OD AFD-A u Njemačkoj, preko Nacionalnog okupljanja u Francuskoj do stranke Reform UK, europska radikalna desnica posljednjih je godina u snažnoj ekspanziji. Švedska je, međutim, na jučerašnjim izborima pokazala da taj trend nije nezaustavljiv. Švedski demokrati, stranka radikalne desnice koja je od osnivanja 1988. na svakim izborima neprestano dobivala sve veći broj glasova, prvi put su krenuli u suprotnom smjeru.

Dosad je prebrojeno oko 95 posto glasova i oporbeni blok predvođen Socijaldemokratima tijesno vodi (49,5 prema 49,1 posto) protiv alijanse vladajućih konzervativaca i dviju manjih stranaka, koje podržavaju i Švedski demokrati. Razlika između blokova je jedva 28.000 glasova i sve ukazuje da se socijaldemokratska liderica Magdalena Andersson vraća na premijersku dužnost, no konačni ishod bit će poznat tek u srijedu, kad pristignu glasovi švedskih građana iz inozemstva.

Međutim, već je sada jasno da je uspon radikalne desnice u Švedskoj, koji je gotovo četiri desetljeća bio nezaustavljiv, barem privremeno prekinut. Švedski demokrati pali su s 20,5 posto na parlamentarnim izborima 2022. na oko 17,6 posto i izgubili poziciju druge najjače stranke u zemlji nakon Socijaldemokrata.

Očigledni i neočekivani neuspjeh radikalne desnice u Švedskoj u situaciji kad Alternativa za Njemačku (AfD) ruši rekorde i pobjeđuje na izborima u pojedinim njemačkim pokrajinama, kad Nacionalno okupljanje Marine Le Pen i Jordana Bardelle postaje vodeća francuska politička snaga u anketama, a Reform UK Nigela Faragea iz marginalne stranke prerasta u nezaobilazni faktor na političkoj sceni, svakako upada u oči i traži objašnjenje.

Kome su otišli nezadovoljni birači Švedskih demokrata?

Ni švedskim analitičarima nije sasvim jasno što se dogodilo i zašto je ekstremna desnica prošla osjetno slabije nego što su joj predviđale ankete i zašto kompletan desni centar nije uspio osigurati uvjerljivu većinu. Dakle, Švedski demokrati ne samo da su izgubili podršku birača, nego su podbacili i u odnosu na očekivanja neposredno uoči glasanja.

"Proći će neko vrijeme dok shvatimo kamo su otišli nezadovoljni birači Švedskih demokrata. U prošlosti su dobivali strateške glasove od birača koji zapravo ne misle da je ova stranka najbolja, ali su željeli podržati stranački blok koji ograničava imigraciju. No, u posljednje vrijeme sve više stranaka na imigraciju gleda slično kao Švedski demokrati", objasnio je za Aftonbladet Anders Sannerstedt, umirovljeni profesor politologije na Sveučilištu u Lundu.

Švedski demokrati su možda izgubili glasove, smatra Sannerstedt, ali dobili ideološki rat: pitanja migracija, deportacije, integracija, policijskih ovlasti i kriminala pomaknula su cijeli švedski politički dnevni red. Nijedna stranka, osim Ljevice koja je također napredovala na 8,2 posto, više ne spominje politiku otvorenih vrata prema izbjeglicama iz 2015. godine.

To otvara paradoks koji bi mogao biti ključan za razumijevanje prvog izbornog nazadovanja Švedskih demokrata u povijesti. Zemlja je danas po nizu pitanja bitno bliža njihovim stavovima nego prije deset godina.

AfD još nije dobio priliku preuzeti vlasti

Lijevi centar je jednostavno preuzeo neke njihove teme i donekle ih politički neutralizirao. Slično se dogodilo i u Danskoj i Norveškoj, gdje su socijaldemokrati i laburisti uspjeli sačuvati ili osvojiti vlast pomakom udesno.

Postoji još jedna važna razlika između AfD-a i Švedskih demokrata. AfD je i dalje gotovo potpuno izoliran od izvršne vlasti. Zbog takozvanog Brandmauera (vatrozida ili političke izolacije), AfD može nezadovoljnom njemačkom biraču govoriti da za stanje u državi nije odgovoran jer mu druge stranke nikada nisu dale priliku preuzeti vlast. Švedski demokrati taj argument više ne mogu koristiti.

Nakon izbora 2022. nisu, doduše, imali ministre, ali su kroz sporazum s desnocentrističkim blokom aktualnog premijera Ulfa Kristerssona bili presudni parlamentarni oslonac njegovoj vladi i neposredno utjecali na politiku.

Time su dobili ono za što su se godinama borili - stvaran politički utjecaj, ali i nešto mnogo neugodnije za protestnu stranku: odgovornost za vođenje zemlje, a ne samo za tradicionalne teme radikalne desnice.

"Ovo bi moglo biti prvi put da muslimanski imigranti odlučuju"

Posljednji faktor mogla bi biti kontraproduktivna retorika vođe ekstremne desnice Jimmieja Åkessona, koji je prije nekoliko dana izjavio: "Ovo bi moglo biti prvi put da muslimanski imigranti odlučuju parlamentarne izbore. Razmislite o tome." Očekivao je da će tako mobilizirati vlastite glasače da izađu na birališta, a čini se da je postigao upravo suprotno.

Izlaznost u izbornim okruzima s imigrantskom većinom bila je u nedjelju rekordna, a treba imati na umu da u Švedskoj živi oko milijun birača izvaneuropskog podrijetla i da najmanje dvije trećine njih glasa za stranke lijevog centra. Možda je upravo to pridonijelo tankoj, ali zasad presudnoj prednosti oporbe.

Ako Magdalena Andersson na kraju ponovno postane švedska premijerka, politička karta Skandinavije izgledat će gotovo kao kontrapunkt velikom dijelu Europe. Dansku vodi socijaldemokratkinja Mette Frederiksen, Norvešku laburist Jonas Gahr Støre.

Skandinavija ostaje pod vodstvom socijaldemokrata?

Sve tri skandinavske zemlje tada bi prvi put nakon 2022. istodobno imale predsjednike vlada iz socijaldemokratske političke obitelji. No zaključiti da je Skandinavija zbog toga potpuno odbacila radikalnu i populističku desnicu bilo bi pogrešno.

Socijaldemokratski premijeri opstaju unatoč snažnoj desnici, a ne zato što je ona nestala. Skandinavija stoga pokazuje da politička karta može ostati crvena i nakon što se u određenim politikama prihvati desničarski narativ.