U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. U mjesecu rukometa donosimo vam priču o Iztoku Pucu, legendi koja je igrala za tri reprezentacije, i njegovom golu koji je Zagrebu donio naslov europskog prvaka.

DO KRAJA ostale su samo tri sekunde. Na semaforu u Frankfurtu stajao je rezultat 22:17 za Wallau. Identičan rezultat kojim je Zagreb u Ledenoj pobijedio njemačkog prvaka u prvoj finalnoj utakmici Kupa prvaka.

Suci su dosudili prekršaj za Zagreb i svi su čekali samo da prođe preostalo vrijeme kako bi se u produžetku odlučilo tko će biti prvak Europe - strašni Wallau najpoznatijeg rukometnog brka Heinera Branda ili će naslov obraniti Zagreb, koji je godinu dana ranije u dvije utakmice deklasirao španjolsku Teku za prvu titulu.

Norveški suci su cijelu utakmicu otvoreno držali stranu Nijemaca, donosili su neke čudne odluke i svakome tko je gledao utakmicu jasno je bilo da će Zagreb, ako dođe do produžetaka, biti u velikom problemu. Zato je bilo potrebno susret okončati u regularnom tijeku. Ali, kako? Do kraja su ostale samo tri sekunde.

Neno Kljajić uzeo je loptu, Slavko Goluža izašao je iz igre, a s klupe je na parket, ciljano i sa zadatkom, ušao Iztok Puc. Svi u dvorani i pred malim ekranima znali su da će hrvatski Slovenac ili slovenski Hrvat, kako hoćete, uzeti zadnji šut. Znali su to dobro i igrači Wallaua, ali nije bilo pomoći.

Lopta se sa zvukom sirene zakucala u donji kut legendarnog Petera Hoffmana. Prepuna dvorana u Frankfurtu je zanijemila, a Iztok Puc je s rukama u zraku te s pola momčadi Zagreba na leđima euforično trčao po parketu, dok je Božo Sušec u ekstazi urlao kako Puc mora dobiti rukometno odlikovanje.

Najvažniji gol u povijesti hrvatskog rukometa

I bio je u pravu. Taj gol je najvažniji gol u povijesti hrvatskog rukometa zato što je direktno donio titulu prvaka Europe jednoj hrvatskoj momčadi. Bilo je važnih golova i prije i kasnije u hrvatskom rukometu.

Onaj gol Bože Jovića preko glave Andreja Lavrova u Atlanti otvorio je put Hrvatskoj da kasnije dođe do olimpijskog zlata. No, nije ga direktno donio. Hrvatska je nakon te pobjede protiv Rusije kasnije izgubila od Šveđana u skupini, a onda je u polufinalu dobila Francuze, a u finalu Švedsku.

Važan je bio i gol Blaža Lackovića u polufinalu Eura 2008. u Norveškoj protiv Francuske. Zabio ga je u zadnjoj minuti za veliku pobjedu, no taj gol ipak nije donio titulu. U finalu je bolja bila Danska. U slavnoj povijesti hrvatskog rukometa bilo je važnih golova, ali samo je Puc zabio gol za zlato. I to na kakav način. Zato je i zaslužio rukometno odlikovanje.

Planski stvarana najbolja momčad Europe

Iz današnje perspektive, kad rukometaši Zagreba služe europskim velikanima kao vreća za napucavanje u Ligi prvaka, neobično odzvanja da je Zagreb prije 30 godina bio najbolja momčad Europe. Domaća momčad koja se planski i sustavno gradila i ništa nije bilo prepušteno slučaju.

Bio je jasan put do krova Europe i nije se preskakala ni jedna stepenica do vrha. Ta je momčad stvorena na bazi zagrebačkih klinaca s ekstra pojačanjima u Pucu, Pušniku, Joviću, Ćavaru ili Goluži. Važno je kazati da je najveći dio momčadi bila generacija koja je zajedno u dresu jugoslavenske juniorske reprezentacije 1987. u Rijeci osvojila svjetsko zlato.

Ono što je te 1987. nogometašima bio Čile, a košarkašima Bormio, rukometašima je bila Rijeka.

Većina te generacije je u godinama koje su slijedile osvajala i prve velike medalje za Hrvatsku. Broncu na prvom Euru 1994. u Portugalu, svjetsko srebro na Islandu 1995., a kulminacija se dogodila u Atlanti 1996., kad je u Hrvatsku stiglo njeno prvo olimpijsko zlato. Iztok Puc je sudjelovao u svim tim trijumfima.

Pohod Zagreba prema obrani naslova prvaka Europe 

Sustav natjecanja je te 1992./93. bio drugačiji nego što je danas i bila je to zadnja sezona kad se igralo po klasičnom kup-sustavu. Zagreb je u avanturu obrane titule prvaka Europe počeo u Celju i u dvije je utakmice bio uvjerljiv protiv najbolje slovenske momčadi. Idući rival je bio izraelski Maccabi, koji je pometen s 18 golova razlike u dvije utakmice.

Ambiciozna portugalska Braga, koja će iduće godine igrati finale Lige prvaka, uspjela je čak i pobijediti Zagreb na domaćem terenu, ali u Ledenoj nije imala nikakve šanse. U polufinalu je u Zagreb stigao Lyon, nakrcan igračima koji su godinu dana ranije osvojili olimpijsko srebro i koji će dvije godine kasnije Francuskoj, baš protiv Hrvatske, donijeti prvo muško loptačko zlato u povijesti. Zagreb je Francuze razbio u obje utakmice i ušao je u finale, u kojem je čekao boljeg iz megadvoboja Wallau - Barcelona.

Bio je to dvoboj teškaša i finalista je odlučio samo jedan pogodak. Taj je gol otišao na stranu momčadi iz Frankfurta.
Ledena dvorana bila je kompletno u bijeloj boji, puna i raspjevana satima uoči finala, a Boysi su u svom dijelu dvorane napravili atmosferu koja se vjerojatno nikad više nije ponovila u rukometnim dvoranama.

Goluža je izašao, Puc je ušao, a sve ostalo je povijest 

U prvoj utakmici Zagreb je slavio s pet golova razlike. Fina prednost, ali ni izbliza priča nije bila gotova. Trebalo je preživjeti pakao Frankfurta. Wallau se nije predavao i na krilima nevjerojatnog Finca Mikaela Källmana te uz veliki poguranac norveškog sudačkog para polako je grickao prednost Zagreba, dok ga nije i dostigao. No, do kraja su ostale tri sekunde.

"Dogovor je bio da ja pucam posljednji napad, ali je veći problem bilo ući u igru jer sam tada bio na klupi. Jedva su me čuli", rekao je Puc nakon utakmice. Srećom, čuo ga je Slavko Goluža, koji je odjurio na klupu i pustio u igru čovjeka koji će za koji trenutak zaslužiti rukometno odlikovanje.

Pehar francuskog L’Equipea i danas je u Zagrebovim vitrinama, bio je prijelazni, a kao posljednjem osvajaču kapetan Bruno Gudelj ga je donio u Zagreb da tamo trajno ostane i bude podsjetnik novim generacijama da se u Ledenoj nekoć igrao najbolji rukomet u Europi.

Junak ove priče, veliki Iztok Puc, u karijeri je igrao za tri reprezentacije, i sa sve tri je nastupio na olimpijskim igrama. S Jugoslavijom je u Seulu 1988. osvojio broncu, s Hrvatskom 1996. u Atlanti zlato, a Sloveniju je baš preko Hrvatske odveo u Sidney 2000.

Osvojio je sve s Hrvatskom, a onda ju je u Zagrebu u drami izbacio s Igara. Nitko u punom Domu sportova mu nije zamjerio

Nekoliko mjeseci ranije na Euru u Zagrebu za peto mjesto i za zadnju vizu za Sydney igrali su Hrvatska i Slovenija. U dramatičnoj utakmici Slovenija je slavila 25:24 i aktualnog prvaka je ostavila doma. Pucu te večeri nitko nije ništa ružno dobacio.

Navijači, premda tužni i razočarani, naklonili su se velikom Iztoku i zahvalili mu za sve što je napravio za hrvatski rukomet. A napravio je puno. Da je samo zabio onaj gol u Frankfurtu, bilo bi dosta. A zabio ih je puno više. Iztok Puc, jedan od najboljih šutera u povijesti rukometa, preminuo je u San Diegu od teške bolesti u 45. godini.

Bio je to jedan od najtužnijih dana u povijesti hrvatskog sporta.