Foto: Hina

POSLJEDNJIH desetak godina u nas uvijek nanovo oživljava ideja financiranja nabave udžbenika sredstvima državnog ili lokalnih proračuna, odnosno osiguravanja tzv. besplatnih udžbenika za osnovnoškolce, pa i srednjoškolce. Besplatni su se udžbenici u našem neosvještenom kapitalističkom društveno-gospodarskom sustavu premetnuli u iskaz krajnje političke domišljatosti, optimalan politički potez koji građani tako podržavaju da je i protivnicima ovakve inicijative suprotstavljanje "besplatnim udžbenicima" ravno političkom samoubojstvu.

Čak i kada je sasvim jasno da u proračunima nema novca za nabavu udžbenika, nabava "besplatnih udžbenika" odobrava se uz zaključak da će se sredstva na kraju već negdje naći. No, problem je u tome što kad novca nema, neće se nigdje naći, i jedini način na koji se može naći je tako da se uzme kredit ili odustane od kupnje nekog drugog, a možda jednako neophodnog dobra. Slično raspolaganju kućnim budžetom, ali kompleksnije, jer način upravljanja javnim sredstvima izravno i neizravno utječe na čitavo gospodarstvo.

Besplatni udžbenici ne postoje - ništa nije besplatno

Naime, ono što se čini savršenim političkim potezom, gledano s ekonomskog stajališta pati od brojnih nedostataka te se nikako ne bi moglo prihvatiti i opravdati, osim kao predizborni potez političara s kratkim vremenskim horizontom i malim izgledima za dobar prolaz na izborima. Domaći ekonomisti o ovoj temi nisu puno govorili i pisali ne želeći, valjda, razbiti iluziju o "besplatnim udžbenicima". No, kao što svi prije ili kasnije, s više ili manje traume shvatimo da ne postoji Djed Mraz, trebali bismo naučiti da besplatni udžbenici ne samo da nisu besplatni, nego su običan politički spin koji plaćaju svi građani. Pritom udžbenici koštaju više nego da su ih roditelji čijoj su djeci potrebni sami kupili u knjižari.

Prvo, treba odbaciti naziv "besplatni udžbenici" jer dovodi u zabludu. Jedna od temeljnih ekonomskih istina glasi da nema besplatnih dobara. Ekonomisti obično kažu da ne postoji besplatni ručak. Ručak netko ga mora platiti, ako ne onaj tko ga jede, onda netko drugi. Jednako tako ne postoje niti besplatni udžbenici, već ih plaćaju svi koji plaćaju poreze, među kojima ima mnogo onih za koje ne bismo željeli da na njih padne teret plaćanja udžbenika. Koristi od "beplatnih udžbenika" dobivaju, međutim, samo neki. To znači da se radi o javnoj intervenciji koja dovodi do preraspodjele dohotka, a s takvim tipom intervencije treba biti posebno oprezan kako preraspodjela ne bi išla u socijalno nepoželjnom smjeru.

Drugo, ekonomska uloga države je da javnim resursima omoguće opskrbu stanovništva javnim dobrima i uslugama, jer je tržište u tome neefikasno. Opskrbu privatnim dobrima treba pak prepustiti tržištu koje, zahvaljujući međusobnom natjecanju subjekata na tom tržištu, taj zadatak može obaviti uz najniže moguće cijene i zadovoljavajuću kvalitetu. Udžbenici nisu javno dobro. Čak niti obrazovanje nije javno dobro, ali se smatra meritornim dobrom, koje je društvu tako važno da želi da ono bude sigurno i svima dostupno, što može osigurati samo javni sektor. No, udžbenici nisu niti meritorno već čisto privatno dobro koje je po svojim ekonomskim obilježjima sličnije npr. mobitelu nego javnoj rasvjeti. Treba podsjetiti da "besplatne udžbenike" ili sličan oblik državnog uključivanja u opsrkbu privatnim dobrima nismo imali niti u socijalizmu. Tada je bilo sasvim razumljivo da udžbenike moramo kupiti sami. Čak je i u sustavu koji je kolabirao zbog neefikasnosti bilo jasno da ljudi moraju biti motivirani za rad, te da bi njihova motivacija za rad bila manja kada bi im država nudila dobra za privatnu upotrebu bez ikakve naknade.

Treće, ekonomsko razmatranje zahtijeva uvažavanje oportunitetnog troška, odnosno alternativne upotrebe. Sredstva usmjerena u nabavu "besplatnih udžbenika" mogla bi se utrošiti za nešto drugo. Ili, još bolje, umjesto da javni sektor nabavlja udžbenike, mogao bi u istom iznosu smanjiti porezno opterećenje. Građanima bi na raspolaganju ostali viši iznosi dohotka koje bi mogli utrošiti u skladu sa svojim potrebama, a poduzetnici bi mogli lakše zaposliti nove radnike. Ako pođemo od pretpostavke da je nabava "besplatnih udžbenika" motivirana socijalnim razlozima, onda treba reći da se u Hrvatskoj kao i drugim tranzicijskim zemljama pokazalo da se razina siromaštva smanjuje gotovo isključivo zahvaljujući rastu, a ne redistribuciji. Za rast su nužne strukturne reforme, među kojima je porezno rasterećenje rada jedna od reformi s potencijalno najvećim pozitivnim učinikom. Cijena besplatnih udžbenika za društvo je stoga jednaka propuštenom gospodarskom rastu.

Četvrto, kada je riječ o redistribuciji, smatra se da se njome, kao i mjerama stabilizacije treba baviti prije svega središnja država, dok bi lokalna država trebala brinuti o alokaciji, odnosno upotrebi javnih sredstava za opskrbu lokalnim javnim dobrima i uslugama. Jedinice lokalne samouprave koje javna sredstva odluče namijeniti nabavi "besplatnih udžbenika", možda i nehotice, povećavaju nejednakosti između svojih građana i građana onih jedinica lokalne samouprave koje zbog nižeg fiskalnog kapaciteta svojim stanovnicima ne mogu ponuditi istu razinu standarda. Ne treba posebno isticati kako nabava udžbenika ne može biti učinkovita mjera socijalne politike ako se besplatnim udžbenicima opskrbljuju djeca svih građana. U tom se slučaju značajna proračunska sredstva trate na nabavu udžbenika za građane s visokim dohocima, koji si ih bez ikakva problema mogu priuštiti sami.

Umjesto populizma potrebna je kvalitetna podrška roditeljstvu

Peto, ako nabava "besplatnih udžbenika" nije mjera socijalne, nego populacijske politike, niti u tom slučaju ne radi se o dobro odabranoj mjeri. Naime, korist od te mjere ostvaruje se mnogo godina nakon donošenja odluke o roditeljstvu, pa nije vjerojatno da bi besplatni udžbenici mogli ohrabriti parove da imaju više djece. Osim toga, pokazalo se da je kao mjera populacijske politike od financijskih poticaja daleko učinkovitije osiguravanje kvalitetne mreže podrške roditeljstvu kroz odgovarajuću infrastrukturu tj. dovoljan broj mjesta u jaslicama, dječjih vrtića s radnim vremenom prilagođenim roditeljima koji rade duže ili u smjenama, razvoj programa školske prehrane i sl.

Konačno, opskrba građana "besplatnim udžbenicima" ne potiče na racionalnu i održivu upotrebu resursa jer, umjesto da stare udžbenike čuvamo za braću, rođake i prijatelje, bacamo ih znajući da će sva djeca ionako dobiti nove. Povezano s time, ako država nabavlja svim učenicima udžbenike svake godine, ona jamči siguran plasman gospodarskim subjektima koji se bave nakladništvom, a diskriminira sve ostale gospodarske subjekte. Dapače, količina prodanih udžbenika je zbog izostanka razmjene udžbenika i veća od uobičajene. Nadalje, budući da ne postoji istinski interes kupca - tijela javne vlasti da udžbenike nabavi po što nižim cijenama pojavljuje se i veći prostor za koruptivne dogovore između kupca i prodavatelja.

I nakon svega rečenog, mnogi će vjerojatno samo odmahnuti rukom i reći kako će političari ionako potrošiti taj novac. Pa kada već troše, neka barem građani imaju nešto od toga. Možda, no odgovorno građansko društvo, osobito u slučaju evidentnog deficita odgovornosti političkih elita, može i mora puno bolje od toga. Građani moraju upozoravati na skupi i kontraproduktivni populizam političara i zahtijevati od njih da svoju "ljubav" prema njima izraze na neki bolji i racionalniji način.

   Banka.hr

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala