Zašto je Pašalić odličan za Atalantu, a višak za reprezentaciju?
MARIO PAŠALIĆ golom i odličnom predstavom protiv Cityja, za koju je proglašen igračem utakmice, još je jednom stigao u fokus javnosti. Atalanta je čak četvrti klub iz lige Petice u kojem je standardni prvotimac i s 24 godine je izrazito zreo igrač. Opravdano se postavlja pitanje treba li igrati u reprezentaciji. Odgovor je da je on veliki kapital za budućnost, ali igra Hrvatske u ovom trenutku traži drugačiji profil igrača.
Kao stvoren za Atalantu
Kad bi se napravio popis klubova iz čitave Europe koji Pašaliću najbolje odgovara, Atalanta bi sasvim sigurno bila među prva tri izbora. Baš takav profil veznjaka može joj mnogo donijeti u oba smjera igre.
Pašalić je, prije svega, odličan "box to box" veznjak, igrač koji nema primarno defenzivnu ni ofenzivnu poziciju u veznom redu, ali pomaže u oba pravca. Atalanta igra intenzivan pressing, a Pašalić je vrlo dobar igrač u duelu. Kombinacija fizikalija i igračke inteligencije čini ga defenzivnim igračem u presingu, boljim nego kad mora pokrivati zonu u postavljenoj obrani.
S druge strane, Atalantin intenzivan napad čija je glavna odlika dolazak pred protivnički gol s puno igrača, od njega izvlači ono u čemu je najbolji, a to je sama završnica. Odličan osjećaj za prostor i napad iz drugog plana, vrlo dobra igra glavom i solidan šut čine ga idealnim igračem koji se od veznjaka zapravo pretvara u dodatnog napadača. Veliki dio svojeg renomea izgradio je baš zahvaljujući konkretnom učinku pred suparničkim golom.
Iako nikad u karijeri nije bio primarna napadačka opcija, pa često niti najofenzivniji igrač u sredini terena, u karijeri je dosad zabio 41 gol, što otprilike odgovara prosjeku od jednog u svakom petom susretu. Uzmemo li u obzir i kontekst u kojem je većinu seniorske karijere ipak proveo u klubovima koji u svojim ligama nisu dominantni, njegov je učinak još impresivniji.
Kako je onda moguće da takav igrač, koji je i dalje prilično mlad, ne dobiva ozbiljniju šansu u reprezentaciji? Ukratko, reprezentacija treba sasvim drugačiji profil veznjaka.
Zašto Vlašić može, a Pašalić ne?
Prije svega, teško je sjetiti se perioda hrvatske reprezentacije u kojem je konkurencija u nekoj liniji bila toliko ozbiljna i duboka kao što je slučaj kod veznih igrača ove generacije. Modrić i Rakitić igrama i renomeom nametnuli su se kao apsolutni vođe i Hrvatska zapravo proteklih pet godina traži tog preostalog, trećeg igrača u sredini terena.
To je po talentu trebao biti Mateo Kovačić, ali on tek ove sezone igra blizu svojeg vrhunca i čini se da polako, ali sigurno, nogometno odrasta. U takvom odnosu snaga neizostavni dio momčadi postao je Marcelo Brozović. Svake sezone sve je bolji i raznovrsniji u igri s loptom u nogama, ali njegova uloga u ovoj momčadi je prije svega osiguravanje defenzivne stabilnosti koju u toj mjeri ne može dati nijedan drugi veznjak. On je zbog kombinacije tih kvaliteta i godina vjerojatno jedini koji ima osiguranu poziciju u reprezentaciji u narednim ciklusima.
Ove sezone se kao rješenje nametnuo Vlašić, igrač koji živi između suparničkih linija i sjajnim driblingom i kretnjama može stvoriti ključnu prednost u završnici terena. Ključna razlika između Modrića, Rakitića i Vlašića s jedne i Pašalića s druge strane je to što su oni kreatori, a on je prije svega egzekutor.
Hrvatska ima velikih problema s iznošenjem lopte iz zadnjeg reda i potrebna su dva centralna veznjaka koja mogu graditi napad iz dubine terena, a to je segment u kojem Rakitić ili Modrić mogu dati puno više od Pašalića. Vlašić je čovjek koji je ključan u spajanju vezne linije i napada, čime je dobio funkciju glavnog kreatora u završnici. Hrvatska jednostavno po svom stilu igre treba kreatore, a ne egzekutore. Pašalić nije dovoljno dobar playmaker da bi preuzeo Modrićevu ili Rakitićevu ulogu, a nije dovoljno dobar dribler da bi preuzeo Vlašićevu. Hrvatska nije poznata kao ekipa koja u završnicu ulazi s velikim brojem igrača, a baš je to kontekst u kojem Pašalić može najviše dati.
Grafika: Sofascore za IndexSport
Hrvatska reprezentacija već je pokušala uklopiti nekog "Pašalića" u igru gotovo čitav jedan ciklus, ali tu ulogu Ante Čačić dodijelio je Brozoviću. Broz je igrao kao istureni vezni igrač u posjedu, daleko ispred Modrića i Rakitića, čime je efektivno postajao drugi napadač. Problem u takvoj igri bio je što Hrvatska, za razliku od Atalante, nema igrače u obrani i veznoj liniji koji imaju naviku što brže prenijeti loptu u napad da bi se veznjak-napadač mogao efikasno koristiti kao višak. Hrvatska je s Brozovićem u funkciji napadača iz dubine ostala bez jednog veznjaka, što je Modrića i Rakitića ostavljalo izoliranima u krilu obrani i s teškom zadaćom da smisleno prenesu loptu u zadnju trećinu terena.
Pašalić je svojim igrama i pristupom apsolutno zaslužio naći se na popisu za svaku utakmicu reprezentacije u posljednjih nekoliko godina. U nekim trenucima može poslužiti kao vrlo dobra zamjena ili rješenje s klupe kada Hrvatska mora loviti suparnikovu prednost. Ali, analizom se može jasno zaključiti da je prije svega zbog konkurencije, a onda i njegovog specifičnog profila,teško očekivati da može imati prednost u odnosu na pretpostavljene mu suigrače.
Za Pašalića u reprezentaciji vjerojatno slijede puno plodniji dani. Ovo je potencijalno posljednji ciklus koji će Rakitić i Modrić odigrati u reprezentaciji, a sasvim je sigurno da će se, prije svega iz bioloških razloga, uskoro mijenjati kostur momčadi. Igrači od kojih se očekuje da prilikom smjene generacija uzmu glavne uloge su: Vlašić, Kovačić, Brozović, pa i Rebić i Brekalo. To će vjerojatno rezultirati znatno drugačijom igrom reprezentacije. Ta igra bi s igračima tog profila trebala biti brža, s kraćim i direktnijim napadima i bazirana na brzoj tranziciji u oba smjera. I u teoriji je baš takva postavka igre idealna za igrača poput Pašalića. Danas možda nije prvi izbor u sredini terena, ali bi vrlo brzo mogao konačno zakoračiti u prvi plan nacionalne vrste.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati