Što zapravo muči Vukovarce - ćirilica ili nešto drugo?

Foto: Tomislav Kristo/Cropix

ŽALOSNO je gledati i slušati nakon više od dva desetljeća od stradanja Vukovara ponovno priče koje otvaraju nikad zarasle rane tih napaćenih ljudi, čija se stradanja ne mogu ničim opisati, niti s ičim usporediti. Tužno je, kada se njihova patnja i bol svode na problem brojki i slova, bolje rečeno pisma, pa se kao po našem starom receptu preskaču one bitne stvari, a pažnja se usmjerava na ono nebitno.

A bitno je da se i dan danas počinitelji tragedije u Vukovaru mirno šetaju i doslovno smiju žrtvama. Bitno je da od stotina ili tisuća onih koji su po njemu pucali nije osuđen gotovo nitko. Bitno je da i dan danas ne znamo tko je premlaćivao heroje Vukovara. Bitno je da oni koji su porušili Vukovar nisu platili štetu. Bitno je da o Vukovaru do danas nije snimljen pošten film u hrvatskoj produkciji, a oni strani snimljeni su zabranjivani. Bitno je da je Vukovar bio i ostao prepušten sam sebi. Bitno je još mnogo toga što ne može stati na ovaj papir...

I kada ne bi bilo toliko bitnog, onda bi ćirilica Vukovarcima vjerojatno bila nebitna.

Ovako je otpor prema njoj, samo jedan simboličan otpor, ne toliko prema Srbima, nego više Hrvatima, koji su na latinici ispisali mnogo toga što vrijeđa ponos i dostojanstvo Vukovara i iskrivljuje povijest. To je još i više otpor onome što o Vukovaru nije napisano, što skriva istinu i na taj način ponovno ubija. A ne rade nam to Srbi. Nema toliko Srba koji mrze Hrvatsku, koliko ima Hrvata koji mrze Hrvatsku!

Moje su mjesto Vrbanj na otoku Hvaru zapalili Talijani u onom ratu. Danas, točno 70 godina nakon tog događaja, ne pada mi na pamet imati išta protiv Talijana ili talijanskog jezika, ali imam mnogo toga protiv, među ostalim, na primjer, činjenice da se ni dan danas ne zna zašto su Talijani zapalili moje mjesto.

Bolje rečeno, zna se, ali se ne smije govoriti.

Tko to skriva istinu i kome ona smeta? Zbog koga mi to ne možemo znati mnogo toga ni o onom, ni o ovom ratu? Od čega mi to moramo bježati?

Dok su Vukovarci sa svojom djecom u podrumima slušali kako im granate ruše domove iznad glava, mnogi su u Zagrebu i Splitu na špicama ispijali kavice. Kada bi imali dostojanstva danas bi šutjeli ili bi digli glas protiv onog bitnog.

Licemjerje hrvatske politike davno se prelilo preko korita u kojem se valjaju oni čiji su preci također skrivali povijest i ubijali istinu. To licemjerje i ciničnost natapaju polja ovog jadnog naroda koji je uvjeren da povijest treba zaboraviti, a što više gazi naprijed to mu se povijest i to ona ružna stalno plete pod nogama. Tako se licemjerno govori da se u slučaju ćirilice samo treba provoditi zakon. A toliko je toga u ovoj zemlji opljačkano i uništeno po zakonu.

I nikoga da premota film unazad.

Neka se zakoni poštuju, neka se po zakonu kazne krivci i naplati šteta, pa neka sve piše samo na ćirilici, neće Vukovarci imati ništa protiv, vjerujte.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara