapravo, kao i u svakom drugom poslu.

Intenzitet treninga ostao je identičan jer je Ferenčina još kao igrač bio veliki radnik, pa i sada želi da ekipa bude fizički spremna. I ove su zimske pripreme bile teške. Najvažnija stvar kod njega jest što je normalna osoba koja zna što želi i kako do toga doći. Spojio je kockice koje su nedostajale. Dobro izgledamo, imamo dobru energiju i idemo u dobrom smjeru.

Ferenčina je igračka i trenerska legenda Slavena. Osjeti li se to unutar kluba?

To je jedna od bitnijih stvari. U klubu je proveo najveći dio karijere i svi mi stariji znamo kakav je igrač bio. Primjerice, on je tjedan dana uoči utakmice s Varaždinom bio nabrijaniji od svih nas. Ne možeš izgubiti kada ti netko prenese takvu energiju. 

Situacija nije bila obećavajuća nakon prvih šest-sedam kola, pa je Uprava kluba tražila rješenje koje će podići rezultate. Možda nema veliko iskustvo kao glavni trener, ali je kao pomoćnik bio u zdravim i kvalitetnim sredinama te je bio dobar igrač. On je dao glavni doprinos trenutnoj dobroj situaciji.

Kako se Vi i Vaši suigrači osjećate u trenutnom HNL-u, u kojem svi pričaju o borbi za prvaka između Rijeke, Hajduka i Dinama, dok je Rudeš pred ispadanjem?

Govorit ću u svoje ime. Po zakonu velikih brojeva, i Rudeš u nekom trenutku mora početi pobjeđivati. Dovoljno je da u komadu pobijedi u par utakmica i približit će se na par bodova. Eto panike. Gledamo biti što bolji kako bismo se priključili gornjem dijelu tablice i kako si ne bismo stvorili pritisak.

Mlađima u svlačionici pokušavamo usaditi u glavu da se ne smijemo opustiti. Danas svatko zna igrati nogomet i svatko ti može zabiti gol. Osjetili smo to u prvih par kola i tako smo imali dobru školu da se ne smijemo opustiti. 

Da, malo je olakšanje s obzirom na veliku bodovnu razliku, ali kopka nas da nam suparnici brzo mogu biti za vratom. Također, nije isto završiti sedmi-osmi ili četvrti-peti. Svakome od nas to može biti važno i za potencijalni transfer.

Igrali ste s Arberom Hoxhom, krilnim napadačem kojeg je Dinamo ove zime doveo za milijun eura. Što možete reći o njemu?

Dinamo s njime nije promašio. Naravno, vrijeme će pokazati jer u Dinamu uvijek imaš deset očiju iznad sebe i samo se gledaju pobjede te borba za trofeje. Ne znam je li se ikad našao u takvoj situaciji.

Gledajući igračke karakteristike, Hoxha je iznimno moćan, zbog čega ga je Dinamo i kupio. Po meni je on najbolji igrač u HNL-u u igri jedan na jedan. Lakoćom prolazi suparnike, a u Dinamu će mu korigirati male nedostatke u suradnji sa suigračima.

Ipak je bio u Lokomotivi i Slavenu, gdje su se gledali samo faza napada, golovi i asistencije. Dinamo igra europske utakmice u kojima je nužno igrati u oba smjera. Kada to popravi, vjerujem da će biti pun pogodak za Dinamo. Želim mu sve najbolje.

Vratimo se na Vas. Prošli ste školu NK Osijeka. Kako je nogometno odrastati u Vašem gradu?

Jako, jako lijepo. Znamo kakve su veličine prolazile Osijekovu školu, jednu od najboljih u Hrvatskoj i Europi. Sve će biti još bolje sada kada imaju fantastičan kamp. Čim su ulaganje i razum zdravi, nema ničega lošega.

Osobno sam uživao igrati kod kuće, u klubu koji volim. U par utakmica sam pod trenerom Zoranom Zekićem bio i kapetan. Dio dječačkih ciljeva tako sam već ostvario. Imali smo lijepe rezultate, ali ostaje gorak okus jer smo zbog jednog gola ispali od bečke Austrije na putu za Europa ligu.

Otkako ste 2013. ušli u prvu momčad Osijeka, klub Vas je do 2018. slao na posudbe u niželigaše Segestu, Višnjevac i Belišće. Kako ste reagirali na te posudbe?

Prilikom potpisivanja prvog profesionalnog ugovora 2013. odmah sam išao na posudbu u Segestu. Dolazio sam iz juniora pa nisam imao iskustvo igranja seniorskog nogometa. U juniorskom HNL-u nije ni izbliza jednak intenzitet nogometa. Velika je razlika između juniorskog i seniorskog nogometa. 

Zdravo sam razmišljao, znao da sam moram ići na posudbu jer u tom trenutku nisam mogao ući u prvu ekipu. Nije mi bio cilj isključivo trenirati i čekati da netko dobije tri žuta kartona ili se, ne daj Bože, ozlijedi. Tako sam potpisao za drugoligaša Segestu, kada je vrijedilo pravilo da moraju igrati trojica mlađih igrača. A kako su oni imali domaće mladiće, tako se nisam naigrao.

Nije imalo smisla da se odreknu svojih igrača radi tuđih. K tome, svi znamo kakva su tada bila vremena u Osijeku. Plaće nisu dolazile mjesecima i gotovo nitko nije stajao iza igrača koji su išli na posudbe, bio sam osuđen sam na sebe.

U Segesti sam izdržao šest mjeseci, da bih se potom vratio u Osijek. Kako to inače biva, došlo je do smjene trenera. Novi me nije poznavao, odradio sam pripreme i otišao na novu posudbu. I tako su išle jedna, druga, treća. Praktički sam tri godine proveo na posudbama.

Posudbe u trećeligaše Višnjevac i Belišće su mi puno donijele. Sazrio sam za seniorski nogomet jer se u tim ligama grublje igra. Brzo sam se iz dečka morao pretvoriti u muškarca kako bih se izborio za svoje mjesto pod Suncem. Zoran Zekić je nakon dvije sezone (2015. godine, op. a.) preuzeo Osijek.

Gledao me na posudbi, gdje sam igrao na poziciji desetke te sam zabio 12-13 golova uz još toliko asistencija. Vjerojatno su shvatili da sam njihov igrač s dobrom statistikom. Vratio me, odradio sam pripreme i zaslužio svoje mjesto. Na kraju sam postao prva opcija u veznom redu.

Godina 2017. pamti se po Osijekovom putu u kvalifikacijama za Europa ligu. Izbacili ste Santa Colomu (2:0, 4:0), Luzern (2:0, 1:2) i PSV (1:0, 1:0) prije no što ste na korak do grupne faze ispali od bečke Austrije (1:2, 1:0). No, Osijek se još 2015. borio za ostanak kada je Zekić došao. Kako ste Vi doživjeli procvat kluba?

Bio sam još na posudbi kada je Zekić došao, tako da mi njegove početne vizije nisu bile poznate. No već su se tada pojavljivali znakovi izlaska iz sivila. Bio je to okidač i za predsjednika Ivana Meštrovića, koji je počeo tražiti investitore. Bilo im je stalo do kluba, vidjeli su kako se dobro razvija Zekićev plan i shvatili da bi klub mogao stati na zdrave noge.

Procvatu je najviše doprinijela energija trenera Zekića, koji je prihvatio doći u rupu bez dna. Svi su okretali glavu na poziv Osijeka, a on je došao. Pokazao je karakter i znanje što napraviti u takvoj situaciji kako bi uzdigao klub. Pojavili su se potom i Mađari te je sve krenulo nabolje.

Prisjetite se utakmica s PSV-om u kvalifikacijama za Europa ligu. Zekić je rekao da su mu kao treneru te pobjede bile rezultatski i emotivno najveće u karijeri, a on je Osječanin poput Vas. Kako ste ih Vi doživjeli?

Čak smo iz istog kvarta. Njemu su te pobjede bile još važnije nego igračima, jer godinama nije boravio u Osijeku, a onda se vratio na velika vrata. Jedno pretkolo, s klubom koji je bio pred gašenjem, dijelilo ga je od ulaska u grupnu fazu. Pobijediti takvog velikana kod kuće i u gostima je za poštovanje.

To su najveće pobjede u povijesti Osijeka. Nitko nam nije davao šanse, ali pokrenuli smo cijeli grad koji je stao uz nas. Da je suparnik pet puta brži, s energijom 15 tisuća ljudi ne može te pretrčati. Bili su to dani koje nikada nećemo zaboraviti, uvijek rado o njima pričamo kada se sretnemo.

Jeza te prođa na pomisao o PSV-u i igračima koji su prošli kroz taj klub. Dolazak u Eindhoven bio je nebo i zemlja u odnosu na HNL. Pokazali smo da vrijedimo. Znali smo da kvalitetom nismo bolji, ali nas zbog volje i energije nisu mogli pobijediti.

Što se onda dogodilo da ste u idućem kolu ispali od bečke Austrije, zapravo slabije ekipe od PSV-a?

Jako smo dobro otvorili utakmicu, na početku smo imali penal za 2:0 i taj nas je promašaj dotukao. Možda se sve prebrzo odvijalo uzevši u obzir da smo godinu i pol nakon dolaska mađarskih investitora sanjali ulazak u Europu. Dotad Osijek godinama nije igrao kvalifikacije, a mi smo igrali kao da smo ih prošli ne znam koliko, išli smo kao na traci.

Da se sad okupimo, vjerojatno bismo dobili Austriju. Ne znam što se dogodilo u tom trenutku. Da smo zabili taj penal, možda bismo dodali još tri-četiri komada. Kažem, možda se sve prebrzo odvijalo, možda netko gore nije dao da preko noći sve napravimo. Na kraju zbog jednog pogotka, a tada je još vrijedilo pravilo gola u gostima, nismo prošli.

Ukupno ste sakupili 104 službena nastupa za Osijek. Mislite li da ste mogli dati više klubu ili ste zadovoljni ovime?

Mislim da sam mogao dati više. Ostaje žal što su me 2018. poslali na posudbu u Puškaš Akademiju. Smatrao sam da sam trebao odigrati još jednu sezonu. Možda bih napravio transfer u bolji klub, ali tako se odvilo. Mogao sam i popraviti statistiku u Osijeku, ali takav je život nas nogometaša. Život i sudbina ti se promijene u 30 minuta.

S druge strane, možda bih završio u nižerazrednom klubu da sam ostao u Osijeku. Na kraju mi je žao što se neke stvari nisu odvile onako kako sam zamišljao kada sam odlazio na posudbu u Mađarsku.

U 10. kolu HNL-a zabili ste baš Osijeku za pobjedu Slavena (1:0). Jeste li tada osjećali posebno zadovoljstvo?

Nisam. Nemam društvene mreže, ali saznao sam da ljudi govore kako nisam trebao slaviti taj gol. To pišu djeca, a ne pravi navijači koji znaju da ja već pet godina nisam u Osijeku. Druga bi stvar bila da sam nedavno otišao. 

Nisam osjećao nikakvu ljutnju prema Osijeku, već je i nama, Slavenu, trebala pobjeda s obzirom na to da nismo bili u dobroj situaciji. Potrefilo se da sam ja zabio gol. Proslavio sam ga uzimajući u obzir da je pogodak za naše dobro. Slaven je u tom trenutku bio moj klub. Nemam ništa s time što je baš Osijek bio na suprotnoj strani. Nije bilo zle krvi u proslavi gola.

Kako to da nemate društvene mreže?

Nikad me nisu previše zanimale. Dvaput su mi provalili u Facebook i onda sam rekao da to nije za mene. 

Spomenuli ste odlazak u Puškaš Akademiju 2018. godine. Niste bili oduševljeni odlaskom na tu posudbu?

Nisam bio oduševljen jer sam u tom trenutku bio prvotimac Osijeka. Mislio sam da nema potrebe za time. U jednom trenu su mi došli treneri i Uprava kluba te su mi rekli da Puškaš Akademija, Osijekov bratski klub, traži veznjaka. Smatrali su da bi mi to bila dobra odskočna daska prema stranim klubovima.

Bilo je to svega dva i pol sata vožnje pa gotovo nisam ni otišao od kuće. Prihvatio sam jer mi je i ta sredina bila poznata. U mlađim kategorijama smo često ondje igrali turnire ili su oni dolazili k nama.

Znao sam kako se razvija situacija u Puškaš Akademiji. Da, to je selo, ali selo s brutalnim kampom od 15-ak terena, stadionom i hotelom. Nisam imao predrasude, samo sam se pitao zašto moram ići ja koji sam standardan u Osijeku.

Razgovarajući s trenerima i Upravom, došli smo do toga da bi bilo dobro kada bih promijenio sredinu. Bio sam pod ugovorom s Osijekom i mogao sam se vratiti ako ne bi bilo dobro. No, kada sam otišao i osjetio čari druge lige, svidjelo mi se i ostao sam.

Često se ističe kako su Mađari primjer za Hrvatsku kako treba upravljati sportom. Kakav je Vaš dojam mađarskog nogometa?

U Mađarskoj je sve fantastično, ne samo nogomet već svaki sport, pa i hokej na ledu, iako nisu država koja živi pod snijegom. Bilo muški ili ženski sport, Mađari abnormalno ulažu. Žao mi je što to ne vidimo premda smo udaljeni par sati vožnje od Mađarske.

Jedini problem koji vidim u mađarskom nogometu jest što većina klubova ne dozvoljava strance. Klubovi imaju dogovor s mađarskim savezom da će, razvijaju li domaće igrače, dobiti financijski bonus. To odgovara onima koji nemaju bogate privatne vlasnike.

Kada bi pružili priliku strancima, kako to radi Ferencvaroš koji dominira i u Europi, vjerujem da bi čak prestigli HNL. Infrastruktura je fantastična, klubovi imaju kampove, postoje sponzori i mediji prate. Klubovi ondje ne žive od transfera, već od sponzorstava i praćenja. 

U siječnju 2020. otišli ste u moldavski Šerif. Je li to bilo na Zekićev poziv, koji je tada ondje bio trener?

Da, ali su me i prije htjeli pa se moje ime već tamo provlačilo. Kada sam odlazio u Puškaš Akademiju, ostalo mi je još šest mjeseci ugovora s Osijekom. Kako je Zekić otišao iz Osijeka, došao je novi trener (Dino Skender, op. a.) koji me nije vidio u svojim planovima.

Odlučio sam tražiti novu opciju jer nisam želio sjediti na klupi. Tako se pojavio Šerif, koji je vodio Zekić, i u kojem je igralo nekoliko hrvatskih igrača. Nisam se dvoumio, znao sam da ću se osjećati kao kod kuće.

Kako Vam je bilo u Šerifu?

Nije bilo dobro jer je krenula pandemija koronavirusa kada smo se vratili s priprema. Sve je bilo stalo. Šest mjeseci smo samo trenirali, nismo igrali domaće prvenstvo ni Europu. Isključivo smo se jačali na psihičkoj bazi, ostalo nije bilo potrebno jer je sve bilo zatvoreno. 

Nisam mogao ići kući jer su aerodromi bili zatvoreni. Sreća je bila u tome što nas je bilo nekoliko iz Hrvatske pa smo se zajedno družili i lakše podnijeli situaciju. Kada je prošla korona, odigrali smo 12-13 utakmica i svima su se počeli raskidati ugovori, nisu nas imali na osnovu čega držati. Nije bilo ni potrebe pregovarati, već smo svi sporazumno raskidali i tražili nove sredine.

Kako ste proveli period u kojem ste bili zatvoreni zbog pandemije?

Bilo mi je teško jer sadašnja supruga, tadašnja djevojka, nije mogla doći k meni. Tijekom tih šest mjeseci živio sam u kampu, nisam imao potrebu tražiti stan jer mi nitko ionako nije mogao doći. Jačao sam psihički, pazio da ne poludim i ne napravim neki problem zbog kojeg bi me potjerali.  Ali eto, pratili smo rukometno prvenstvo, družili se, roštiljali, kartali... U globalu je ipak bilo teško.

Šerif uvijek ima puno igrača različitih nacionalnosti. Jeste li se družili međusobno ili su se Hrvati držali zajedno?

Šerif dovodi strance kako bi bili konkurentni u europskim natjecanjima. Nas četiri hrvatska igrača i trojica iz stručnog stožera imali smo svoju priču. Odlazili smo svi zajedno na kave, ali jednostavno sa strancima nismo imali jednak pogled na svijet.

Recimo, bio je jedan dečko iz Malija, jako siromašne zemlje. U takvoj smo situaciji morali paziti kako s njim razgovarati, biti oprezni da ga ne uvrijedimo. Nisam znao smijem li ga pozvati na kavu. Nismo odbacili jedni druge, već je jednostavno tako bilo prirodno.

Prvu polovicu 2021. bili ste bez kluba. Što se događalo?

Vratio sam se iz Šerifa i, kako je korona trajala, imao sam nekoliko opcija na startu. No nijedna mi nije bila osobito atraktivna. Odbiješ li dvije-tri ponude, neće ti netko i dalje svaki dan kucati na vrata. Krajem veljače pojavila mi se opcija za drugu poljsku ligu. Supruga i ja smo se spakirali, praktički sam držao ugovor u rukama, ali su u ponoć javili da su uzeli nekoga drugoga.

Svi prijelazni rokovi su se u tom trenutku bili zatvorili, dok su se klubovi izvlačili da zbog korone ne mogu financijski ispratiti zahtjeve. Čekao sam do ljeta i na kraju otišao u Hrvatski dragovoljac.

Je li Vam se još koji put dogodilo da Vam je propao dogovoren posao?

Meni ne, ali drugima da. Neki su praktički stajali u uredu, da bi ih potom pozvali, zahvalili se i rekli da su doveli nekoga drugoga. To su normalne stvari, ali igračima se tada sruši cijeli svijet.

Kako je bilo u Hrvatskom dragovoljcu u sezoni 2021./2022.? Odradili ste jesenski dio sezone, nakon čega je klub ispao iz HNL-a.

Nije me zanimala situacija u klubu ni na tablici. Gledao sam sebe jer se jako teško vratiti na ozbiljan put ako godinu dana nemaš klub. Htio sam se što prije vratiti u formu i pokazalo se da je za mene odlazak u Dragovoljac bio dobra odluka jer sam se vratio u ritam. No, situacija u klubu baš i nije bila dobra. Ušli su kao drugoligaš bez ikakvih ambicija i tako su na kraju i prošli.

Kako ste u veljači 2022. završili u gruzijskom Saburtalu?

Shvatio sam kamo ide priča s Dragovoljcem. Financijski su također počeli štekati i dio nas uspio je preko Hrvatske udruge Nogometni sindikat izvući papire. U tom sam trenutku dobio ponudu za Gruziju. Sklopili smo ugovor prema kojemu sam bio u Saburtalu dok god igra Europu. Pomogao sam ja njima i oni meni. Sve su maksimalno ispoštovali i, kada smo ispali, vratio sam se u Hrvatsku.

Zekić Vas je u rujnu 2022. ponovno dočekao u Slavenu...

Da, opet se potrefilo. Zekić je dotad bio napravio fantastičan posao. Pojavila se priča da me žele, što sam prihvatio jer sam znao kakav je Zekić s obzirom na to da smo godinama surađivali. Odluka se pokazala fantastičnom.

Kako vidite borbu za titulu prvaka između Rijeke, Hajduka i Dinama?

Nikada nije bilo napetije i ne znam hoće li ikad biti ovakvo stanje. Hajduk se strašno pojačao, Rijeka se s trenerom Željkom Sopićem podigla, a Dinamu se nije problem izvući iz ovoga. Bit će borba do kraja. Volio bih da netko drugi osvoji naslov čisto da ne bude monotono.

Kako vidite Osijek, ponovno pod Zekićem?

Trener Zekić opet apelira na uvođenje mladih u ekipu. Imaju viziju i mislim da im borba za prvo mjesto nije prioritet. Iako, možda mladi u tome uspiju. Volio bih kada bi Osijek osvojio što više mjesto, ipak je to moj klub i moj grad. Sa Zekićem mogu ići samo naprijed.

Kakve su Vaše želje u budućnosti?

Ugovor sa Slavenom istječe mi na kraju sezone. Trenutno nemam želje ni ambicije. Super se ovdje osjećam. Zadovoljan sam i fokusiran na što bolje igre za sebe i Slaven. Vidjet ćemo što će budućnost donijeti, prerano je govoriti što bih želio jer je drugi dio sezone tek počeo. Ako se nešto kvalitetno pojavi, razgovarat ću s klubom kako bi svima odgovaralo. Sad ne maštam, usmjeren sam na sebe.