Foto: I. Čagalj / Pixsell 

NAKON ŠTO je sinoć sjajni sudac Mario Zebec odsvirao kraj derbija 31. kola HNL-a u kojem je Dinamo na Poljudu pobijedio Hajduk 2:1 i pobjegao na osam bodova, igrači su jedni drugima krenuli u zagrljaj.

Livaković je tješio kolegu Leticu, koji je uplakan krenuo s terena, rivali su na centru igrališta iskreno čestitali jedan drugome, nekoliko njih se, onako, NBA-evski zagrlilo i potapšalo po prsima. Bio je to savršeni kraj jednog fantastičnog derbija. Derbija kakvog u HNL-u nismo nikad gledali, ako se u obzir uzima kvaliteta nogometa, suđenje, ponašanje igrača na terenu i ugođaj.

Na 90 minuta su nam igrači i treneri obje momčadi omogućili da zaboravimo u kakvom okruženju i atmosferi godinama živi, odnosno životari hrvatski nogomet. Omogućili su nam da istinski uživamo u stvarno dobrom nogometu i da se dan nakon utakmice priča o Dinamovoj pobjedi, Caktaševoj golčini iz slobodnjaka, Livakovićevim nevjerojatnim obranama i hrabrosti obaju trenera, a ne o sudačkim pogreškama ili nekakvim incidentima na i oko stadiona. Omogućili su nam ono što svi skupa čekamo godinama - da uživamo u nogometu.

Velike zasluge za ovakav derbi bez ikakve sumnje idu trenerima, Željku Kopiću i Nikoli Jurčeviću. Prvi je u najvećoj utakmici u dosadašnjoj karijeri na individualno jačeg protivnika krenuo s pet izrazito ofenzivnih igrača. Tko živ - tko mrtav. Kopiću bi se visokorizična igra isplatila da na Dinamovom golu nije bio sjajni Livaković.

S druge strane, Jurčević je sjajno pripremio momčad. Dinamo se nije povukao, od prve minute je igrao hrabro, pritiskao je Hajdukovu zadnju liniju i od prve minute je bilo jasno da ćemo gledati odličnu utakmicu. Ne pamtimo kad su zadnji put Hajduk i Dinamo ovako otvorenog garda ušli u derbi koji je, slobodno možemo reći, otvoreno odlučivao o naslovu prvaka. Dinamova vezna linija “pojela” je Radoševića i Bašića, a prednja trojka je u svakom izlasku prema naprijed bila opasna.

Mogli smo uživati u Hajrovićevim minijaturama koje su izluđivale Radoševića i Bašića, vidjeli smo fantastičan gol Caktaša iz slobodnjaka, a obrane jednog golmana, kao one Livakovićeve, nismo vidjeli još od 1999. i Pletikosine sjajne predstave na Maksimiru (1:1).

Posebne pohvale idu na račun suca Marija Zebeca koji je, unatoč strašnom pritisku uoči utakmice i teretom debakla u derbiju Dinama i Rijeke (3:0), prikazao možda i najbolje suđenje u novijoj povijesti derbija. Bilo je lakih utakmica zadnjih godina za suce, u vrijeme kad je Dinamo dominirao i na Maksimiru i na Poljudu, ali ovako tešku i važnu utakmicu Zebec je odradio bez i najmanje pogreške i uvelike doprinio sjajnoj utakmici.

Na kraju, tu su i igrači koji, naravno, imaju najveće zasluge za ovakav derbi. Igrači obaju momčadi igrali su iznimno korektno i ni u jednom trenutku nije bilo pregrubih ili divljačkih startova, kakve smo znali gledati u prošlosti. Osobito na Poljudu, kad je Hajdukove igrače često znala ponijeti paklena atmosfera pa su često pretjerali. Istovremeno, mogli smo uživati u odličnim potezima Juranovića i Gyurcsa, a s druge strane spomenutog Hajrovića. 

Nadamo se da ovo nije bio samo bljesak. Nadamo se da će Dinamo i Hajduk dogodine biti još izjednačeniji i da će svi skupa izvući brojne pouke iz ove utakmice. To možda zvuči kao floskula, ali jest tako. Bio je to ogledni primjer sportskog ponašanja, kvalitetnog nogometa i jedne velike pozitive.

Bio je to putokaz kako bi mogao i kako bi morao izgledati svaki hrvatski derbi. Bila je ovo još jedna velika opomena svima onima koji sustavno godinama uništavaju hrvatski nogomet da je kvaliteta nogometa odavno najmanji problem u HNL-u. Ima tu jako dobrih utakmica i jako dobrih igrača. Ali, nema ni jako dobrih ni dobrih ni osrednjih ljudi koji su na čelu cijele te priče. Ovi koji su trenutačno u foteljama ili u savjetničkim ulogama nisu zaslužili biti ni na tribinama na ovom poljudskom derbiju.

Naravno, oni u Splitu nisu ni bili. Njih čisti nogomet ionako ne zanima...