RUKOMETNI EURO

Zašto je Hrvatskoj važnije dobiti Srbiju nego povećati šanse za medalju?

Zašto je Hrvatskoj važnije dobiti Srbiju nego povećati šanse za medalju?
Foto: Pixsell / S. Midžor, L. Stanzl

"MOGLI bismo još sat vremena ostati u dvorani nakon utakmice i družiti se s navijačima. Ovako nešto pamti se cijeli život i iako sam odigrao jako puno utakmica za reprezentaciju, ovo je bilo nešto posebno, posebna privilegija", poslije utakmice protiv Srbije rekao je Domagoj Duvnjak.

Na prvu izjava djeluje prilično čudno. Momak koji je u životu osvojio desetke medalja u svojoj rukometnoj karijeri, kako s klubom tako i s reprezentacijom, nečim posebnim vidi pobjedu u utakmici koja je zapravo potpuno nebitna, gotovo pa revijalna, pa neka je i bila protiv Srbije i pred čak 5000 naših navijača. Upravo se u tome otkrivaju mnogi problemi, kako hrvatskog rukometa tako vjerojatno i hrvatskog društva.

Na Euru neće pobijediti najbolji, nego najspremniji

Europska rukometna federacija čudna je biljka. Čini se kako posljednjih desetak godina donosi sve redom odluke koje ruše, a ne uzdižu popularnost sporta. Format ovog rukometnog natjecanja svakako je jedna od tih odluka, koja ne samo da je nelogična nego je i nehumana prema samim sportašima.

Ako želite osvojiti rukometni Euro, morate odigrati devet utakmica u tek malo više od dva tjedna, što je van svake logike i pameti. Utakmica za broncu još je i gora stvar jer se igra samo dan nakon polufinala. Ona je često čisto mučenje i fizičko maltretiranje te zapravo samo ispit tko će biti prva ekipa koja više ne može stajati na nogama.

Što se dijagnostike tiče, ne treba ići dalje od prošlog Eura. Njega je osvojila reprezentacija Španjolske, koja ni iz bliza nije igrala najbolji rukomet. Tome najbolje svjedoči činjenica da su se Španjolci dovukli do polufinala s dva poraza i dosta usputne sreće. Međutim, rotirali su sve igrače te su do polufinala došli kao daleko najodmornija momčad. U finalu protiv Šveđana bili su im spremni gotovo svi igrači, dok su protivnici igrali bez trojice najboljih.

Osim što je u posljednje dvije utakmice tada Arpad Šterbik još jednom sve podsjetio koliko je briljantan vratar, Španjolci su mogli držati fizički intenzitet na najvišoj razini. To se pokazalo presudnim.

Za razliku do prošlog Eura, sada je još i gore. Valja napomenuti kako su se tada igrale i dvije utakmice manje pa su polufinalisti u nešto više od dva tjedna odigrali sedam utakmica. Sada ih čeka devet.

Najvažniji je Domagoj Duvnjak

Kako je u svojoj kolumni odlično objasnio Petar Metličić: “Problem je to što Hrvatska previše ovisi o Duvnjaku i od te činjenica ne treba bježati.” Cijela logika obrane počiva na njegovoj igračkoj inteligenciji, intenzitetu i čvrstini, a kako znamo - Hrvatska može s ovom momčadi pobjeđivati samo obranom. To je uostalom i utakmica protiv Srbije, jedne od najslabijih reprezentacija ovog natjecanja, samo dodatno potvrdila. 

Loša je vijest da Domagoj Duvnjak ima 31 godinu od kojih već gotovo pa 15 igra vrlo aktivno profesionalni rukomet. Igrač je koji je imao priličnih problema s ozljedama te bi često u završnicama turnira bio ozlijeđen ili barem načet. Na prošlom Euru u Zagrebu imali smo se prilike uvjeriti koliko je teško bez njega. Tako je, uostalom, i s mnogim drugim bitnim karikama ostalih reprezentacija.

Na turniru na kojem će u iznimno malo vremena biti odigrano suludo mnogo utakmica logično je odmarati igrače u nekoj fazi. Kako tijekom utakmica u kojima je napravljena velika razlika tako i tijekom onih dvoboja koji nisu rezultatski bitni. Sve reprezentacije slijede taj recept.

Hrvatskoj se za to upravo nudila idealna prilika: prolazak u sljedeću fazu bio je osiguran, a dva boda već na kontu. Prilika da se odmore svi bitni igrači bila je idealna, točno onakva kakvu bi svaki izbornik poželio. Nije se dogodilo. Domagoj Duvnjak, o kojem Hrvatska toliko ovisi, morao je odigrati više od 35 minuta punog intenziteta, kao da se radi o eliminacijskom susretu.

To je 35 minuta odmora koje Hrvatska neće dobiti nazad i koje bi mogle biti presudne u kasnijoj fazi. Jer umor je neugodna biljka koja dolazi akumulirano.

Hrvatska se nema razloga ložiti na Srbiju

Srbija u rukometu nije takmac Hrvatskoj, a pogotovo ne ova Srbija, koja u svojim redovima nema gotovo pa ni jednog igrača europske, a kamoli svjetske klase. Hrvatska je već dovoljno puta igrala i pobijedila Srbiju da to više nije nikakva novost. Rezultati Hrvatske i Srbije po svemu su potpuno neusporedivi, a kao da to nije dovoljno, na prošlom Euru u Splitu pobjeda je ostvarena uz prednost od 10 golova.

Pa ipak, a ovime se vraćamo na početak teksta - bilo je to nešto posebno. Kako igračima tako i navijačima. I to je problem. Jer koliko doista puta moramo ponavljati istu mantru?

Najjednostavnije rečeno, riječ je o prioritetu. Sasvim sigurno je dobro odmoriti najvažnijeg igrača ekipe u rezultatski nebitnoj utakmici, ako znaš da će fizička sprema vrlo vjerojatno biti presudna kada dođu najvažnije utakmice. Dakako, ako ti je cilj pobijediti na nekom natjecanju. Uostalom, ne samo Duvnjaka nego i sve ostale bitne poluge ekipe.

Zbog formata će se na ovom prvenstvu samo dodatno pojačati slavne riječi velikog američkog trenera Jimmyja Johnsona: umor je taj koji od ljudi radi kukavice. Stoga, kada jednom ‘nestane karaktera’ ili ‘kada ne budemo pravi’, znajte da nije do karaktera ili volje ili želje. Do umora je. 

Moglo se drugačije, uz drugačiji prioritet. Ovako je pobjeda protiv Srbije odnijela primat u odnosu na povećanje šansi za zlatnu ili bilo koju medalju. Hrvatska, dakako, i dalje može osvojiti bilo koju medalju, pa i zlatnu. Ali odluke koje su donesene smanjile su šanse da se to dogodi. To je, u dvije riječi: krivi prioritet.

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara