DANIMA uoči okršaja između Srbije i Hrvatske na otvaranju Europskog prvenstva u Beogradu, kako hrvatski, tako i srpski mediji (valjda iz kurtoazije ili ''pile naopako''), najavljivali su ovu vaterpolo utakmicu kao sudar divova, klasik nad klasicima, meč između dvije najbolje momčadi na svijetu.

 

Međutim, čitava ta dramatika na kraju se pokazala kao potpuni promašaj, pucanj u prazno, prevara, kao lažno i ničim opipljivim utemeljeno predviđanje potencijalnog sukoba ''krakena'' i hektolitri tinte uzalud su potrošeni u nešto što se na kraju pretvorilo u iživljavanje jedne momčadi nad drugom.

 

Konačnih 13:6 najteži je poraz koji je Hrvatska doživjela na velikim natjecanjima, a da Srbija u posljednjih nekoliko minuta nije spustila gas, rezultat je lako mogao biti kudikamo tragičniji po aktualnog olimpijskog prvaka i svjetskog doprvaka.

 

Uzbuđenja, ona sportska, trajala su pune tri minute. Šetka je iskoristio pogrešku vratara Branislava Mitrovića i Hrvatska je povela. Filipović je pogodio prečku sa igračem više, a Hrvatska nakon isključenja Aleksića ne koristi svoju prvu priliku s igračem više. Sukno mora van, Pavić brani šut Filipoviću, no iz ponovljenog napada ponajbolji vaterpolist svijeta Andrija Prlainović zakucava za 1:1. Kad je Mitrović u sljedećem napadu Hrvatske s igračem više obranio zicer, bilo je jasno da stvari sjedaju na svoje mjesto.

 

Hrvatska obrana se polako, ali sigurno raspadala. Ćuk je tukao, Pavić je obranio, ali do lopte prvi stiže Ranđelović i pokraj zbunjenih hrvatskih igrača s dva metra zabija za 2:1. Tu je utakmica praktički bila riješena i sve ono što se dalje odvijalo bila je igra mačke i miša.

 

Ratko Rudić je s tribina Arene zacijelo u čudu, očaju i nevjerici gledao što mu je od momčadi, koju je on do olimpijskog zlata suvereno vodio mudrošću i granitnom obranom, u manje od četiri godine napravio Ivica Tucak.

 

 

Nevjerojatno je da je tolika razlika u klasi između dvije i službeno najbolje momčadi na svijetu. Nakon utakmice, dojma smo da nismo načisto, jesu li Srbi toliko dobri ili su igrači Ivice Tucka, zajedno sa svojim izbornikom, potpuno podbacili. 

 

Greške koje su Hrvati konstantno radili neshvatljive su u svijetu vrhunskog vaterpola. Spore i trome reakcije u obrani, gubljenje rasporeda, strah i bezidejnost u napadu, posebice u situacijama kod igrača više i besmislene reakcije Ivice Tucka, koji je s klupe tupo i nemoćno zurio u bazen, obilježili su igru Hrvatske.

 

Nedopustivo je da jedna ozbiljna momčad, a Hrvatska to svakako je, u nekoliko navrata, čak i nakon time-outa, ne uspije smisliti što će napraviti s igračem više, pa čak i ne uputi šut na gol. U usporedbi sa hrvatskim napadom, srpski je djelovao kao ubrzani film i Pavić, koji je večeras bio hrvatski najbolji igrač, cijelo je vrijeme bio na streljani.

 

Također, Prlainović, Mandić i Mitrović nekoliko su puta na postavljenu obranu na isteku napada, sa osam metara preko svog igrača šutirali i zabijali, a da kvalitetnog bloka nije bilo. Čak ni pokušaja bloka. Poražavajuće zvuči podatak da su hrvatski vaterpolisti u cijeloj utakmici imali samo jedan jedini uspješni blok. Bizarno, ali istinito, srpski su vratari imali više od duplo manje obrana (7 naprama 16), a primili su dvostruko manje golova.

 

Vaterpolo nije ni košarka ni nogomet, u bazenu je užasno teško napraviti mat-situaciju na postavljenu obranu i dubinskom loptom iza leđa obrane proigrati suigrača. Srbima je i to večeras uspijevalo. Rezervni igrači Ćuk i Mitrović, prodavali su hrvatskoj obrani jeftine fore, vaterpolsku tiki-taku, koja teško prolazi i na treningu. U nedjelju navečer prolazilo je sve.

 

Nije sramota izgubiti od puno bolje momčadi, a Srbija je u ovom trenutku vaterpolo svijet za sebe, no ružno je bilo vidjeti paniku u očima hrvatskih igrača i vidljivu im želju da se već nakon par minuta agonija završi. To je već pitanje karaktera momčadi, a nažalost, čini se da ga ova Tuckova momčad nema. Hrvatska je došla u Beograd bez volje i želje za muškom borbom, došla je biti ponižena i osramoćena, i to joj je pošlo za rukom. 

 

Suma sumarum, od fanfarama najvaljivanog spektakla na bazenu nismo vidjeli ništa. Vidjeli smo samo atomski vaterpolo najjače svjetske momčadi i tužnu sliku jedne reprezentacije, koja je, ne tako davno, pod vodstvom jednog  genijalca bila europski, svjetski i olimpijski prvak. 

 

Međutim, zato je zabavna i uzbudljiva bila uvertira u samu utakmicu. Svečane ceremonije otvaranja velikih sportskih manifestacija uglavnom su dozlaboga dosadne predstave namijenjene onima koje sport načelno ne zanima, u kojima se puno priča, a još više pjeva i pleše. Možda je to tako u ostatku svijeta, no na Balkanu i takve stvari znaju biti urnebesno smiješne i zanimljive. 

 

Kao uvod u samu ceremoniju, još dok se Arena punila gledateljima, punih dvadesetak minuta čula se samo svirka srpskih trubača, a onda je uslijedio defile zemalja sudionica. Naravno, hrvatska zastava dobila je sočnu porciju zvižduka, no ništa bolje nisu prošle i zastave Mađarske, Turske i Crne Gore.

 

Kad je voditeljica, sa od uha do uha, osmjehom na licu najavila Tomislava Nikolića, predsjednika Srbije da otvori turnir, uslijedio je pravi prolom zvižduka, neusporedivo jači od onog upućenog Hrvatima i ostalim ''nevoljenim'' narodima u Srbiji. Osim par unaprijed pripremljenih i očekivanih floskula o vaterpolu kao glavnom srpskom brendu, od silne količine decibela nismo ni uspjeli puno toga razabrati od svega onog što je Toma Grobar napričao.

 

Zanimljivo je bilo i kad je riječ dobio bivši legendarni vaterpolist, a sada ministar sporta Srbije Vanja Udovičić. Sam politički angažman nekadašnjeg sportskog heroja u partiji omrznutog premijera Vučića, u narodu očito nije pao na plodno tlo i gledatelji su sa skepsom i dosta suzdržano dočekali do jučer heroja nacije.

 

Čekali su i dočekali su ga na volej. Udovičić je krenuo držati govor o važnosti sporta i koliko će domaćinstvo jednog ovakvog natjecanja značiti za Srbiju, no kad se posebno zahvalio ''velikom sportskom meceni'' Aleksandru Vučiću, svih 12 tisuća gledatelja u Areni u trenutku zaboravilo je da pred njima stoji čovjek koji je toj istoj Srbiji godinama donosio svjetska i europska zlata.

 

Vrhunac ove gotovo pa Kusturičine groteske kulminirao je kad se Udovičić pokušavao nadglasavati s bundžijama, odbrusivši im ljutito:

 

''Samo vi zviždite. Zlata smo i osvajali baš onda kad su nam svi zviždali''.

 

Nakon toga igrači su uskočili u bazen, počela je utakmica i prestala je sva zabava.