Zašto ne bi mogli ono što drugi mogu: Hrvatska u 10 godina može smanjiti dugove i uvesti euro

Zašto ne bi mogli ono što drugi mogu: Hrvatska u 10 godina može smanjiti dugove i uvesti euro

Foto: freeimages.com/marmarko

U INTERVJUU za Bloomberg, predsjednica Republike Grabar-Kitarović aktualizirala je temu uvođenja eura tvrdeći kako Hrvatska treba uvesti euro do 2020. godine. U oštrom je to kontrastu s politikom Vlade koja euro niti ne spominje, nedavnim zahtijevima za ostavkom guvernera koje su došle iz najveće oporbene stranke, ali i s aktualnim ekonomskim i fiskalnim trendovima. Upravo su zbog tih trendova domaći ekonomisti sa žaljenjem i rezignacijom objasnili da je uvođenje eura do 2020. godine nemoguće, spominjući razdoblje od dvadesetak i više godina kao puno realniji vremenski okvir.

S obzirom na dosegnutu razinu javnog duga sasvim je točno da, na žalost, razdoblje od pet godina nije realan vremenski okvir za uvođenje eura. Međutim, ovu temu nikako ne bi trebalo olako skinuti s dnevnog reda. Upravo suprotno. Zašto ne, u ambicioznom i realnom roku? Recimo deset godina? Deset godina tijekom kojih bi budući obnašatelji vlasti, novisno o svojoj političkoj boji, morali voditi konzistentnu i modernu ekonomsku politiku sukladno jasno politički prihvaćenom cilju uvođenja eura.

Zašto Hrvatska ne bi mogla ono što drugi mogu?

To što se zbog dosegnute razine duga i umrtvljene ekonomije radi o teškom zadatku nije razlog za njegovo odbacivanje i rezignirano odmahivanje rukom. Hrvatska je obvezu uvođenje eura prihvatila stupanjem u članstvo EU. Ali, neovisno o toj obvezi. Ima li i jedan realan ekonomski razlog zbog kojeg to ne bi bilo dobro za Hrvatsku? Ima li i jedan stvaran i objektivan razlog koji Hrvatsku sprečava da učini ono u čemu su drugi uspjeli? Posljednja Litva koja je euro uvela 1. siječnja ove godine tj. 10,5 godina od stupanja u članstvo Europske Unije. Ili Rumunjska koja je uvođenje eura najavila za 2019. godinu– dvanaest godina nakon stupanja u članstvo. Zbog čega se na ono što drugi mogu i u čemu uspijevaju u Hrvatskoj gleda s rezignacijom i spekulira o mogućnostima da nam ostale članice Unije eventualno ‘progledaju kroz prste’? Ima li tome razloga?

Objektivnih i stvarnih razloga nema, osim onog očiglednog. Nespremnosti i nevoljkosti političkih vođa i tzv. političkih elita da zagrizu u kiselu jabuku djelotvorne ekonomske politike koja bi Hrvatskoj, u prvom redu, donijela oporavak, rast i zapošljavanje, a posljedično i ispunjavanje uvjeta za članstvo u eurozoni. Ali, ako u Hrvatskoj sve ostane kako sada jest i kako se nazire da bi moglo dalje biti, tada se euro neće uvesti niti za 20 godina. Bez obzira što takva obveza formalno postoji za sve članice uključujući i Hrvatsku.

Kriteriji za uvođenje eura

Pogledajmo, stoga ukratko, o čemu se tu u stvari radi i kakve bi to politike Hrvatska trebala voditi da do 2025. godine ispuni uvjete za članstvo u eurozoni.

Pet je kriterija za članstvo u eurozoni: stopa inflacije koja je maksimalno 1,5 posto viša od inflacije u tri države članice s najnižom inflacijom, deficit proračuna niži od 3% BDP-a, dug niži od 60% BDP-a, dugoročne kamatne stope koje su maksimalno 2 posto veće od kamatnih stopa u državama s najnižom inflacijom i stabilnost tečaja koja se dokazuje sudjelovanjem u tečajnom mehanizmu ERM II u razdoblju od najmanje dvije godine i to bez velikih osilacija oko srednjeg pariteta.

Europska središnja banka jednom u dvije godine izrađuje Izvještaj o konvergenciji u kojem ocjenjuje ispunjavanje ovih uvjeta za države koje nisu članice eurozone, bez obzira jesu li odredile datum kada žele stupiti u eurozonu ili ne. U posljednjem takvom izvještaju iz lipnja 2014. navodi se ono što u stvari znamo – Hrvatska ne ispunjava dva od pet kriterija i to one vezane uz javni dug i deficit.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Odgovor na pitanje što bi Hrvatska trebala poduzeti da ispuni uvjete za članstvo u eurozoni i u kojm bi roku uopće mogla stupiti u eurozonu se stoga u najvećoj mjeri, svodi na pitanje u kojem je roku i kako moguće smanjiti dug na razinu od 60% BDP-a. Upravo činjenica da će Hrvatska kraj ove godine dočekati s javnim dugom čija će se visina približiti 90% BDP-a sama po sebi pokazuje zbog čega je uvođenje eura u roku od pet godina nemoguće, a u roku od 10 godina ambiciozno, ali moguće.

Euro za deset godina?

Kretanje duga ovisi o četiri bitne varijable: primarnom deficitu (ukupni deficit umanjen za plaćanja kamata), realnoj stopi rasta, realnoj kamati koji država plaća na svoje zaduženje i deprecijaciji tečaja ( s obzirom da je 70 posto javnog duga denominirano u euru). U ove četiri varijable se oslikavaju rezultati ukupne ekonomske politike i zato je napor potreban za uvođenje eura puno širi od gotovo tehničkog pitanja visine duga.

Tabela prikazuje rezultate simulacije mogućeg kretanja bitnih makroekonomskih varijabli koje rezultiraju u snižavanju razine duga na 60 posto u sljedećih deset godina. Prikazana simulacija slijedi standardnu metodologiju ocjene održivosti javnog duga kakvu primjenjuje Međunarodni monetarni fond. Projekcija javnog duga u godini t je jednaka zbroju javnog duga na kraju prethodne godine (t-1) i promjena u javnom dugu koji se procjenjuje za godinu t. Očekivana promjena javnog duga ovisi o primarnom deficitu, automatskoj promjeni duga (koja proizlazi iz odnosa realne kamatne stope i realne stope rasta) te ostalih tokova koji utječu na dug (kao što je npr. privatizacija). Ovdje je prikazan pojednostavljen, ali instruktivan izračun.


1. [(r – p(1+g) – g + ae(1+r)]/(1+g+p+gp)) puta stanje duga na kraju prethodnog razdoblja gdje je r – efektivna kamatna stopa, p – stopa rasta cijena, g- realna stopa rasta, a -udio duga u stranoj valuti u ukupnom dugu i e -stopa promjene tečaja. Efektivna kamatna stopa je omjer plaćenih kamata i stanja duga.

Tabela pokazuje da je moguće u deset godina smanjiti udio javnog duga na razinu od 60 posto BDP-a uz ekonomsku politiku koja stopu rasta podiže na najmanje 3 posto do 2018. godine i prosječno 3,5% nakon 2020. godine. Iako se iz sadašnje perspektive radi o stopama rasta na koje gledamo s čežnjom to je ipak sporiji rast od onog kojeg je Hrvatska prosječno postizala u razdoblju prije krize. Štoviše, to je rast koje su mnoge nama slične zemlje ostvarile već u prošloj godini.

Drugi bitan uvjet je fiskalna politika koja tijekom 2016. i 2017. u cjelosti eliminira primarni deficit i nakon toga kontinuirano ostvaruje primarni suficit od najmanje 3% nakon 2020. godine. Pri očekivanoj obvezi za isplatu kamata između 4 i 4,5% BDP-a to znači ukupni deficit od oko 1% BDP-a. U odnosu na sadašnje stanje primarnog deficita od oko 2 posto BDP-a radi se o fiskalnoj prilagodbi od oko 5% BDP-a u pet godina. Ambiciozno, ali u suštini na tragu sadašnjih zahtijeva iz Procedure prekomjernog deficita. Dodatna pomoć snižavanju duga dolazi od pretpostavljenih privatizacijskih prihoda. Jasno je da manji uspjeh u ostvarivanju rasta zahtijeva veću fiskalnu prilagodbu radi ostvarivanja istoga cilja u kretanju duga i obratno.

Euro kao sidro za modernu ekonomsku politiku

Ovo je, naravno, samo jedna od mogućih simulacija, jedna od mogućih kombinacija ekonomskih parametara koji vode u izlaz iz zarobljenosti dugom. Nemoguće je proniknuti u budućnost i precizno procijeniti slijedećih deset godina. U pokušaju takvih procjena pogriješit će i puno sofisticiranije simulacije od ovdje prikazane.

Međutim i ovaj jednostavan izračun pokazuje da opcija uvođenja eura ipak nije tako nedostižna kako se to na prvi pogled može učinti. Ali zahtijeva ekonomsku politiku koja će u cjelosti raskrstiti s hrvatskim iluzijama o državnom sektoru kao generatora svekolikog boljitka i zaštitinika sviju i svakoga. Zahtijeva ekonomsku politiku koja će se u cjelosti i iskreno okrenuti privatnom sektoru, respektiranju zahtijeva tržišne utalmice i međunarodne konkurencije. Naime, jasno je da podizanje ekonomije na putanju rasta bržu od 3 posto godišnje ne može generirati država (kao što je to činila prije krize). Osim što je takav rast pokazao sve svoje slabosti zbog kojih se Hrvatska danas nalazi u stanju u kojem se nalazi to je i nekompatibilno sa smanjivanjem fiskalnih neravnoteža. Jer, naša simulacija pokazuje da cilj uvođenja eura u sljedećih deset godina zahtijeva, u suštini, uravnoteženje proračuna u sljedećih pet godina.

A sve nas to onda vodi u područje strukturnih reformi, privatizacije, poboljšanja efikasnosti, primarno, državnih sustava i snižavanja njihovih troškova – sve redom teme za koje u Hrvatskoj danas baš nema puno apetita. Međutim podsjećam. Bit je cijele ove priče da zadatak ubrzavanja rasta i stabiliziranja javnih financija treba obaviti. Alternativna je sumorna. I zato je izbor s kojim se suočavamo ili nevoljko i reaktivno djelovanje u različitim procedurama koje će nam nametati EU ili jasno političko i ekonomsko artikuliranje vlastitih ciljeva. Političko prihvaćenje uvođenja eura kao srednjoročnog cilja s jasnim rokovima bi, u tome smislu, moglo osigurati dodatno ekonomsko sidro i svima vidljivu orijentacijsku točku. Zbog čega propuštati i priliku i vrijeme? S obzirom na sadašnje ekonomske pozicije, definiranje i pridržavanje rokova za uvođenje eura bi uveliko jamčilo transformaciju Hrvatske u modernu tržišnu ekonomiju. Jednostavno zato jer se taj cilj ne može ispuniti nikakvim političkim ili ideološkim manipuliranjem i lobiranjem već jedino stvarnom ekonomskom akcijom i stvarnim reformama.

                                                                                                   Martina Dalić, martinadalic.hr

 *Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara