Foto: Cropix

KAO 12-godišnji dječak skupljao je loptice dok je Goran Ivanišević na splitskom terenu odrađivao meč protiv Australije. Svega tri godine poslije Mario Ančić debitirao je za Hrvatsku u Davis Cupu, a s nepunih 17 godina upravo je s Ivanišević predstavljao svoju zemlju na Olimpijskim igrama u Sydneyju. Uspon je bio strelovit i nitko se nije nadao da će stati već u 26. godini. Zatvorio je jednu, da bi otvorio drugu stranu.

Tako danas priča tenisač koji se nikad neće smatrati teniskim penzionerom. No, trebat će proći dosta vremena da mirno ogleda sekvence svojih velikih mečeva. Bio je posljednji Rafe Nadala koji je na wimbledonskoj travi srušio Rogera Federera, igrao je polufinale u All England klubu, uzeo tri ATP naslova. 2005. godina, Bratislava, posljednji meč finala Davis Cupa. Vjerujemo da podsjetnik nije potreban. Ipak, publika se u Domu sportova sinoć kroz desetominutni film ipak mogla prisjetiti velikih trenutaka jedne velike karijere.

"Nisam imao ni 16 godina, ali izbornik Goran Prpić imao je hrabrosti staviti me u igru. Svoj prvi meč u Davis Cupu 1999. godine odigrao sam baš ovdje, u Domu sportova. Nevjerojatne su te emocije.", rekao je Ančić čiji je službeni oproštaj od reprezentacije u Domu Sportova mnoge opet natjerao da puste suzu.

Plakao je i Mario, ali jače od tuge osjećao je ponos. Dobio je oproštaj kakav zaslužuje: duboki naklon i aplauz tribina, stisak i zagrljaj najbližih suradnika, trenera, prijatelja.

"Nevjerojatno je kako se sudbina igra. Ovdje sam odigrao svoj prvi meč, ali ovdje su 2007. godine protiv Njemačke i počeli moji problemi sa zdravljem. Razbolio sam se, tu je krenula agonija. No, danas biti ovdje na ovakav način, zaista fenomenalan oproštaj. Za mene je to ponos, koliko god emotivno. Zaista vidim da su ljudi uživali u mom tenisu, da sam im donio puno radosti i da osjećaju respekt prema onome što sam u karijeri napravio."

"Život nas tenisača 11 mjeseci godišnje održava se na putu. Od Australije, Engleske, Amerike... No, poziv reprezentacija uvijek je bio iznad svega za mene. Nisam to doživljavao trivijalno. Mislim da sam se uvijek časno borio i dao ono najbolje što sam mogao. Tko nije igrao za reprezentaciju, ne zna kakav je to ponos. Ja sam ponosan što sam ikada mogao nositi majicu kojoj je na poleđini pisalo Croatia"

Koliko će mu vremena trebati da uistinu prihvati da više nije tenisač?

"Spreman sam okrenuti novu stranicu, nosio sam se s raznim događajima, s bolešću... Nije mi lako gledati ove snimke, i sigurno još neko vrijeme neću u miru moći gledati ni tenis, a kamoli sebe na terenu. No, tu nema tuge, za mene je ovo radost i sreća. Kada vidim što sam napravio u karijeri, znam da je to puno. Život ide dalje, imao sam, hvala Bogu, talenta i mogućnosti da napravim sve ovo. A za deset godina možda ću imati i mogućnost da gledam ovaj film, danas još nije taj trenutak. S istim žarom s kojim sam živio na terenu idem dalje u život. Radim u struci, čeka me usavršavanje, postoje novi izazovi kojima se radujem"

Težak period krenuo je 2007. godine. Propustio je četiri Grand Slam turnira u nizu, ali radio je sve da se vrati.

"Svaki povratak bio je jednako težak, vraćao sam se više od deset puta. Svaki put ispočetka, svaki put prolazio sam kroz izuzetno teške pripreme. Svi koji su u sportu znaju što to znači. No, nikada se nisam pokolebao, vjerovao sam da će sve doći na svoje, da će se zdravlje popraviti. No, nakon četiri i pol godine agonije, nekoliko zadnjih treninga pokazali su da leđa ne mogu izdržati za potreban nivo. Nije bilo druge, mogao se zavaravati sebe i druge, ali uvijek sam bio pošten prema onima koji su me gledali."

Posebno poglavlje priče zaslužio je Ivan Ljubičić.

"Nedostaje samo jedan čovjek ovdje, a njemu se posebno moram zahvaliti. Ivan Ljubičić i ja napravili smo nešto posebno, nešto što se nikada neće zaboraviti. Puno mu dugujem, hvala za sve", poručio je Ančić u emotivnom govoru.

Zahvalio se svima, nije zaboravio ni direktore, doktore, nosače loptica... Tek je na popisu nedostajao Goran Ivanišević. Morali smo pitati. No, Mario je odgovor izbjegao. Dva puta.

"Nazvalo me mnogo kolega s Toura, i hvala im svima. Oni su obitelj, s njima si češće nego s obitelji..."

Ali, je li se javio Goran?

"Vidjeli smo se na Indoorsu... Goran je najveći naš tenisač svih vremena, kada sam odrastao ugledao sam se na njega kao i svi mi. O njegovim kvalitetama je bespotrebno govoriti"

Kao i onome što je među njima kasnije bilo....