Europski parlament želi veći utjecaj

Europski parlament želi veći utjecaj

Foto: europa.eu

SA SVAKIM izborima za Europski parlament, koji se provode od 1979., odziv birača sve je slabiji, no sa svakim novim europskim ugovorom njegove ovlasti sve su veće.

Premda se mnogi slažu da EU ima problem 'demokratskog deficita', ne postoji konsenzus treba li zbog toga povećati ulogu Europskog parlamenta ili nacionalnim parlamentima omogućiti veću kontrolu, piše Reuters.

Novi saziv Europskog parlamenta od samoga bi početka svojeg mandata mogao voditi novu borbu za prevlast s državama članicama.

Riječ je o izboru predsjednika Europske komisije, izvršnog tijela EU-a, kojeg će se prvi put birati po odredbama Lisabonskog ugovora, na snazi od 1. prosinca 2009.

Ugovor kaže da Europsko vijeće, dakle šefovi država ili vlada, imenuju kandidata za predsjednika Europske komisije "vodeći računa o izborima za Europski parlament i nakon odgovarajućih konzultacija." Najveće stranačke skupine u Europskom parlamentu smatraju da to znači da bi ona stranka koja osvoji najveći broj glasova na izborima trebala dati predsjednika Europske komisije. To bi u slučaju pobjede desnog centra po njihovu mišljenju trebao biti Jean-Claude Juncker, a u slučaju pobjede socijalista Martin Schulz.

To, međutim, nije izvjesno jer se neki europski čelnici ne slažu s takvim tumačenjem ugovora. Tomu se protivi i predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy, koji je u nedavnom intervjuu za Sueddeutsche Zeitung kazao da građani jako dobro znaju koja je razlika između Europskog parlamenta i "onih koji doista odlučuju", što je razbjesnilo eurozastupnike.

Borba za prevlast

To bi mogao biti tek početak veće borbe između Europskog parlamenta i nacionalnih vlada i parlamenata oko smjera u kojem bi Europa trebala ići.

Osim oko izbora predsjednika Europske komisije, novi sukobi u idućih pet godina očekuju se i zato što Europski parlament traži veći zajednički europski proračun i ulogu u nadzoru nacionalnih proračuna eurozone i njezina fonda za spašavanje, osnovanog na strogo međuvladinoj osnovi.

Parlament je, na papiru, ravnopravan suzakonodavac Vijeću EU-a u sve većem broju pitanja, od financijskih usluga i zaštite okoliša do zdravlja, prometa i energetike. Imao je veliku ulogu u oblikovanju čitavog niza novih financijskih propisa i uspostavi europske bankovne unije potaknutih financijskom krizom.

Od 2009. ima veću ulogu u raspolaganju novcem iz zajedničkog europskog proračuna, teškog oko 135 milijarda eura na godinu, te ovlast ratifikacije ili odbacivanja međunarodnih sporazuma koje potpiše EU. To je i iskoristio, odbacivši, primjerice, sporazum sa Sjedinjenim Državama o razmjeni osobnih podatakajer je smatrao da krši građanske slobode.

No, mnogi njegovi članovi ne smatraju ga pravim parlamentom, kao ni najveće države članice.

Sve slabiji odaziv na europske izbore, sa 62 posto 1979. na 43 posto 2009., jedan je od razloga za to, ali ne i najvažniji. Izlaznost se smanjila i na nacionalnim izborima, a slab odaziv na lokalnim izborima ne znači da birači dovode u pitanje legitimitet svojih gradonačelnika i gradskih vijećnika.

Iako neke stranke u Strasbourg šalju drugorazredne političare, parlament se ponosi i nekolicinom starijih državnika i političkih zvijezda kao što je bivši belgijski premijer Guy Verhofstadt, vođa liberala.

Osporavanje legitimiteta EP-a više je povezano s poviješću i tvrdoglavom borbom za opstanak europskih nacionalnih država. Europski parlament daleko je i anonimno tijelo za mnoge Europljane, čiji je politički univerzum pretežito nacionalan. Kao što je kazao bivši predsjednik Predstavničkog doma američkog Kongresa Tip O'Neill: "Sva politika je lokalna."

Njemački ustavni sud nanio je njegovim ambicijama težak udarac presudom o Lisabonskom ugovoru 2009., zaključivši da njemački parlament mora zadržati puni proračunski suverenitet i da treba imati veću ulogu u nadzoru europskih politika.

Bit te presude, koja je zanijekala da je Europski parlament predstavničko tijelo suverenog europskog naroda, jest u tome da države članice prenose ograničene ovlasti na EU, što podliježe nacionalnom parlamentarnom nadzoru

Glad za regulativom

Parlamenti u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Sjedinjenim Državama izborili su se za svoj status preuzimanjem ovlasti prikupljanja poreza. "Bez predstavnika nema poreza" bio je glavni poklič Američke revolucije protiv britanske kolonijalne vladavine u 18. stoljeću. No budući da Europska unija nije federalna država nego zajednica nacionalnih država koje dijele suverenitet u ograničenom broju politika, Europski parlament nema porezne ovlasti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Europski proračun, koji iznosi jedan posto BDP-a EU-a, dok nacionalni proračuni u prosjeku čine 40 posto BDP-a, dogovaraju države članice. Europski parlament može ga na kraju samo prihvatiti ili odbaciti.

Frustriranost zbog toga po nekima objašnjava neutaživu glad parlamenta za regulativom i tendenciju da podrži svako povećanje europskih rashoda.

"Ta glad za regulativom posljedica je manjka političkih ovlasti", rekla je Corinne Lepage, bivša francuska ministrica za okoliš, koja je u ovom sazivu bila zastupnica liberala. "Nemamo ovlasti prikupljanja poreza. Ne možemo mijenjati proračun stavku po stavku. Ne možemo inicirati zakone", kazala je.

"Sada bismo trebali biti na izvanrednoj sjednici o Ukrajini, ali nemamo ovlasti u vanjskoj politici. Kada bi Europski parlament imao ovlast da djeluje i utječe na to, ne bismo gubili vrijeme s veličinama kotača za traktore", kazala je Lapage, koja je velik dio svojeg mandata posvetila sigurnosti hrane i nastojanju da blokira genetski modificirane usjeve.

Europski proračun financira se uglavnom nacionalnim doprinosima, a samo manji dio prikuplja se izravno od carina i trošarina. Najveće države članice, ne samo euroskeptična Velika Britanija nego i Njemačka i Francuska, protive se tomu da EU dobije izravne prihode, u ime zaštite nacionalnog suvereniteta. Protive se također da Europska komisija izdaje dugove kako bi financirala dogovorene europske investicijske projekte.

Parlament ne može pozvati na odgovornost pojedine članove Europske komisije nego samo smijeniti cijelu Komisiju, što je i učinio 1999. Ne odgovaraju mu ni Europsko vijeće, koje čine šefovi država ili vlada, niti euroskupina, forum ministara financija eurozone, dva najvažnija tijela za donošenje odluka.

Među eurozastupnicima prevladava uvjerenje da ih se zaobilazi u procedurama za upravljanje krizom i brzinski uspostavljenim institucijama na vrhuncu dužničke krize u eurozoni, kojima po njihovu mišljenju nedostaje demokratski legitimitet.

"Izabrani predstavnici naroda ne mogu i dalje nepomično gledati kako Europsko vijeće donosi odluke kao što krave gledaju prolazak vlakova", kazala je Sylive Goulard, francuska liberalna zastupnica koja se zauzima za veću integraciju eurozone i izdavanje zajedničkh obveznica.

Goulard i bivši talijanski premijer Mario Monti predložili su 2012. u knjizi "Demokracija u Europi" osnivanje parlamenta eurozone u sklopu Europskog parlamenta koji bi nadzirao odluke koje se odnose na 18 članica eurozone. Njemački ministar financija Wolfgang Schaeuble zauzima se također za zasebni parlament za eurozonu. No, za uspostavu parlamentarnog foruma eurozone koji ne bi imao samo savjetodavni status trebalo bi promijeniti europske ugovore.

Više utjecaja i više euroskeptika

Unatoč frustriranosti europskih zastupnika njihovom ograničenom ulogom, mnogi smatraju da je Europski parlament s vremenom povećao svoj autoritet i sazrio i očekuju da će se to i nastaviti unatoč jačanju euroskeptika, koji ih se u novom sazivu EP-a očekuje više nego ikada.

David Earnshaw, bivši britanski laburistički eurozastupnik a sada direktor Burson Marstellera, jedne od najvećih PR tvrtki u svijetu, ističe da je velika promjena u europskoj politici u zadnjih pet godina jačanje paneuropskih političkih stranaka, u kojima nacionalni čelnici čine kolektivno vodstvo. On očekuje da će izbor predsjednika Europske komisije ove godine to dokazati.

"Hoće li prevariti biračko tijelo? Ne vjerujem da će Angela Merkel, Francois Hollande, Mariano Rajoy ili Mark Rutte biti protiv kandidata koje su podržali u svojim političkim obiteljima", rekao je.

Neki europski diplomati nisu tako sigurni, smatrajući da europski čelnici neće dopustiti da im Europski parlament oduzme ovlast imenovanja predsjednika Europske komisije.

Velik broj euroskeptičnih zastupnika mogao bi biti prilika da se u Europski parlament prenese javna rasprava o pozitivnim i negativnim stranama europske integracije, za razliku od dosadašnjeg dominantnog proeuropskog konsenzusa.

No euroskeptici bi mogli i okaljati njegov ugled koristeći ga kao pozornicu za prikupljanje političkih bodova, a ne smislen zakonodavni rad.

Radikalno desne populističke stranke većinom se zauzimaju za izlazak iz EU-a i napuštanje eura, zatvaranje granica za imigrante i trgovinski protekcionizam.

Euroskeptici nisu homogeni i vjerojatno će biti podijeljeni u nekoliko političkih skupina i imati zanemariv izravni politički utjecaj u EU, no mogao bi se povećati njihov utjecaj na nacionalnoj razini gdje bi mogli utjecati na promjenu stajališta vodećih stranaka.

Odluku britanskog premijera Davida Camerona da organizira referendum o članstvu u EU do 2017. neki analitičari povezuju, primjerice, s jačanjem eurofobne Stranke britanske neovisnosti (UKIP), kao i s pritiskom euroskeptika unutar njegove Konzervativne stranke. Napominju također da je finska vlada zatražila posebna jamstva za svoju pomoć Grčkoj nakon što je euroskeptična Stranka Finaca na izborima 2011. postala treća stranka u parlamentu.

Charles Grant, direktor Centra za europsku reformu iz Londona, Europski parlament doživljava kao vlasti gladnu i rastrošnu navijačicu za federalnu Europu i smatra da ima prevelik utjecaj nad Europskom komisijom potičući donošenje nepotrebnih propisa.

On se zauzima za veću ulogu nacionalnih parlamenata u EU-u, uključujući pravo da ih polovica može uložiti veto na postojeće i predložene europske zakone za koje smatraju da zadiru u nacionalni suverenitet. Smatra također da bi forum nacionalnih parlamenata, a ne Europski parlament, trebao nadzirati upravljanje eurozonom. Velika Britanija zauzet će slično stajalište u pregovorima o reformi EU-a, no budući da nije članica eurozone, svoja stajališta vjerojatno neće uspjeti nametnuti.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara