DINAMO je sinoć ostao bez Lige prvaka i 15 milijuna eura, ali osvojio je nešto dugoročno kudikamo vrjednije - vlastite navijače. Deseci tisuća nogometnih zaljubljenika prepoznali su baš ovaj Dinamo kao ekipu koja zaslužuje njihovu podršku u utakmici godine. Rasprodan Maksimir! Zvuči kao sportska bajka, unatoč tome što je hrvatski prvak na kraju dobio samo utješnu nagradu.

Zagreb i Dinamo opet se vole javno

Young Boys nikako se ne može nazvati mamcem za publiku, pogotovo ne za izbirljivu poput zagrebačke. Pa ipak, na Maksimir je utakmicu sa švicarskim suparnikom došlo pogledati više navijača (28.137) nego svojedobno Dinamove dvoboje u Ligi prvaka protiv Real Madrida (27.738) ili Juventusa (25.320). Tada se dolazilo zbog gostujućih nogometaša. Ovaj put, nema sumnje, navijači su došli vidjeti svoj Dinamo. Nogomet se vratio kući, a Dinamo i Zagreb ponovno se vole javno.

Ove brojke govore nam da je interes Dinamovih fanova za sudbinom i rezultatima njihova kluba nije nestao ni u svim onim sezonama kad su tribine bile potpuno prazne, ni kad su se ulaznice u očaju nudile po jednu kunu. Bilo je tužno gledati kako dinamovci slave naslove prvaka Hrvatske pred tisuću ljudi na tribinama, a njihov tadašnji trener novinarima objašnjava kako "mi tu ništa ne možemo". Zagrepčani ni tada nisu bili indiferentni prema Dinamu, samo su izbjegavali nešto što su očito smatrali nezdravim.

Problem je uvijek bio jedan čovjek u kancelariji ispod zapadne tribine

Nadam se da će predstojeća nogometna jesen donijeti kraj takve prakse i da će se gledatelji vratiti na maksimirske tribine i kad su u pitanju utakmice hrvatskog prvenstva. Trenutačno je Dinamo tek na petom mjestu po gledanosti u Prvoj HNL (prosječno 3058 ljudi). U pet utakmica u Maksimiru se okupilo tek 15.290 gledatelja, gotovo upola manje nego sinoć tijekom 90 minuta protiv Young Boysa.

U Dinamu, međutim, problem nikad nisu bili oni što navijaju, kao ni oni što igraju, nego jedan čovjek u kancelariji ispod zapadne maksimirske tribine. On je danas, srećom, iza sedam gora i još dugo se neće moći prošetati Maksimirskom ulicom, a navijači su očito prepoznali da njegov poguban i destruktivan utjecaj na njihovu svetinju polako, ali sigurno jenjava. Sinoć su svi mogli vidjeti kako zagrebački nogomet radosno izgleda bez njega.

Je li Bjelica The Chosen One?

Nije pametno relativizirati poraze, ali oproštaj od Lige prvaka lakše je podnijeti uz spoznaju da će Dinamo svakako dočekati božićne ukrase na europskim ulicama. Ni klupska blagajna neće baš ostati prazna, jer nastup u Europa ligi ove jeseni vrijedi najmanje osam milijuna eura. Uz malo sreće ni navijačima neće biti dosadno, jer ždrijeb skupina u petak u Maksimir može dovesti Sevillu, Chelsea, Arsenal, Milan ili Marseille.

Osim toga, Dinamova nas povijest uči da je ovim neuspjehom spašen trener Nenad Bjelica. Zagrebački se klub, naime, od 1998. godine šest puta probio u Ligu prvaka, a na trenerskoj klupi bili su redom Zlatko Kranjčar, Osvaldo Ardiles, Krunoslav Jurčić, Ante Čačić, Zoran Mamić i opet Kranjčar. U pet slučajeva navedeni treneri su dobivali otkaze još iste te jeseni tijekom koje se u Maksimiru igrala Liga prvaka, a preživio je jedino, nikad ne biste pogodili, Mamić.

U Europa ligi valjda će Bjelica imati više mira i više prilike da se pokuša približiti Josipu Kužeu i Vahidu Halilhodžiću, trenerima koji su u posljednjih 15-ak godina ostavili najdublji trag na Dinamovu igru i Dinamove navijače. Nikad se ne zna, možda je baš Bjelica The Chosen One, onaj koji će Dinamo povesti do mitskog europskog proljeća.