PARAPSIHOLOG i hipnoteoretičar, duhovni pokret, tajne službe, kodovi u jogurtu... Zvuči bizarno i nepovezano, ali sve to imalo je utjecaja na dvoboj u kojem su se dva genija borila za titulu svjetskog prvaka. Sport i šah često su obavijeni velom misterija, ali malo što može parirati ludostima koje su pratile karijeru vjerojatno najboljeg šahista u povijesti koji nikad nije bio prvak.

Iza partija Viktora Korčnoja stajale su sumnje, pritisci i i osjećaj da se igra vodi na više razina odjednom. U vremenu Hladnog rata, kada je šah bio produžena ruka politike, Korčnoj se našao na liniji razdvajanja između sustava kojem je pripadao i slobode koju je tražio.

Odrastao je u razorenoj obitelji usred katastrofalne opsade

Viktor Lvovič Korčnoj rođen je 23. ožujka 1931. godine u Lenjingradu, današnjem Sankt-Peterburgu, u siromašnoj i ubrzo razdvojenoj obitelji. Kako sam kaže, njegova majka, Židovkinja Zelda, bila je "ekscentričnog karaktera". Prve godine života proveo je s njom, ali kada je imao samo četiri godine, majka zbog velikog siromaštva više nije mogla brinuti za njega te ga je prepustila ocu Lavu. "Očeva obitelj pripadala je poljskom plemstvu i nekada je bila bogata, ali novi režim je uspio u tome da sve učini jednakima pred Bogom i Staljinom", zapisao je Korčnoj.

Korčnoj je imao šest godina kada ga je otac podučio šahu, a mali Viktor se zaljubio te je igrao protiv cijele obitelji - ponajviše protiv strica. Osim oca i strica, veliku ulogu u Viktorovu odgoju imali su i njegova baka te maćeha Roza, za koju kaže da ga je prihvatila kao da mu je bila prava majka.

Skroman, ali sretan život prekinut je početkom Drugog svjetskog rata. Njemačka opsada Lenjingrada trajala je od rujna 1941. sve do siječnja 1944. godine, a procjenjuje se da je tijekom nje život izgubilo i do dva milijuna ljudi. Polovica su bili civili, koji su uglavnom umirali od gladi i zime.

Viktorov otac je regrutiran te je poginuo na samom početku opsade, a stric mu je nestao te se nikad nije doznalo što se s njim dogodilo. Nakon oca i strica, 11-godišnji Viktor ostao je i bez bake, pa je punu brigu o njegovu odgoju tada preuzela maćeha.

Razmjeri opsade popustili su tijekom 1943. pa se Korčnoj pridružio jednom lenjingradskom šahovskom klubu, gdje su njegov talent razvijali mentori koji su odgojili i dva kasnija svjetska prvaka, Mihaila Botvinika i Borisa Spaskog. Pod njihovim vodstvom, Korčnoj je 1947. kao 16-godišnjak osvojio juniorsko prvenstvo Sovjetskog Saveza, a godinu dana kasnije na istom je natjecanju podijelio titulu.

Proboj među najbolje na svijetu

Tijekom 1950-ih Korčnoj se probio u vrh sovjetskog šaha te je zauzimao visoke plasmane na državnim i internacionalnim turnirima, a 1956. mu je dodijeljena titula velemajstora. Ipak, njegovoj igri još uvijek je nedostajala doza konzistentnosti, zbog čega su najveći uspjesi izostajali.

To se promijenilo na ulasku u šezdesete godine. Korčnoj je 1960. prvi put postao prvak SSSR-a, prvenstva koje je po kvaliteti bilo ravno najjačim turnirima svijeta. Dvije godine kasnije, pored novog sovjetskog naslova prvaka, imao je i debitantski nastup na Turniru kandidata, čiji pobjednik postaje izazivač za svjetsku titulu. Na njemu je bio petoplasirani.

Novi lov na titulu Korčnoj je započeo 1968., kada je u četvrtfinalu Turnira kandidata lako pobijedio Samuela Reshevskog, Sljedeći protivnik bio mu je Mihail Talj, bivši svjetski prvak i najžešći te najlucidniji napadač u povijesti šaha.

I dok se veći dio velemajstora pribojavao Talja zbog njegovih ludih, nepredvidljivih i teško obranjivih napada, Korčnoj je protiv njega uživao jer je bilo elitan defenzivac. Zahvaljujući tome, Korčnoj je svladao Talja i u polufinalu Turnira kandidata, a tijekom karijere je protiv Mihaila imao nadmoćan skor od 13 pobjeda, 17 remija i tek četiri poraza.

U finalu je Korčnoj ipak posustao te je doživio uvjerljiv poraz od Borisa Spaskog, koji je potom pobijedio Tigrana Petrosjana i postao svjetski prvak. Korčnoj je i ranije bio svjestan da za najveće uspjehe mora promijeniti nešto u svojem stilu igre, a poraz od Spaskog to mu je samo dodatno potvrdio.

"Visoko cijenim umjetnost obrane u šahu, u tome vidim neobičan oblik romantike te svoje uspjehe ponajviše dugujem sposobnosti da spašavam teške pozicije. No u međuvremenu se čovjek, čak i u zrelijoj dobi, može promijeniti u svojim pogledima", zapisao je Korčnoj u autobiografiji i nastavio:

"Došlo je vrijeme kada sam shvatio da sposobnost obrane - za dobrog šahista - nije dovoljna. Ne možeš ovisiti o volji protivnika, nego moraš nastojati nametnuti svoju volju njemu. Shvatio sam da time ograničavam svoje mogućnosti i kao osoba i kao šahist. Od djetinjstva sam znao braniti se - i ništa više. Morao sam učiti ispočetka, i u određenoj mjeri u tome sam uspio."

"Svoje uspjehe u i svoj uspon kao šahista pripisujem upravo tome što sam naučio boriti se za inicijativu i održavati je. Čak ni danas to ne smatram svojom najvećom snagom, ali sam u znatnoj mjeri uspio razviti osjećaj za inicijativu. Moja igra je, bez sumnje, postala raznovrsnija", zaključio je.

Sukob s bivšim prvakom

Raznovrsniji Korčnoj na Turniru kandidata opet je sudjelovao 1971., no i tada je zastao u polufinalu. Pobijedio ga je Petrosjan, kojeg je potom u finalu, kao i sve ostale u ranijim fazama turnira, Bobby Fischer potpuno razmontirao. Fischer je nakon toga uvjerljiv bio i u meču za titulu, gdje je nadigrao Spaskog.

Sovjetskoj šahovskoj mašineriji takvo što bilo je nedopustivo. U dotad deset odigranih mečeva za svjetskog prvaka nakon Drugog svjetskog rata, oba finalista su svaki put dolazila iz SSSR-a. Ovog puta, usred Hladnog rata, u finalu se pojavio ne samo stranac, nego i Amerikanac - i još im je k tome nakon 27 dugih godina preoteo titulu.

Vlasti Sovjetskog Saveza stoga su zaključile da se njihovi stari šahisti i bivši prvaci ne mogu suprotstaviti Fischeru, nego im je za to potrebna mlada i nova sorta igrača. Pomalo šokantno, takvo je razmišljanje, pod utjecajem vlasti, u javnom istupu uoči polufinala Turnira kandidata 1975. iznio i Tigran Petrosjan.

Tada 46-godišnji Petrosjan je izborio polufinale, u kojem mu je protivnik bio 44-godišnji Korčnoj, no Petrosjan je izjavio da tko god od njih dvojice pobijedi, neće imati šanse u finalu protiv pobjednika iz drugog polufinala, u kojem su se sastajali Spaski te 24-godišnji Anatolij Karpov, nova mlada zvijezda sovjetskog šaha.

Korčnoj se, jasno, nije slagao, što je stvorilo napetost između njega i Petrosjana i prije nego što je meč počeo. Priče kažu da su tenzije u jednom trenutku toliko uzavrele da su se Korčnoj i Petrosjan za vrijeme meča udarali nogama ispod stola, ali Korčnoj ipak tvrdi da to nije bio slučaj.

Prema njemu, Petrosjan je samo nervozno lupkao nogom ispod stola toliko jako da su se figure tresle. Korčnoj, koji je bio poznat po kratkom fitilju, zbog toga mu je glasno prigovorio tijekom meča i tako prekršio nepisano šahovsko pravilo po kojem je zabranjeno razgovarati s protivnikom dok partija traje.

Dovelo je to do novih prepucavanja i medijskih sukoba između njih dvojice, a Petrosjan, koji je bio Armenac, optužio je Korčnoja da ga je uvrijedio na nacionalnoj osnovi. Korčnoj je istaknuo da to nema smisla jer je njegova supruga bila Armenka. Bilo kako bilo, ljutiti Petrosjan odbijao je nastaviti s igrom pa je pri rezultatu 3:1 za Korčnoja (igralo se po pravilu "tko prvi do četiri pobjede") predao meč.

Svi protiv Korčnoja

Finale Turnira kandidata na rasporedu je bilo pet mjeseci kasnije, a Korčnoj je za protivnika dobio Karpova, koji se lako obračunao sa Spaskim. "Osjetio sam da je Karpov favorit, da dobiva svu moguću potporu i da se sve radi u njegov korist", prisjećao se Korčnoj. Objasnio je zašto je bilo tako:

"Bilo je jasno zašto je Karpov favorit. Rođen je u Zlatoustu, na Uralu, u središtu Rusije. Stopostotni Rus, u usporedbi sa mnom ostavljao je povoljniji dojam - ja sam bio Rus po putovnici, ali židovskog izgleda. Bio je tipičan predstavnik radničke klase, vladajuće klase prema sovjetskom ustavu, dok sam ja cijeli život proveo u kulturnom središtu Lenjingradu i nasuprot njemu bio viđen kao predstavnik inteligencije."

"Osim toga, Karpov je bio mlađi i perspektivniji; budućnost je bila pred njim, dok ja više nisam imao mnogo godina igranja pred sobom. Karpov je bio obasipan naklonošću, a postao je i član Centralnog komiteta Komunističke omladine SSSR-a, čiji je predsjednik (također rođen u Zlatoustu!) bio njegov prijatelj. Karpov je vrlo dobro razumio što predstavlja: bio je simbol, zastava ruskog naroda i radničke klase", dodao je.

Nadalje, Korčnoj navodi da su svi organizacijski detalji bili podređeni Karpovu. Domaćinstvo meča dobila je Moskva, a Korčnoj, koji se tome protivio, kaže da je ta odluka donesena naknadno unesenom točkom u dokument koji je on ranije potpisao. Partije su kretale kasnije nego što je to bio običaj, pretpostavlja se zbog toga što je Karpov bio 20 godina mlađi te mu je igranje u noćnim terminima bilo prihvatljivije nego Korčnoju.

Korčnoj se u autobiografiji također požalio da nije mogao pronaći sekundanta. Uoči meča je tjedan dana radio s cijenjenim velemajstorom Davidom Bronsteinom, koji ga je potom napustio kako bi se posvetio komentiranju nadolazećeg dvoboja u jednom šahovskom časopisu.

Kada se vratio u Moskvu, Bronsteinu je obaviješten da mu neće biti dopušteno komentirati. "Ispostavilo se da sam nenamjerno uskratio svom prijatelju i zadovoljstvo i zaradu", kaže Korčnoj, koji je o izboru sekundanta dodao:

"Morao sam pronaći nekoga tko je neosjetljiv na javno mnijenje i na 'udarce sudbine' koji bi mogli proizaći iz takve odluke. No među velemajstorima nije bilo takvog dobrovoljca." Spaski mu je bio voljan pomoći, ali je nakon poraza od Karpova bio toliko potresan da za to nije bio sposoban, dok je bivši prvak Vasilij Smislov, koji je s Korčnojem bio u odličnim odnosima, poslan na turnir u Veneciju.

Kod Karpova je, s druge strane, situacija bila dijametralno suprotna. "Zahvaljujući naporima šahovske federacije, formiran je snažan tim koji je pomagao Anatoliju Karpovu. Osim glavnih trenera, u njemu su bili i Tigran Petrosjan, Jurij Averbah, Mihail Talj i Mihail Botvinik. Da, Karpov je uspio nagovoriti čak i Botvinika da mu daje savjete", tvrdi Korčnoj.

U takvim okolnostima, Karpov je u meč koji se sastojao od 24 partije ušao bolje pripremljen te je brzo poveo 2:0, a nakon duge serije remija, poslije 17. partije bilo je 3:0. U završnici je do izražaja došla činjenica da je Korčnoj, unatoč godinama, fizički bio puno bolje pripremljen od tada krhkog Karpova.

Do 21. partije Korčnoj je smanjio zaostatak na 3:2 u pobjedama, ali u zadnje tri Karpov je uspio izvući još tri remija i odnijeti pobjedu u meču kojeg su obilježile razne psihološke igrice te, kako Korčnoj kaže, loša igra oba šahista.

Nije mogao ostati u Sovjetskom Savezu

Iako nije impresionirao, Karpova su u SSSR-u slavili kao pobjednika i uzdizali ga u nebesa, dok se Korčnoj našao u novom setu problema. Domaći mediji nisu mu pridodavali veliku pozornost nakon poraza, no on je u intervjuu za jugoslavenski magazin Politika dao naslutiti da nije imao iste uvjete kao Karpov.

Pritom je i kritizirao igru svojeg protivnika, a podržao Fischerovu ideju da se u ovakvim mečevima remiji ne trebaju računati u rezultat. Uz sve to, Korčnoj kaže da je verzija intervjua koja je objavljena bila znatno ublažena u odnosu na ono što je stvarno rekao.

Nije trebalo dugo da taj intervju dođe do sovjetskih vlasti, a Korčnoj se odbio pokajati - poručio je da mu je drago što je njegov intervju potaknuo raspravu. Rasprave, jasno, nije bilo.

Korčnojeva kritika Karpovu i podrška Fischeru prikazane su kao zločin, a službena kazna bilo je izbacivanje iz reprezentacije SSSR-a na godinu dana. Ona neslužbena kazna očitovala se u potpunom uklanjanju Korčnoja iz javnog života.

Mjesecima ga se nije moglo vidjeti ni u jednom mediju. Nije smio pisati za novine, nije smio gostovati na televiziji. Tvrdi da su mu prisluškivali stan i da su mu na kućnu adresu prestale dolaziti strane tiskovine.

Ionako stroga pravila za odlazak šahista iz SSSR-a na međunarodne turnire postala su za njega još stroža pa mu je bilo zabranjeno igrati u inozemstvu, a nije mogao nastupiti čak ni u Tallinnu, tada dijelu Sovjetskog Saveza. Zbog svega mu je, kaže, i sin imao problema u školi.

"Dao sam naslutiti supruzi i nekolicini preostalih prijatelja da više ne mogu živjeti u sovjetskim uvjetima. No ni moji prijatelji ni moja supruga nisu me mogli u potpunosti razumjeti: sva neugodnost pogađala je izravno mene, ali njih je najviše pogađao osjećaj gorčine i srama. Najviše se zbog mene uzrujao moj sin", objasnio je Korčnoj i nastavio:

"U prosincu 1974. shvatio sam da, s obzirom na svoju tvrdoglavu narav, neću moći izbjeći radikalne promjene. Na mene se vršio snažan pritisak, ali istodobno sam imao osjećaj da čekaju pravi trenutak - da počnem igrati slabije, kako bi me potpuno slomili."

Korčnoj je otkrio da je u razmatranju opcija čak i napisao, ali ne i poslao, pismo Titu u kojem ga moli da ga primi u Jugoslaviju. Zaključio je da to nije realno, da bi mu se potom prilika za bijeg ukazala sama od sebe.

Bijeg iz domovine

Zahvaljujući Bobbyju Fischeru koji je iz svojih razloga, o kojima više možete pročitati ovdje, odbio braniti naslov, Karpov je kao pobjednik Turnira kandidata postao svjetski prvak. Mnogi su u svijetu propitkivali njegovu titulu i smatrali da ona nema pravu vrijednost jer nije održan meč za naslov.

Kako bi stali na kraj tim komešanjima, u SSSR-u su popustili s restrikcijama za Korčnoja i poslali ga na jaki turnir u Amsterdam u ljeto 1976. godine. Karpov na njemu nije igrao, ali jest dobar dio šahovske elite. Sovjetski moćnici nadali su se da će Korčnoj ondje ostvariti dobar rezultat i time pokazati da je Karpov zasluženi prvak, s obzirom na to da je u finalu Turnira kandidata svladao Korčnoja.

Korčnoj je ta nadanja ispunio uvjerljivom pobjedom, nakon čega se očekivalo da će se vratiti u SSSR i vratiti životu kojeg je vodio prije nego što je upao u potpunu nemilost režima. Ipak, on je imao drugačije planove. 

Na dan kada je trebao krenuti na put kući, otišao je u policijsku postaju u Nizozemskoj i zatražio azil. "Sovjeti su zaboravili da šah igra pojedinac koji se bori za sebe", kaže. "I tako se dogodilo da su se, jedan za drugim, pojavljivali snažni velemajstori neovisnog razmišljanja, koji su stvarali probleme režimu. Kada sam emigrirao, to je bilo zbog šaha, a ne zbog politike. Htio sam biti slobodan čovjek. Sloboda je moje temeljno opredjeljenje", objasnio je godinama kasnije.

Nakon što je proveo neko vrijeme u Nizozemskoj te u Zapadnoj Njemačkoj, Korčnoj se na koncu smjestio u Švicarskoj, gdje je kasnije dobio i državljanstvo. Svoju šahovsku biblioteku uspješno je u dva navrata prošvercao iz SSSR-a, no iza njega ostali su mu supruga i sin.

Najbizarniji meč za titulu u povijesti šaha

Još uvijek bez državne zastave uz svoje ime, 47-godišnji Korčnoj se 1978. vratio na Turnir kandidata. Ondje je prvo u tijesnom meču svladao starog rivala Petrosjana, da bi potom uvjerljivo svladao Leva Polugajevskog i Borisa Spaskog, čime je izborio revanš protiv Karpova, ovog puta u direktnom okršaju za svjetsku titulu. 

Nije trebalo biti odveć mudar da bi se razumjelo što je sve taj meč predstavljao. Udarna tema u medijima uoči dvoboja bio je privatni život Korčnoja, čiji su supruga i sin neuspješno pokušavali napustiti Sovjetski Savez. Sin je pritom osuđen i na dvije i pol godine zatvora zbog izbjegavanja vojne službe.

Nadalje, Mitrohinova arhiva, skup strogo povjerljivih službenih dokumenata sovjetskih tajnih službi koji je svjetlo dana ugledao nakon raspada SSSR-a, otkrila je da je KGB oformio tim od 18 agenata koji je bio poslan na Filipine, gdje se održavao meč Karpova i Korčnoja, kako bi se pobrinuo da Karpov ostvari pobjedu.

Agenti KGB-a nisu jedini koji su bili angažirani kako bi Karpov pobijedio. U prednjim redovima svake partije sjedio je izvjesni Vladimir Petrovič Zuhar, kojeg se opisivalo kao "parapsihologa i hipnoterapeuta". Zuhar je, prema službenom objašnjenju, pružao psihološku podršku Karpovu.

Međutim, Korčnoj je tvrdio da je njegova prava uloga pokušaj hipnoze i destabilizacije protivnika. Korčnoj je na to odgovorio tako što je igrao u zatamnjenim naočalama kako mu Zuhar ne bi mogao gledati u oči.

Osim toga, Korčnoj je povukao jednako bizaran potez. U svoj je tim uključio dvojicu Amerikanaca povezanih s duhovnim pokretom Ananda Marga, koji su prakticirali jogu i meditaciju. Korčnoj je isticao da mu njihova prisutnost pomaže u koncentraciji i mentalnoj stabilnosti. No dodatnu kontroverzu izazvala je činjenica da su obojica nedavno bila optužena za pokušaj ubojstva i puštena uz jamčevinu, što je cijeloj situaciji dalo gotovo nadrealnu dimenziju.

Protestirali su igrači i zbog zastava korištenih na stolu, s obzirom na to da je Korčnoj igrao pod neutralnom zastavom FIDE-a, a kako bi se isključila mogućnost varanja čak su i stolci bili rendgenski pregledani. Korčnojev tim također je uložio žalbu nakon što je u jednoj partiji Karpovu dostavljen jogurt, tvrdeći da bi to mogao biti nekakav kod. Kasnije su se složili da Karpov smije jesti jogurte tijekom partija, ali da njihov okus mora biti određen prije početka partije.

U najneobičnijem dvoboju za svjetsku titulu u povijesti šaha, Karpov je vodio 4:1 i 5:2, a za konačnu pobjedu trebalo je slaviti u šest partija. Tada je do izražaja još jednom došla Korčnojeva izdržljivost i pripremljenost, pa je od 28. do 31. partije povezao tri pobjede i izjednačio na 5:5.

Drama je bila na vrhuncu, a uoči 32. partije odlučeno je da pripadnici Ananda Marge više ne smiju biti nazočni na mečevima, dok se u prvim redovima opet pojavio Zuhar, kojeg neko vrijeme nije bilo jer je navodno bio uznemiren zbog Ananda Marge. Korčnoj o takvim odlukama nije bio obaviješten i to mu je, tvrde neki, skrenulo fokus s meča, što je rezultiralo lošom igrom i konačnim porazom od 6:5.

Korčnoj je potom bojkotirao ceremoniju zatvaranja, objasnivši: "To je ujedno bio i moj prosvjed protiv ponašanja Sovjeta i Florencio Campomanesa (čelnika FIDE-a). U meču koji je pretvoren u krvavu bitku, u kojem su uz suučesništvo žirija odbačeni svi pojmovi fair playa, gdje su pravila i dogovori besramno kršeni - u takvom natjecanju čak se i završna ceremonija pretvara u mjesto pogubljenja za čovjeka bez prava."

Igrao je do smrti

Iako je već zagazio u pedesete godine, Korčnoj nije odustajao od pohoda za naslov pa je 1981. opet trijumfirao na Turniru kandidata i izborio novi ogled s Karpovom u talijanskom Meranu.

Ovog puta nije bilo drame s jogurtima, parapsiholozima i duhovnim pokretima tako da meč nije bio ni izbliza zanimljiv kao prethodni, a ni izbliza napet. Karpov je u međuvremenu izrastao u još jačeg igrača, dok su Korčnojevi najbolji dani bili iza njega. Branitelj naslova upisao je uvjerljivu pobjedu od 6:2 u meču koji je zbog Karpovljeve dominacije prozvan "Masakr u Meranu".

Jednu životnu pobjedu Korčnoj je ipak uzvratio nedugo nakon poraza u finalu - njegovi supruga, sin i maćeha napokon su dobili dopuštenje za odlazak iz Sovjetskog Saveza. Višegodišnja odvojenost očito je ipak učinila svoje jer se Korčnoj ekspresno rastao sa suprugom zbog toga što je već neko vrijeme imao drugu ženu.

Korčnoj više nikad nije uspio izboriti dvoboj za naslov, ali je sudjelovao na još čak četiri Turnira kandidata te je ostao posvećen šahu do kraja svojeg života. Vlasnik je rekorda po kojem je pobijedio devet svjetskih prvaka u šahu - među njima je i Magnus Carlsen.

U dobi od 75 godina bio je 85. na FIDE-ovoj ljestvici te je najstariji igrač svih vremena koji je bio plasiran među najboljih 100. S 80 godina je na jakom turniru u Gibraltaru pobijedio 61 godinu mlađeg Fabiana Caruanu, vlasnika trećeg najvećeg Elo rejtinga u povijesti šaha. Svoje figure Korčnoj je konačno položio 6. lipnja 2016., kada je preminuo u dobi od 85 godina.

Najbolji u povijesti koji nije bio prvak

Viktora Korčnoja danas ljubitelji šaha smatraju vjerojatno najboljim igračem koji nikad nije postao svjetski prvak. Previše toga mu nije išlo u korist. Imao je iznimno jake protivnike i turbulentan život, iako se može reći da je ponekad bio možda i previše paranoičan. 

Mnogi su su ga zbog njegovih kvaliteta prozvali genijem. On tu titulu nikad nije htio prigrliti, ali je isticao da se za šahovskom pločom zaista susretao s istinskim genijima. Pritom je jednom prilikom uz smijeh poentirao:

"Netko takvih kvaliteta mogao bi biti pisac, skladatelj ili glumac, mogao bi čovječanstvu donijeti fantastične benefite. A onda ga neka budala nauči igrati šah!"