Vanjskopolitički paradoks predsjednika Obame: "Amerikancima daje ono što žele, ali javnost to ne shvaća"

Foto: Guliver image/Getty images

AMERIČKA javnost nije zadovoljna vanjskom politikom predsjednika Baracka Obame i ankete pokazuju da je upravo vanjska politika najnepopoularniji aspekt Obamina rada - podupire ga tek 36 posto Amerikanaca, mada vodi vanjsku politiku kakvu oni žele, piše kolumnist Washington Posta Robert Kegan.

A za one koji misle da vanjska politika i nije presudna, vrijedi Obamin rejting usporediti s rejtingom njegova demokratskog prethodnika Billa Clintona. U trećoj godini drugoga mandata njegovu je vanjsku politiku podupiralo 57 posto ispitanika, a republikanca Ronalda Reagana u osamdesetima podupiralo je više od 50 posto ispitanika.

Po tim je podacima Obama u društvu Georgea W. Busha, i to ne iz prvoga mandata u kojemu je uživao konstantu potporu, nego Busha iz drugoga mandata, kad je bio zaglavio u najcrnjoj fazi iračkoga rata.

Štoviše, čini se da je američka javnost kadra napraviti distinkciju između raznih aspekata Obamina rada, piše Kagan. CBS je objavio anketu po kojoj 39 posto Amerikanaca podupire Obaminu gospodarsku politiku, a još više, 41 posto suglasno je s njegovom politikom u području zdravstvene zaštite.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
To je Obamin paradoks, ocjenjuje Kagan. Iako Obamina administracija zapravo Amerikancima daje ono što oni hoće u vanjskoj politici, od smanjenja umiješanosti u pitanja Bliskoga istoka, do povlačenja iz ratova, čini se da javnost to ne shvaća.

Po Kaganovim riječima, objašnjenje leži upravo u činjenici da Obama Amerikancima daje ono što žele, a oni se time ne mogu ponositi. "Većina Amerikanaca možda ne želi intervenciju u Siriji, ne želi da se poduzme išta ozbiljno u vezi s Iranom, a ne zanima ih ni što se zbiva u Afganistanu, Egiptu, Iraku ili Ukrajini. Oni možda više vole minimalističku vanjsku politiku u kojoj SAD ne igra više vodeću ulogu u svijetu nego druge pušta da se sami nose sa svojim problemima. Možda žele i usku američku vanjsku politiku koja će se više baviti sobom, dakle upravo sve ono što im Obama pruža. Ali oni se time ne ponose i nisu zahvalni što dobivaju baš ono što hoće", piše Kagan.

Naraštajima Amerikanci sebe vide kao posebne. Amerika je samozvani "čelnik slobodnoga svijeta", "država bez koje se ne može", glavna supersila. Sve je to izvor nacionalnog ponosa, a sada im kažu kako je to gotovo, došlo je vrijeme da Sjedinjene Države potraže skromnije ciljeve u skladu sa smanjenjem moći. A njihov je predsjednik odlučan da to i učini. Ne pokazuje nostalgiju prema dobrim starim vremenima američkog vodstva u svijetu, a na trenutke se doima kako on smatra da mu je zadaća nositi se sa stvarnošću propasti.

"Možda oni upravo to i žele, ali neće mu na tome zahvaliti. Vođa kojega slijedite u trijumf, nadahnjuje i stvara lojalnost, zahvalnost i privrženost. Vođa uz kojega se povlačite ne budi takve emocije", zaključuje kolumnist WP-a.

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara