U LOŽI visoko iznad terena dvorane u Dallasu Shawn Bradley zagledao se dolje u nekadašnji život. Pod svjetlom reflektora, divovi Kristaps Porziņģis, Boban Marjanović i Bol Bol trčali su i mljeli dok ih je njihov 228 cm visoki prethodnik mirno i nijemo promatrao.

Dok je Bol od 218 cm koristio svoje duge ruke za šuteve, Bradleyjeva supruga Carrie donijela mu je kokice i stavila malu zdjelu od stiropora na njegov trbuh prekriven salvetom. Marjanović (223 cm) se vratio u obranu i hvatao zrak; Bradley je počeo osjećati slabost i naslonio se na svoja električna invalidska kolica kako bi podigao krvni tlak. Porzingis (221 cm) je zakucao s dvije ruke; Bradley je uzeo limenku Dr. Peppera u svoje zgrčene ruke i pažljivo pijuckao.

Bradley je 20. svibnja 2005. godine napravio svoje posljednje korake na terenu Dallas Mavericksa. Umirovivši se s 33 godine, drugi izbor na NBA draftu 1993. nikada nije dosegao potencijal koji je nagovještavala njegova visina, iako je bio zastrašujući, pouzdani obrambeni igrač.

Skoro puna godina od nesreće

Nakon 12 profesionalnih sezona morao se suočiti sa životom bez košarke. Dana 20. siječnja 2021. godine 48-godišnji Bradley je napravio svoje posljednje korake. Sada se suočava sa životom lišenim mnogo toga, piše Sports Illustrated.

U trećoj četvrtini te utakmice 15. studenoga u American Airlines Centru, prvoj kojoj je Bradley prisustvovao nakon što je ostao paraliziran od prsa nadolje u sudaru dok je vozio bicikl, Dallasov potpredsjednik za košarkaške operacije Michael Finley došao je u ložu. Finley i Bradley bili su temelj uspona momčadi s početka 2000-ih - stigli su neposredno prije Stevea Nasha i Dirka Nowitzkog - pa nije bilo iznenađenje da je Finley prvi poslao poruku kada je vijest o nesreći postala javna: "Molitve su s tobom, veliki momče."

Vrijeme i okolnosti su ih razdvojili, ali toplina između dvojice muškaraca koji su se često vozili kući nakon utakmice i dalje je bila očita, iako su Finleyjeve oči odavale šok od gledanja s visine na nekoga tko je dugo bio iznad njega. Razgovarali su o svojoj djeci i svojim bivšim suigračima, Bradley je bio zaprepašten kada je doznao da je nepredvidljivi Josh Howard sada sveučilišni trener na UNT-Dallasu, a Carrie je inzistirala da taj trenutak zabilježi fotografijom.

Pažljivo je zaklonila vrećicu s kateterom koja visi s Bradleyjevih invalidskih kolica, a prijatelji su se nagurali da poziraju, sve dok je Bradley nije zamolio da pričeka. Dodirnuo je kontrolne tipke na svom desnom naslonu za ruke i stolica se počela podizati.

Mehanički zvuk razbijao je nervoznu tišinu dok su okupljeni gledali kako treći najviši košarkaš u povijesti NBA lige postaje samo malo viši. Kad su Bradley i Finley (200 cm) konačno bili rame uz rame, Bradley je bio spreman za fotografiranje i nasmiješio se.

Njegova želja da se podigne onoliko visoko koliko mu stolica dopušta je razumljiva. Bradleyja je visina dugo definirala. To mu je ulijevalo samopouzdanje. To mu je omogućilo da sa samo 106 kg sa sveučilišta BYU dođe do drafta. To mu je pomoglo da u prosjeku ostvari 2.5 blokade po utakmici, što ga smješta na deveto mjesto u povijesti NBA lige. Privlačio je poglede kad god bi se sagnuo ispod okvira vrata kako bi ušao u prostoriju.

Visina je bila karakteristika koja ga je definirala. Sada mu je samo dodatni teret

No sada mu je visina primarna prepreka. Već suočen s najtežim okolnostima, Bradley će spoznati da svaki zadatak postaje dvostruko zahtjevniji baš zbog njegovog stasa. Njegova nesreća predstavlja izazov bez presedana u modernoj medicinskoj povijesti, a sveukupnost toga će opteretiti njegovo mentalno zdravlje, kao i zdravlje ljudi koji ga vole, posebno neumorno pozitivnu suprugu na čija je ramena pala izuzetna odgovornost.

Prije nego što je Finley otišao, Bradley je uživao u oproštajnom zagrljaju. "Teško mi je dopustiti im da me vide ovakvog. Izazov je prisjetiti se onoga što je nekada bilo, znajući da nikada neće biti isto", rekao je nakon toga, gušeći se u suzama.

Bradley je rano poslijepodne svog posljednjeg normalnog dana sjeo na svoj crni posebno prilagođeni bicikl Trek Project One s natpisom "sedam šest" na okviru (zbog njegove visine u stopama i inčima, a ne zbog Philadelphia 76ersa, koji su ga uzeli na draftu). Prešao je tisuće kilometara na tom biciklu, otprilike jedan i pol puta višem od standardnog modela, kako bi održavao okretnost tijela i uma u sportskoj mirovini. Čak je odradio nekoliko vožnji od 170 kilometara.

Neposredno prije nego što je izašao iz kružnog toka, nekoliko blokova od svoje kuće u St. Georgeu u američkoj saveznoj državi Utah, Bradley kaže da je ispred sebe primijetio Saturnovu limuzinu parkiranu na rubu ulice s dvije trake, znajući da će morati skrenuti naglo ulijevo ako se vozačeva vrata otvore. Bio je na desnom rubu desne trake i kaže da je signalizirao skretanje dok je lagano pedalirao u usponu, vozeći brzinom od 20 km/h.

U kombiju marke Dodge odmah iza njega mlada majka žurila je po svoje dijete u školu. Bradley, koji izbjegava imenovati vozačicu kako bi je zaštitio od javnosti, kaže da ga je udarila odostraga dok je skretao ulijevo kako bi izbjegao Saturn - njegov Garmin GPS pokazuje da je u tom trenutku ubrzao do 27 km/h - što ga je bacilo prema parkiranom automobilu. Mjenjač na desnoj strani njegovog upravljača zahvatio je stražnji bok Saturna i naglo trznuo njegov prednji kotač udesno, zbog čega se bicikl naglo zaustavio, a Bradleyjevo tijelo poletjelo.

Bradley je pao preko prtljažnika i vozačeve strane Saturna i sletio je glavom na asfalt, a kaciga je pukla pod njegovih 136 kilograma. Policija kaže da je vozačica produžila vožnju, ali se kasnije vratila na mjesto događaja. Nikada nije optužena ni za što i tvrdi da je Bradleyju dala dovoljno prostora kada je prolazila pored njega.

Potresen, ali pri svijesti nakon pada, ležeći na tlu i gledajući u kristalno čisto nebo, Bradley kaže da je prošao kroz mentalnu provjeru. Nije mogao pomaknuti ni ruke ni noge. Nije mogao sjesti. Nije imao kontrolu nad svojim disanjem, koje je ubrzo postalo otežano. Samo su njegove oči slušale njegove naredbe. "Hoću li se ugušiti? Hoću li umrijeti polako?" pitao se ležeći na asfaltu.

Neposredno prije dolaska hitne pomoći Bradley je konačno uspio slegnuti ramenima, što je neznatni pokret za koji se sjeća da se djelovao monumentalno zbog panike. Dok su ga djelatnici hitne pomoći stavljali na dasku za kralježnicu, jedan se naglas zabrinuo da Bradley neće stati u kola hitne pomoći, ali na kraju su ipak zatvorili vrata.

Carrie je pokupila suprugov bicikl i odjurila u bolnicu, strahujući zbog njegove sudbine i zbog onoga što bi moglo zadesiti njezinu obitelj. Shawn se otuđio od svoje prve žene i njihovo šestero djece, ali je posvojio Carrieno troje djece. A otkako su se vjenčali 2017. godine, on je bio stabilna snaga za četiri osobe koje su prije toga živjele u kaosu.

Nije bio ključan samo za svoju obitelj nego i mnogu problematičnu djecu

Carrie kaže da ju je njezin posljednji partner maltretirao i da je radila svakakve poslove kako bi svoju djecu održala u sportu. S obzirom na te kušnje, njezini prijatelji nisu vjerovali udvaračima - sve dok Bradleyjeva stabilna, zapovjedna prisutnost nije osvojila i njih i njezinu djecu. Bradleyju nisu nepoznate delikatne situacije - nakon NBA lige proveo je desetljeće kao zamjenik ravnatelja i sportski direktor u školi u Uti za tinejdžere problematičnog ponašanja.

Kad se Max, danas 14-godišnjak, sakrio na drvo nakon što se njegov otac neočekivano pojavio na nogometnom turniru, Shawn ga je uspio nagovoriti da siđe. Dubbie (18) je jednom očajan izašao kroz prozor svoje spavaće sobe i sjeo na krov. Bradley se popeo kako bi sjeo i razgovarao s njim. Haylie (20) je dugo bila ogorčena na muškarce nakon što je gledala što je njezina majka pretrpjela pa je Carrie bila zaprepaštena kad ju je čula kako sa Shawnom na kauču jedne večeri razgovara dva sata.

Sada je, međutim, čovjek na kojeg su se ta djeca naučila oslanjati bio odvezen na operaciju nakon što je magnetna rezonanca otkrila da mu se par kralješaka u vratu pomaknuo, stegnuvši mu leđnu moždinu. Čekajući ispred operacijske dvorane Carrie nije znala koja će se verzija muškarca u kojeg se zaljubila pojaviti ili hoće li dragocjena stabilnost njezine obitelji preživjeti njegov pad.

Bradley je sljedeća tri tjedna proveo na odjelu intenzivnog liječenja u regionalnoj bolnici St. George, u magli izazvanoj sedativima, s cijevi za disanje u grlu. U jednom trenutku je pomaknuo ruku i pokazao prstima u Carrienom smjeru. Nitko u prostoriji nije mogao dešifrirati što je pokušavao reći, ali u mislima je uvijek iznova promrmljao: "Volim te."

Kirurg je dotad pregledao Bradleyjevu leđnu moždinu i spojio oštećene kralješke u podnožju vrata, dijagnosticirajući ga kao kvadriplegičara C6. To je značilo gubitak osjeta i funkcije od vrha prsnog koša prema dolje i očekivanje da će njegovi tricepsi i mišići na rukama i podlakticama imati malo ili nimalo funkcije, iako se opseg oštećenja razlikuje od slučaja do slučaja. Obično će ljudi s ovom dijagnozom zadržati kontrolu nad svojim ramenima i bicepsima.

S Bradleyjevom vrstom ozljede leđne moždine dolazi i veći rizik od kardiovaskularnih bolesti, upale pluća, smrtonosnih krvnih ugrušaka, gastrointestinalnih problema, kronične boli i dekubitusa, zbog mnogih sati koje će provesti privezan za krevete i stolice. Samo na temelju toga njegov očekivani životni vijek iznosio bi otprilike tri četvrtine života inače zdravog čovjeka njegovih godina.

Za Bradleyja, međutim, mnogi su rizici pogoršani njegovom ekstremnom visinom, za koju su studije pokazale da skraćuje životni vijek i povećava rizik od kardiovaskularnih problema. "Njegov stas dodatno komplicira stvari", kaže za Sports Illustrated Philip Lamoreaux, Bradleyjev radni terapeut u St. Georgeu. I to će utjecati na njegovu životnu funkcionalnost kako bude stariji.

Sve ispočetka

Nakon tri tjedna na intenzivnoj skrbi Bradley se preselio u bolničku Neurologiju, gdje se ekipa fizikalnih i radnih terapeuta, medicinskih sestara i dijetetičara suočila s jedinstvenim izazovom. Vođa te skupine dr. Bryndon Hatch proučio je dosadašnja istraživanja i konzultirao se s kolegama diljem zemlje, ali nije pronašao rješenje za upravljanje kvadriplegijom u takvom razmjeru. "Obično prvi dan radimo evaluacije, a zatim tretman nakon toga. Za njega je to bilo nekoliko dana za evaluaciju i vraćanje na početak", kaže Hatch.

Hatch i njegovi suradnici morali su ponovo kalibrirati svoje procese i svoju opremu. Njihov pacijent nije mogao stati pod običan bolnički tuš pa je morao biti prebačen u zasebnu sobu da se okupa. S obzirom na njegov obujam - do tada je imao oko 160 kg i svaka njegova noga bila je teža od njegove supruge - osoblje je moralo naučiti kako ga prebacivati između kreveta, stolica i stolova za pregled.

Rekonfigurirali su ultrazvuk kako bi uzeli u obzir dubinu njegovog torza i postavili stol na kraj njegovog kreveta, preko kojeg su mu visjela stopala. Strpljivo su čekali dizajn i izradu električnih invalidskih kolica po narudžbi, a u međuvremenu su morali improvizirati i naslon za glavu.

Najznačajnija poboljšanja za pacijente s oštećenom leđnom moždinom obično se događaju u prvih šest mjeseci i Bradley je u tom vremenu napredovao. U početku se nije mogao sam hraniti, piti vodu, dohvatiti telefon ili oprati zube. Onda je kasno jedne noći, razdražljiv i nemotiviran, zatražio hranu iz McDonald'sa.

Carrie je ispunila njegov zahtjev i spustila mu hranu na trbuh, nadajući se da će ga mamac toplog pomfrita motivirati. "Koliko ga želiš?" upitala je, izazivajući muža kao da je jedna od njegovih nekadašnjih trenerica. Postupno i bolno, Bradley je ispružio ruke prema krumpirićima, ugurao ih nekoliko među ruke i uzeo prvi zalogaj bez pomoći. Ubrzo je napravljena vilica koju je mogao provući između prstiju i polako je ponovo stekao vitalnu mjeru neovisnosti.

Obično liječenje bolesnika s leđnom moždinom poput Bradleyjeve košta između 300.000 i milijun dolara u prvoj godini te otprilike pet milijuna dolara tijekom života. Sretan je što ima sredstva da pokrije te nevjerojatne troškove jer je u karijeri zaradio 69.5 milijuna dolara. A njegova NBA polica zdravstvenog osiguranja omogućila mu je četiri mjeseca bolničkog liječenja, što je otprilike dvostruko dulje od uobičajenog boravka.

U tim dugim tjednima nedostajali su mu vožnja motocikla, izlazak čamcem na Sand Hollow Reservoir, hrvanje sa svojom djecom, Carrien zagrljaj odostraga i nježno stiskanje. I kako su dani odmicali, mjereno promjenjivim blagdanskim ukrasima u bolnici, zbroj tih skromnih gubitaka postajao je velik. "Sve te male stvari mi znače cijeli svijet", kaže Bradley.

Kad ga je Lamoreaux kupao u bolnici, njih dvojica razgovarali su o tome kako će se Bradleyjev odnos s Carrie zasigurno promijeniti, kako će se morati osjećati ugodno s njegovateljima koji preuzimaju intimne zadatke, kako će se njegova interakcija sa svakom osobom, svakom institucijom, svakim objektom zauvijek promijeniti. "Njegovo tijelo i njegove vještine su njegov identitet. I stalno se suočava s tim da taj dio njegovog identiteta nestaje. Proći kroz to bilo mu je jako teško", kaže Lamoreaux.

Posjet Nowitzkog i Cubana otvorio je nove rane

Posjet dvojice starih prijatelja prošlog proljeća pomogao mu je da se ponovo poveže, makar nakratko, sa svojim starim ja. U travnju, nakon što su Bradley i Carrie surađivali s Dallasom kako bi dali izjavu u kojoj su objavili incident svijetu, Nowitzki (sada posebni savjetnik Mavericksa) i vlasnik momčadi Mark Cuban doletjeli su u Bradleyjev dom u Uti, a Shawn se ugurao u monovolumen i otputovao kući, gdje se sastao sa svojim starim prijateljima. Dirk i Dubbie, koji igra juniorski nogomet, driblali su loptu po pločicama u Bradleyevoj dnevnoj sobi, a na kraju su tri stara člana Dallasa provela sat vremena prisjećajući se prošlosti. Čak i nakon toliko vremena razdvojenosti Bradley kaže da je osjetio njihovu istinsku brigu i privrženost.

Međutim, nakon što su otišli, Bradley se suočio s nepoznatim emocijama koje ga muče do danas - istim osjećajima koji će se pojaviti tijekom susreta s Finleyjem u loži. Proveo je mjesece, zajedno sa svojom obitelji, prilagođavajući se svom novom identitetu, ali još nije gledao kako druge bliske osobe procesuiraju njegovo stanje u stvarnom vremenu.

Lockdown u bolnici zbog pandemije omogućio je Bradleyjevima da drže Shawnovo stanje u tajnosti, dajući im vremena da se nose s novim okolnostima prije nego što se suoče s neizbježnom poplavom dobronamjernika i medija.

No, čak i kod kuće, ponovni susret s Nowitzkim i Cubanom ostavio ga je ranjivim pa je sat osmjeha s prijateljima izazvao dan suza u samoći. "Emotivno je susresti se ponovo s ljudima s kojima sam jako blizak. Izuzetno je iscrpljujuće", kaže Bradley za Sports Illustrated.

Dan nakon ponovnog susreta s Finleyjem u Dallasu, u centru za rehabilitaciju 30-ak kilometara od arene dva fizioterapeuta vezala su debelu traku oko Bradleyjevog struka i izvukla ga iz invalidskih kolica na podstavljeni stol. Vodili su ga kroz niz vježbi koje se doimaju jednostavnima, ali su zapravo nemoguće zahtjevne.

Iz sjedećeg položaja, podupirući vlastitu težinu jednom rukom, Bradley se spustio na bok, a zatim se vratio u sjedeći položaj. Iz njegovih prsa odjekivali su zvukovi i gunđanje dok su ga Carrie i terapeuti ohrabrivali. Uspješno je gurnuo tijelo prema gore s desne strane, ali je s mukom ponavljao vježbu na lijevoj strani, sputan rastrganom rotatornom manžetom ramena. Pomaže mu Matt Kawash, jedan od nekoliko terapeuta koji su sada zaduženi da nauče kako manipulirati toliko masivnim čovjekom a da ga ne ispuste ili ozlijede.

Bradleyjevi su završili u ovoj ambulanti za rehabilitaciju kompanija Baylor Scott & White Health, sjeverno od Dallasa, nakon što je Carrie nazivala ustanove diljem zemlje, tražeći onu koja bi mogla odgovarati veličini njezinog supruga i pružiti vježbe usmjerene na sportaša poput njega.

Dok većina pacijenata dolazi dvaput tjedno, Bradley je ove jeseni bio klijent od ponedjeljka do petka. A seanse su ga, kako kaže, navele da čezne za trima treninzima dnevno pod vodstvom svog starog trenera u Brooklyn Netsima Johna Caliparija, čiji su ga naporni treninzi često ostavljali potpuno iscrpljenog.

Sada, kada mu se tijelo umori, stalni trnci u rukama i torzu - slično ulasku u zatvoreni prostor nakon igre na snijegu - pretvaraju se u bolne grčeve. Više puta dnevno Bradley se zaustavi usred rečenice kako bi stisnuo zube i uzdrhtao.

On i njegovi terapeuti iz Dallasa postavili su jasan cilj da Bradley može prijeći s invalidske stolice na krevet i natrag bez pomoći, što je bitan potez u povratku vitalne neovisnosti. "To je nešto što svi mislimo da je moguće. Još nismo ondje, ali na putu smo", kaže Bradley.

Na biciklu je stradao još jedan legendarni centar iz Ute

Dok se trudi poboljšati sebe, Bradley je odlučan pronaći način da pomogne drugima. Obrazovanje javnosti o sigurnosti bicikla je prioritet - više od 800 Amerikanaca godišnje gine u nesrećama na biciklu u kojima su sudjelovala motorna vozila.

Prošlog svibnja njegov kolega centar iz Ute, 64-godišnji Mark Eaton, koji je igrao 11 sezona za Jazz, poginuo je nakon nesreće na biciklu u kojoj nije sudjelovalo nijedno vozilo. Štoviše, otprilike 300.000 Amerikanaca trenutačno živi s teškim ozljedama leđne moždine.

Bradley razumije da naprezanja mentalnog zdravlja kod pacijenata i njihovih bližnjih koji su postali njegovatelji mogu biti jednako štetna kao i tjelesna oštećenja. Svakome tko se suoči s bitkom poput njegove želi udobnost i stabilnost, baš kao što je to nekoć činio za svoju novu obitelj. Jedan susjed u Uti prisjeća se kako se Bradley naglas pitao zašto nije umro i kaže: "Osjećam kao da je odlučan otkriti zašto je ostao živ."

Bradley je kod kuće od studenog i dani mu sada obično počinju usred noći. Svaka tri sata budi ga alarm i on pomiče noge pomoću remena vezanih oko koljena, prebacujući se s jedne strane na drugu kako bi spriječio nastajanje rana. Oko 9 ujutro njegovatelj ga priprema za taj dan, čisti sav nered koji je eventualno napravio preko noći, brine se za vršenje nužde, odijeva ga u jednokratne gaće i košarkaške hlačice tako što ga ljulja naprijed-natrag desetak puta. Zatim, pomoću naprave koja nalikuje na malu dizalicu s remenom od tkanine na kraju, njegovatelj premješta Bradleyja iz kreveta u invalidska kolica, što je još 15-minutna muka. Te će iste korake ponoviti, u obrnutom smjeru, 12 sati kasnije.

Bradley koristi stolicu za tuširanje izrađenu po mjeri, i vrijednu 8000 dolara, koja stane u njegovu kupaonicu u prizemlju, ali je proces toliko naporan za Carrie da ga ona kupa samo dva puta tjedno. Povremeno je morala pomoći u čišćenju crijeva, kada njegovatelj nije bio u blizini.

U toliko svježem braku, to su granice za koje Bradley želi da Carrie nikada nije morala prijeći, ali granica između supružnika i njegovatelja već se nepovratno izbrisala. Zajedno posjećuju terapeuta, kao i odvojeno, pokušavajući se snaći u scenarijima koje nitko od njih nije mogao zamisliti kad su razmijenili zavjete. "Nisam je tražio da to učini. Ovo nije ono što 'u bolesti i u zdravlju' obično znači", kaže Bradley.

Kako bi se nosila sa starim i svježim traumama Carrie ostaje u stalnom pokretu - brine se za svog muža, zakazuje sastanke, brine se o svojoj djeci. Dok je Shawn bila u bolnici, često bi donosila peciva da počasti osoblje, a zatim se vraćala kući i zatvarala se u ormar, nadajući se da će odjeća prigušiti jecaje. "Nije samo jedna osoba uključena u nesreću. To je efekt domina. Naša se obitelj zauvijek promijenila", kaže Carrie.

Novi izazovi

Bradleyjevi još uvijek teže normalnosti. Nakon što je Shawn napustio bolnicu u svibnju, pokušali su zajedno izaći u grad, ali Carrie je morala poći u izviđanje kina kako bi utvrdila može li to mjesto ugostiti Bradleyjeva ogromna invalidska kolica - opremu tešku gotovo 300 kilograma, za koju je trebalo tri mjeseca da se napravi i koja košta više od većine automobila.

Carrie se tijekom filma morala brinuti za Shawnove kokice i gazirana pića, a zatim ga utovariti u novi obiteljski teretni kombi vrijedan 120.000 dolara, koji se spušta na jednu stranu dok hidraulično dizalo podiže Shawna. I ta večer bila je iscrpljujuća. "Volim ga i on je bio jako sretan pa mu nisam to htjela reći", govori Carrie.

Bradley je zadivljen svojom ženom i svime što je učinila, ne samo da bi ga održala na životu nego i da bi mu život učinila vrijednim življenja. Godinama je njegova prisutnost ohrabrivala njihovu obitelj. Sada je, nedvojbeno, on njihova glavna briga. "Ne znam kako mogu olakšati svoj teret", kaže Bradley.

Budući da ga ta zagonetka najviše opterećuje, ne može izbjeći razmatranje načina da je riješi. "Možda bi bilo bolje da sve ovo završi. Da, te se misli pojavljuju i one su stvarne. Ne mogu se zamisliti da postupam prema tim mislima, ali ih definitivno imam."

Bradleyjevi su svoj dom iz snova u St. Georgeu izgradili prije nešto više od dvije godine. Iako je bio dizajniran za 228 cm visokog bivšeg NBA centra - široki okviri vrata, supervisoki toaletni prostori, kvake do prsa - nije bio dizajniran za 228 cm visokog bivšeg NBA centra u električnim invalidskim kolicima. Shawn ne može pristupiti teretani ili kućnom kinu u podrumu.

Kako bi izbjegao gnječenje tračnica koje drže klizna vrata veličine zida, mora ići dužim putem oko kuće kako bi stigao do svog dvorišta s bazenom, u kojem ne može plivati. Budući da mu je potreban prostor za promjenu položaja noću, Carrie spava na katu u glavnoj spavaćoj sobi dok je on prebačen u gostinjsku sobu u prizemlju. Ograničen je na samo djelić prostrane trokatnice.

Stoga je obitelj počela planirati izgradnju pristupačne verzije iste kuće, ovaj put u predgrađu Dallasa, s vrhunskim ustanovama za njegu i rehabilitaciju u blizini. Umjesto podruma imat će pomoćnu zgradu, a sve će se nalaziti na prostranom zemljištu, s glatkim stazama za šetnju kako bi Shawn mogao lutati uokolo. S lošom cirkulacijom i opadanjem mišićne mase često se prehladi pa mu je vrijeme provedeno vani na suncu dragocjeno.

Ali sve je to još daleko. U Uti, nekoliko dana prije Dana zahvalnosti, blagdanska se glazba širila sa stropnih zvučnika u dnevnoj sobi Bradleyjevih. Shawn se upravo vratio s duljeg boravka na rehabilitaciji u Dallasu; ovo je bio prvi put da su on, Carrie i djeca nakon nekoliko mjeseci provodili spokojno vrijeme sami kod kuće. Božićno drvce od četiri metra, u iščekivanju ukrasa, stajalo je uza zid.

Godinu dana ranije, kad su završili s ukrašavanjem, Shawn je podigao Carrie na ramena kako bi mogla okruniti njihovo stablo zvijezdom. Ovaj put, pjevušeći pjesmu Leonarda Cohena Hallelujah, sjeo je sa strane, omogućujući Carrie i djeci da obave posao.

Dubbie je stajao na ljestvama, Carrie ispod njega. Naoružani mekim crveno-bijelim ukrasima od snježnih pahulja naprezali su se kako bi dosegnuli dijelove stabla kojima je Shawn nekoć pristupao lakoćom. Konačno, Bradley je zatražio pregršt ukrasa, približio se drvetu, uzeo ih između svojih krutih prstiju i trgnuo ruku naprijed, nespretno bacajući pahuljice prema gore.

Njegovih prvih nekoliko pokušaja odbilo se od grana i palo na pod, ali Carrie i djeca su se smijali i poticali ga da baci još nekoliko. Očiju uprtih u vrh stabla, Shawn Bradley je nastavio pokušavati.