Foto: AFP

NOVI komentar don Ivana Miklenića u Glasu Koncila posvećen je podatku da je Radovan Karadžić osobno ušetao u zgradu u Petrinjskoj ulici u Zagrebu te podigao putovnicu na ime Petar Glumac.

"Hrvatska je javnost već davno oguglala na najrazličitije afere i afere jer često ne može prozreti kad je riječ o vjerodostojnim objavama a kad je riječ samo o obračunima i podmetanjima u interesnim natjecanjima određenih moćnika, interesnih skupina i lobija. Možda je određenom centru moći baš to u najvećem interesu da se konstantnim iznošenjem afera i afera u najširoj javnosti stvara što veća nejasnoća, što veći kaos, pa iznošenje i istinitih negativnosti ne može ostvariti pravi pritisak javnosti da bi se te negativnosti zaustavile i spriječile, a da se pritom ipak ispunjavanju određeni interesi onih koji su određenu aferu ili 'aferu' plasirali u javnost.", piše Miklenić koji dodaje ako je točno da je Karadžić ušetao u Petrinjsku da je riječ o golemom problemu koji ima više razina:

"Prva je razina kriminal koji nikad ne spava i koji je na djelu u gotovo svim segmentima ljudskoga društva. Pri tome se kao problem nameće hoće li se istraga zaustaviti samo na izvršiteljima tih kriminalnih djela, koji su bez sumnje krivi i zaslužuju kaznu, ili će ići dalje do onih koje se sada i ne spominje, a koji su zapravo pravi inspiratori, režiseri i nalogodavci za takvo kriminalno postupanje te je njihova odgovornost i zaslužena kazna – neizmjerno veća.

Druga je razina toga problema politika koja je u najmanju ruku zakazala, ako nije i sama kumovala tom kriminalnom djelovanju. Činjenica da se izdavanje lažnih hrvatskih putovnica događalo za vrijeme HDZ-ove koalicijske vlasti, otvara s jedne strane pitanje: Jesu li one izravno ili neizravno sudjelovale u tom kriminalu? A s druge strane pitanje: Jesu li mogle spriječiti to kriminalno djelovanje? Nesporno je da je baš politika, osobito međunarodna – bez obzira na to što se posve drugačije javno govorilo – štitila Karadžića i da nije dopuštala da bude uhićen jer joj to nije bilo u interesu, kao što joj nikada nije bilo u interesu da budu na Haškom sudu optuženi članovi vrha bivše JNA, pa nije isključeno da je netko iz te moćne međunarodne politike "pritisnuo" hrvatske vlasti da i one daju svoj obol štićenju osobe optužene za genocid i druge zločine. Takvo ponašanje u suvremenoj svjetskoj politici uopće nije neuobičajeno."

Još je veći problem za Hrvatsku ako hrvatske vlasti uopće nisu znale što se događalo, odnosno ako tu nečasnu rabotu nisu smjele spriječiti. Ako hrvatske vlasti nisu znale jer nisu imale dovoljno osposobljene odgovarajuće sigurnosne službe, onda je to dokaz nesposobnosti i krajnje neodgovornosti tadašnjih vlasti, ne samo na razini ministarstva nadležnog za putovnice nego, počevši od tadašnjega predsjednika države, preko vlade, do Hrvatskoga sabora. Ako pak hrvatske vlasti nisu smjele spriječiti tu nečasnu rabotu, onda je očito da Hrvatskom zapravo ne vladaju oni koji dobiju mandat na izborima nego neki drugi centar ili centri moći."