Ruski vjesnik podsjeća da je inicijator međunarodnog pritiska na Peking u vidu totalne izolacije i tad bio Washington, i da je za početak poduzeo čitavu seriju mjera reduciranja bilateralne suradnje s Narodnom Republikom Kinom. Te mjere su podrazumijevale obustavljanje svih kontakata s Kinom na visokoj razini, prekid vojne razmjene i moratorijum na sve isporuke naoružanja i vojne tehnike u Kinu.

 

SAD je imao za cilj na međunarodnoj sceni stvoriti "jedinstveni antikineski front", zbog čega su 14-16. lipnja 1989. sazvale u Parizu summit G-7 na razini premijera. Sudionici susreta usvojili su političku deklaraciju kojom se osuđuje kršenje ljudskih prava u Kini. Bilo je objavljeno da članice G-7 uvode sankcije protiv Kine koje predviđaju prekid političkih kontakata na visokoj razini i zabranu daljnjeg kreditiranja Kine preko Svjetske banke, MMF-a i Azijske banke za razvoj. Zapadnim kompanijama je dana instrukcija ne trgovati s kineskim kompanijama i zamrznuti sve investicijske projekte u Kini. Kineskim stručnjacima je bio onemogućen pristup visokim tehnologijama i industriji razvijenih zemalja.

 

 

Kineska vlast je izvršila analizu novonastale situacije i odobrila kompleks političkih, ekonomskih i diplomatskih kontramjera čiji je cilj bio spriječiti razvoj događaja u pravcu koji Kini ne odgovara. Zauzet je stav da je važno pokazati cijelom svijetu nepromjenljivost unutarnje i vanjske politike Kine, ne povlačiti se pred poteškoćama i nastavljati politiku reformi i otvaranja ka svijetu.

Prvo, preispitana je ranija koncepcija odnosa prema globalnim centrima moći u korist izbalansiranije viševektorske doktrine. Prvi put nakon tri desetljeća kinesko-sovjetski odnosi su postavljeni na prioritetnije mjesto.

 

Drugo, odlučeno je da se u regionalnoj politici Kine glavna pozornost posvećuje razvoju dobrosusjedskih odnosa s okolnim državama, posebno sa zemljama azijsko-tihooceanske regije.

 

Treće, Kina je naglo aktivirala svoje sudjelovanje u multilateralnoj diplomaciji. To se odrazilo prije svega u uputstvu kineskoj delegaciji u UN-a da se aktivnije udružuje u blokove s državama-istomišljenicima radi zaštite zajedničkih interesa.

 

 

Već od kraja 1989. mehanizam antikineskih sankcija je počeo otkazivati. Zapad je brzo shvatio da politika antagonizma prema Kini prije svega ugrožava njegove vlastite interese.

Prva industrijski razvijena zemlja koja je napustila "zajednički front" bio je Japan. Premijer Japana T. Kaifu bio je prvi lider zemlje-članice G-7 koji je došao u službenu posjetu Kini. Bilo je to u kolovozu 1991.

 

Nakon japanskog premijera to je učinila i Europa. U listopadu 1991. odlukom konferencije ministara vanjskih poslova zemalja-članica Europske unije u Luksemburgu ukinuta je većina sankcija prema Kini.

 

Teže se odvijao proces ponovnog uspostavljanja normalnih odnosa između Kine i SAD-a, ali je i Bijela kuća na kraju krajeva bila prisiljena napraviti "korak nazad". Ministar vanjskih poslova Kine Frederick Chien posjetio je SAD u listopadu 1990. i ta je posjeta zapravo označila da su na najvišoj razini ponovo uspostavljeni kontakti između dviju zemalja. Već 1993. SAD je konačno odustao od otuđivanja Kine i počeo normalizirati odnose.

 

 

Nema potrebe dokazivati da je ulazak Kine u krug vodećih političkih i ekonomskih centara moći neraskidivo povezan s uspješnim nadilaženjem ostrakizma kome su pribjegle zapadne zemlje krajem 1980-ih i početkom 1990-ih.

 

Peking je naučio čvrsto braniti svoje interese, pokazao je svoju sposobnost primjenjivanja oštrih mjera, pa čak i konfrontiranja "na granici faula" tamo gdje smatra da su ugrožena njegova prava ili njegovi nacionalni interesi.

 

Pokušaji grubog vanjskog pritiska na Kinu i miješanje u njena unutarnja pitanja doveli su do jačanja nepovjerenja prema Zapadu i antizapadnog raspoloženja u kineskom društvu.

Peking je iz tih događaja izvukao odgovarajuće zaključke i počeo pridavati prvostepeni značaj pitanjima osiguranja nacionalne sigurnosti i jačanja vojne moći. Sankcije su prisilile Kinu ozbiljno pokrenuti vojnu industriju, a embargo na uvoz oružja dao je moćan impuls razvoju kineskog vojnoindustrijskog sektora.

 

Vanjskopolitičke kontramjere koje je Kina poduzela bitno su izmijenile globalnu i regionalnu konstelaciju snaga. U tom razdoblju uspostavljeno je kinesko-rusko strateško partnerstvo koje je i danas jedan od sustavnih čimbenika svjetske politike. Kina je pojačala svoje pozicije u Jugoistočnoj Aziji, u Africi, na Bliskom istoku, u Istočnoj Europi i Centralnoj Aziji.

 

U vrijeme borbe za opstanak na svjetskim tržištima početkom 1990-ih Kina je u velikoj mjeri diversificirala svoje trgovinsko-ekonomske veze. Posebno mjesto među njenim trgovinskim partnerima zauzele su zemlje koje nisu podržale kampanju za međunarodnu izolaciju Kine: Rusija, Južna Koreja, Singapur i druge članice Asocijacije zemalja jugoistočne Azije (ASEAN) kao i zemlje na postsovjetskom prostoru. Upravo u to doba su poslovni krugovi Hong Konga i Tajvana dobili još veće mogućnosti aktivirati svoje trgovinsko i investicijsko prisustvo na kineskom tržištu.

Očigledne su pouke koje bi trebalo izvući iz pokušaja međunarodne izolacije Kine nakon događaja na trgu Tiananmenu.

 

U suvremenom svijetu se ne može razgovarati jezikom sankcija. Pokušaji odvraćanja i izolacije su uzaludni i besmisleni. U uvjetima sve veće uzajamne ovisnosti i neodređenosti u međunarodnim odnosima svaki nepromišljeni korak može izazvati nepredvidljive posljedice i može se kao bumerang vratiti inicijatoru. Potrebno je jednom zauvijek odbaciti politiku sile i o svim spornim pitanjima voditi ravnopravan dijalog uz međusobno uvažavanje, sa ciljem da se svaki problem riješi isključivo političkim i diplomatskim sredstvima, strogo u skladu s međunarodnim pravom.