Foto: Hina

TURSKA završava pripreme za prve izravne predsjedničke izbore u nedjelju, a sve su oči uprte u najvećeg favorita, dugogodišnjeg aktualnog premijera Recepa Tayyipa Erdogana, koji je sa svojom islamističkom strankom Pravde i razvoja uspostavio potpunu političku dominaciju u zemlji u zadnjem desetljeću.

Unatoč korupcijskim aferama, prosvjedima mlade liberalne srednje klase i optužbama za autoritarnu vladavinu, Erdogan ima goleme izglede za pobjedu u nedjelju, možda već i u prvom krugu. Mnogi Turci glasat će za Erdogana zbog dobrog stanja turskog gospodarstva. Pod njegovom vlašću Turska je ostvarila desetljeće ekonomskog rasta i rasta životnog standarda. Donio je stabilnost zemlji koja se dekadama borila s financijskim krizama, neuspješnim vladajućim koalicijama i vojnim udarima.

Erdoganovu popularnost kod kuće ne prati popularnost na Zapadu. Pregovori s EU-om stoje, a međunarodna mu je zajednica zamjerila prošlogodišnji višednevni obračun s demokratskim prosvjednicima u istanbulskom parku i progone i policiji i pravosuđu koje se 'drznulo' istraživati njegove navodne korupcijske afere.

Zašto se natječe?

Pošto Turska ima parlamentarni sustav i većina je ovlasti u rukama premijera, a predsjednička je uloga uglavnom ceremonijalna, postavlja se pitanje zašto se Erdogan uopće natječe za tu dužnost. Formalni razlog jest taj što po statutu stranke Pravde i razvoja (AKP), stranke islamističkih korijena koja od osnutka 2001. nijednom nije izgubila na izborima, ne može ponovno biti kandidat za premijera i u četvrtom mandatu.

Iako bi mu bilo puno lakše promijeniti tu stranačku povelju, kako navodi BBC, Erdogan kao budući predsjednik namjerava promijeniti ustav kako bi ujedinio sve ovlasti. Smatra da bi snažan predsjednički sustav po američkom modelu puno više odgovarao Turskoj nego sadašnji parlamentarni. A usput bi i njemu omogućio da u svojim rukama ima ovlasti i predsjednika i premijera.

Amerika mu je uzor i po tom što, kako kaže, i predsjednik Barack Obama, kao uostalom i njemačka kancelarka Angela Merkel, ostaju na svojoj dužnosti dok vode predizbornu kampanju. Zato ni on nije htio poslušati zahtjev glavne oporbene stranke CHP-a da kao premijer podnese ostavku uoči izborne kampanje za predsjednika države.

I Zapad mu zamjera neke elemente kampanje koja je službeno počela 31. srpnja, ali on je u nju krenuo zapravo mjesec dana prije kada je objavio svoju kandidaturu i otad redovito sudjeluje na skupovima širom zemlje, kritizirajući oporbu i najavljujući svoj uspjeh.

Tko su drugi kandidati?

Diplomat i akademik Ekmelddin Ihsanoglu (71), bivši čelnik Organizacije islamske konferencije, zajednički je kandidat dvije glavne oporbene stranke u parlamentu, Republikanske narodne stranke (CHP) lijevog centra i ekstremno desne Stranke nacionalnog pokreta (MHP).

Ihsanoglu se predstavlja kao kandidat pomirenja koji će jednako braniti i nošenje hidžaba i zahtjeve liberala srednje klase. Neki u CHP-u optužuju ga da je previše konzervativan. Njegova ideja nije, kao Erdoganova, da proširi predsjedničke ovlasti.

Treći kandidat Selahattin Demirtas (41) član je krajnje lijeve Narodne demokratske stranke i poznat je političar kurdske manjine pa tako računa i na kurdske glasove, koji u biračkom tijelu sudjeluju s pet do sedam posto. Analitičari su ranije najavljivali da bi Erdoganu mogla izmaknuti pobjeda u prvom krugu ako mu Demirtas uzme kurdske glasove na koje aktualni premijer računa otkako je pokrenuo proces pomirenja s Kurdima na jugoistoku i osigurao im veća prava.

Gotovo sva istraživanja javnog mišljenja objavljena prije 1. kolovoza, nakon kojeg se više ne smiju objavljivati, daju Erdoganu prednost pred drugoplasiranim kandidatom Ihsanogluom od 10 do 30 posto. Većina anketa pokazuje da bi izbori mogli biti završeni u prvom krugu.

Neravnopravna kampanja

Erdogan, nogometaš u mladosti, nedavno je zabio tri gola na revijalnoj utakmici na otvaranju novog stadiona u Istanbulu. Tribine su bile ispunjene njegovim pristašama koje su oduševljeno klicale svaki put kad bi pospremio loptu u mrežu. Nosio je dres s brojem 12, jer je i time htio pokazati ambiciju da postane dvanaesti predsjednik moderne Turske. Naravno, bio je udarna atrakcija večeri na svim televizijama.

Izborna tijela optužila su državnu televiziju TRT da nije dala kandidatima jednako vrijeme. Nedavno je izračunato da je tijekom jednog vikenda Erdogan dobio 553 minute na televiziji, Ihsanoglu tri i pol minute, a Demirtas 45 sekundi. Privatni su mediji, pak, u rukama konglomerata u poslovnim vezama s Erdoganovom strankom. Turska je prije Erdoganova dolaska na vlast bila 116. zemlja po indeksu slobode medija, piše Reuters, a sada je na poražavajućem 154. mjestu.

Erdogan u kampanji koristi i svoju poziciju pa je u srpnju sudjelovao na brojnim vladinim skupovima uzduž i poprijeko zemlje, polažući kamen temeljac za nove projekte i režući vrpce na onima završenima. I dok mu se protukandidati trse u prikupljanju donacija za kampanju, premijer se koristi državnim financijama.

"Erdogan je kao atletičar kojem su dopušteni steroidi", kaže oporbeni političar Cem Toker. "Za boravka na vlasti stekao je karizmu i popularnost i to mu daje poštenu prednost. Međutim, korištenje državna novca bez ikakva ograničenja daje mu vrlo nepoštenu prednost", dodaje Toker. I Organizacija za europsku sigurnost i suradnju u svom je izvješću od 31. srpnja izrazila jednaku zabrinutost. Iz Erdoganova ureda kratko odgovaraju da su premijerove aktivnosti u skladu sa zakonom.

Scenarij Putin-Medvedev?

Jedno od pitanja koje se nameće u sklopu ovih izbora jest i ono budućeg premijera, Erdoganova nasljednika. Sadašnji šef države Abdulah Gul, također jedan od osnivača AKP-a, najčešće se u turskim medijima spominje kao mogući novi predsjednik vlade. Neki su taj scenarij već usporedili s onim u Rusiji gdje su tadašnji premijer Vladimir Putin i predsjednik Dmitrij Medvedev zamijenili mjesta 2012.

Gul, koji nije samo Erdoganov saveznik i "brat", nego i jedina osoba u svijetu AKP-a koja mu se mogla javno suprotstaviti, kaže, međutim, kako mu se ne sviđa da se taj model ponovi u Turskoj. Neovisno o Gulu, časopis Forbes piše da se Erdogan ponaša po priručniku Vladimira Putina. Izgleda kao da je od ruskog predsjednika naučio kako sebi podvrgnuti krhku i nedovoljno razvijenu demokraciju i restrukturirati politički sustav kako bi služio njegovim interesima.

Da bi tko od kandidata pobijedio u prvom krugu mora dobiti više od pedeset posto plus jedan glas. Ako to ne uspije nijednom kandidatu, drugi krug održat će se 24. kolovoza.

Po ustavu, predsjednik turske države ima pravo na dva petogodišnja mandata. Analitičari kažu da Erdogan želi vladati još jednu dekadu, odnosno biti predsjednik 2023. kada će Turska obilježiti stogodišnjicu moderne republike koju je utemeljio Mustafa Kemal Ataturk. I do tada već nadmašiti "oca nacije" po duljini vladanja.