IAKO do jučer nije bilo službeno, sve je mirisalo na to. Vince Carter još nije gotov. Postat će prvi čovjek koji je igračku karijeru u NBA ligi rastegnuo na 22 sezone.

U vrijeme najboljih dana dobio je nadimak Half Man, Half Amazing (napola čovjek, napola nevjerojatno). Dobio ga je zbog zapanjujućih letačkih sposobnosti koje je znao koristiti tako da doslovno preskoči protivničkog igrača prije nego što zakuca, kao što je učinio sirotom Fredericu Weisu na Olimpijskim igrama u Sydneyju.

I dalje zaslužuje nadimak, ali iz drugog razloga

S 42 godine više ne leti tako visoko iako još ponekad počasti sebe i milijune fanova ponekom akrobacijom, ali i dalje zaslužuje nadimak. Više ne zbog atraktivnosti, nego zbog dugovječnosti. Pogotovo ako se zna da ludo atletični igrači poput njega imaju ispodprosječan "rok trajanja", bilo zbog akumulirane štete na tijelu, bilo zbog toga što se nisu znali prilagoditi gubitku fizikalija na koje su se previše oslanjali.

Ali Carter nikad nije bio samo letač, znao se sačuvati od teških ozljeda i dovoljno je rano počeo širiti napadački repertoar, odnosno razvio dovoljno pouzdan šut da ga može koristiti kao glavno oružje u poznijim danima.

"Vraćam se", objavio je u podcastu Winging It, čiji je suvoditelj njegov suigrač iz Atlante Kent Bazemore.

Sve je mirisalo na to. Već godinama govori kako će igrati dok god ga tijelo bude slušalo, dok god bude dovoljno dobar da zaslužuje mjesto na parketu i dok god bude uživao na njemu. Već su mu 42 godine, ali još ispunjava sve kriterije.

Osim toga, čelnik lige Adam Silver ove je godine presedanom uvrstio Dirka Nowitzkog i Dwyanea Wadea na All Star utakmicu, u čast njihovih velikih karijera, prije nego što ih okončaju. Izostavljanje Cartera bila bi totalna nepravda da mu je to bila posljednja sezona. Mora da je i Silver znao, ili barem slutio...

Dirk je Carterova generacija, obojica su draftirani 1998., a otišao je nakon 21 sezone, koliko su trajali i Robert Parish te Kevin Garnett. Vince je prvi koji će igrati 22.

Istekao mu je ugovor s Atlantom, u kojoj je imao značajnu ulogu s klupe i služio kao mentor mladim, talentiranim suigračima poput Traea Younga, koji se rodio tri mjeseca nakon što je Vince draftiran.

"Volio bih se vratiti, ali vidjet ćemo", rekao je.

Ne pada mu na pamet ganjati prsten

Puno je puta ponovio kako mu nije cilj ganjati naslov i sjediti na klupi pa ne treba očekivati da će potpisati za Golden State ili nekog od njegovih izazivača. Prošle sezone u Sacramentu, a pogotovo ove u Atlanti imao je savršenu ulogu. Igrao je 17-18 minuta po utakmici, više nego, primjerice, prije četiri godine u konkurentnijem Memphisu.

Zato je za očekivati ili povratak u Atlantu ili odlazak u neki drugi klub u "rebuildingu", poput Phoenixa, Chicaga ili bilo koga tko izvisi u ovogodišnjoj utrci za slobodnim superstarovima.

Međutim, postoji i jedan klub koji bi bio iznimka. Onaj u kojem je sve počelo.

Priča o Vinceu Carteru i Torontu jedna je od najemotivnijih u ovom tisućljeću u NBA ligi. Kad su ga Raptorsi draftirali, postojali su samo tri godine i nikad nisu ulovili 30 pobjeda. Košarka je u Kanadi, zemlji zaluđenoj hokejem, bila nešto novo i egzotično, bilo je vrlo upitno koliko će se održati. Oni i Vancouver Grizzliesi priključili su se 1995. kao prvi NBA klubovi izvan SAD-a. Grizzliesi su se nakon samo šest sezona preselili u Memphis, a vrlo je lako moguće da bi i Toronto izgubio franšizu da nije bilo Cartera.

On je definitivno stavio Toronto na košarkašku kartu svijeta. Zbog letačkih sposobnosti još su ga u mladosti obilježili kao novog Jordana, a na tom je tragu dobio i nadimak Air Canada. Od njegovih poteza čeljusti su padale do poda, njegova serija zakucavanja kojom je pobijedio na All Star vikendu 2000. do danas je uvjerljivo najfascinantnija, a njegove kompilacije na YouTubeu su obavezno štivo za svakog ljubitelja košarke. A on je košarkom zaludio cijelu državu i pritom njenom danas jedinom klubu donio milijune fanova diljem svijeta.

Ljubav je počela pucati zbog diplome

Zajedno su prvi put ušli u doigravanje 2000., zajedno su prvi put prošli prvi krug 2001., ali u ključnom trenutku napravio je nešto što je prvi put uzdrmalo ljubav Kanade prema njemu. Na dan sedme, odlučujuće utakmice polufinala Istoka protiv Iversonove Philadelphije, otputovao je u Sjevernu Karolinu na ceremoniju dobivanja sveučilišne diplome, a onda se vratio u Philadelphiju na večernju utakmicu. Postigao je samo 20 koševa i promašio šut za pobjedu u posljednjoj sekundi.

Mnogi su mu to zamjerili. Ne promašaj, nego to što je pretpostavio privatno važan događaj onome koji su čekale i o kojem su ovisile tisuće i tisuće ljudi.

"Nema sumnje", rekao je Charles Oakley, legendarni siledžija koji je tada igrao u Raptorsima kad su ga pitali bi li pobijedili da Carter nije išao po diplomu.

"Došao je, odigrao dobro, ali to je kao kad član benda svira izvan tonaliteta. Osjetiš razliku."

Zauzvrat su Raptorsi dobili kikiriki

Mnogi su se slagali s Oakleyjem i tu je počeo lagani pad. Raptorsi s Carterom više nisu dobili seriju doigravanja, on je ulazio u najbolje dane karijere i osjećao da mu uprava nije davala dovoljno veliku pomoć u igračkom kadru. I na jesen 2004. došlo je vrijeme za rastanak.

Carter je zatražio trejd, što je šokiralo navijače, koji su slomljenih srca to doživjeli kao izdaju svoje najveće ljubavi. I ljubav se u trenu pretvorila u mržnju. Ona možda ne bi bila toliko intenzivna da novi generalni menadžer Rob Babcock nije prihvatio prvu ponudu koja je stigla i pustio ga u New Jersey Netse. Zauzvrat je dobio izvrsnog centra Alonza Mourninga, koji je odmah rekao da ne želi igrati u Torontu pa su Raptorsi raskinuli ugovor na svoju štetu i pustili ga da potpiše za Miami. Stigla su i dva manje bitna Williamsa, Aaron i Eric, te dva picka prve runde drafta. Nipošto dovoljno za igrača Carterova kalibra.

Krivnju za rastanak snosile su obje strane, uprava jer mu je punila uši praznim obećanjima, a Carter jer je postajao demoraliziran i nemotiviran, što se osjetilo na igri i rezultatima. Ali navijače nisu zanimali uzroci, njegov odlazak bio je izdaja.

Rat je trajao cijelo desetljeće

Idućih 10 godina igrajući za Netse, Orlando, Phoenix i Dallas, Carterovi povratci u Kanadu redovito su dočekivani zaglušujućim "bookanjem", koje bi se vraćalo kad god bi primio loptu. A on ga je upijao i kažnjavao. Toliko je puta baš u Torontu odigrao ponajbolju utakmicu sezone, toliko je puta odnio pobjedu, ponekad i pobjedničkim šutevima sa zvukom sirene. Toliko je puta ponovno slomio kanadsko srce.

Deset godina trajao je rat, ali ipak, vrijeme liječi sve rane, a i stvorili su se neki drugi uvjeti da dođe do emotivne pomirbe.

Raptorsi su u sezoni 2013./14. obilježavali 20 godina postojanja te su povremeno odavali počast svojim bivšim zvijezdama. Bilo je dosta škakljivo pitanje kako organizirati takvu počast za najveću od njih s obzirom na desetljetnu mržnju.

Carter je te sezone potpisao za Memphis, već mu je bilo 37 godina i nije bio takav "ubojica" kao nekad. Raptorsi su konačno složili respektabilnu momčad, prethodne su sezone s 48 pobjeda nadmašili rekord iz Carterove ere i nisu više imali razloga da krivnju za neuspjehe pripisuju njegovom odlasku.

Nije mogao ni želio zaustaviti suze

Kad su na velikom ekranu krenuli isječci njegovih spektakularnih poteza u ljubičasto-crnom dresu, krcata dvorana nije zviždala, nije ga vrijeđala. Krcata dvorana bila je na nogama i razornim aplauzom i skandiranjem mu poručila: "Opraštamo ti." Prekrio je lice majicom i brisao suze.

"Bio je to fantastičan osjećaj, ni sam ne bih bolje mogao napisati ovaj scenarij", rekao je razdragani Carter.

Od tada ljubav ponovno cvjeta, makar u tome pomaže činjenica da su Raptorsi posljednjih godina ozbiljna sila Istoka, a Carter više nije rival koji će ih mučiti. Ali od tada se njegovi povratci redovito dočekuju aplauzom i toplinom, baš kao i atraktivni potezi kojima počasti svoju staru publiku.

Budući da se već godinama svi pitaju koliko će dugo Napola Čovjek, Napola Nevjerojatno još igrati, jedanput je stiglo pitanje hoće li se vratiti u Toronto i tu završiti karijeru.

"Dogodit će se. Mora se dogoditi", poručio je Carter.

Dva su scenarija koja ih mogu ponovno spojiti

Najizglednije je da se to dogodi nakon što formalno obznani završetak karijere pa ga Raptorsi potpišu na jednu utakmicu iduće sezone i omoguće mu da zatvori krug. I njemu i navijačima. No postoje dva scenarija prema kojima bi Carter zaista mogao zaigrati za njih već iduće sezone.

Jedan je da prijeđe preko uvjeta da će potpisati samo za momčad koja ga planira redovito koristiti. Drugi je mogući odlazak Kawhija Leonarda koji bi mogao pokrenuti brojne promjene u jedinom kanadskom klubu i natjerati ga da "razbuca" momčad i krene dalje s jezgrom mladih igrača poput Siakama, VanVleeta i Anunobyja. U tom bi slučaju zaista mogli pronaći zajednički jezik.

Šef Raptorsa Masai Ujiri nije čovjek koji podliježe emocijama, što je pokazao hladnokrvnim odlukama da DeMara DeRozana i Jonasa Valanciunasa, miljenike navijača koji su cijelu karijeru proveli u Torontu i obožavali ga, "apgrejda" u Leonarda i Marca Gasola. NBA liga je nemilosrdan biznis. Možda je vrijeme da konačno pokaže svoju emotivnu stranu.