Ako postoji još samo jedan "doktor šimić", to je previše

Ako postoji još samo jedan "doktor šimić", to je previše

KAD MU je naoružana policija upala u ordinaciju i započela s pretresom, vadeći kuverte jednu za drugom, dr. Ognjen Šimić vjerovao je da se radi o skrivenoj kameri. Vjerojatno je isto mislio kad je čuo da je za primanje mita osuđen na devet godina zatvora. U tom čuđenju sigurno je bilo nepatvorene iskrenosti: nekad ugledni kirurg mislio je da je nedodirljiv, da je njegova veličina neupitna i konačno, da se ovakvo nešto ne događa njemu. A tako vjerojatno razmišljaju i svi ostali liječnici koji redovito ili povremeno uzimaju novac za liječenje pacijenata.

No, dok dr. Šimić očajava, medicinska struka sablažnjava, a javnost polemizira je li kazna možda previsoka za karakter grijeha, nakon ove dosad najviše presude u najzvučnijem procesu protiv korumpiranog liječnika, postavljaju se dva ključna pitanja: hoće li očajni građani i dalje liječnicima nositi kuverte u zamjenu za medicinsku pomoć, te još važnije, hoće li ih liječnici i dalje uzimati, bez straha da im se dogodi što i kolegi Šimiću? Drugim riječima, hoće li građani imati više hrabrosti u prijavljivanju korumpiranih liječnika i hoće li korumpirani liječnici barem strahovati od odlaska u zatvor, ako već ne vode računa o profesionalnoj etici i osobnom moralu?

Na našu žalost, odgovor na oba pitanja mogao bi biti potvrdan. Presuda dr. Šimiću ovisila je o rijetkom primjeru osobne hrabrosti Ljerke Krajnović, dok bi liječnička struka mogla tu presudu shvatiti kao iznimku koja će omogućiti starom pravilu "plavih kuverti", vjekovima ukorijenjenom u hrvatskom društvu, da unatoč ovom udarcu ipak preživi.

Kazna od devet godina zatvora za uzimanje mita od pacijenata ne može biti previsoka

No, najprije treba naglasiti jednu stvar: kazna od devet godina zatvora za uzimanje mita od pacijenata ne može biti previsoka. Dosad su zabilježene sitne zatvorske kazne za korumpirane liječnike, ali za uvjetno rečeno, manje grijehe. Međutim, prodavanje nečijeg života za pišljivu kuvertu najsramniji je grijeh ljudi koji su svoj život posvetili spašavanju tuđih. Pogotovo ako se radi o pravilu, a ne o izoliranom slučaju.

Naplaćivanje lažne dijagnoze kako bi se iskamčila veća mirovina ne može se uspoređivati s traženjem mita da bi se teškog bolesnika stavilo na listu za operacije. Da nije bilo novca, ne  bilo ni zdravlja. Pacijent bi možda umro, samo zato što nije dao pet tisuća eura liječniku toliko pohlepnom da je od silnih kuverti neke uspio zametnuti po ladicama. I koji je očajnički pred policijom čak pokušavao sakriti jednu od desetak pronađenih.

Koja bi kazna uopće odgovarala ovakvom grijehu, najsramotnijem ne samo za liječnika, nego za bilo kojeg pojedinca? Otac Ljerke Krajnović bio je osuđen na čekanje operacije (odnosno smrti) sve dok dr. Šimić nije dobio svoju kuvertu. Takvu sudbinu doživjelo je još najmanje 18 ljudi koji su svjedočili na sudu. Šimić je držao u rukama desetine života i prodavao ih jednog po jednog, za kuverte od pet tisuća eura. Devet godina zatvora u prvom stupnju? Možda šest u drugom? Pomilovanje nakon tri? Nema te kazne koja bi mogla sankcionirati ovakvo ponašanje.

Kamo sreće da je dr. Šimić jedini, odnosno da Ljerka Krajnović nije jedina. Čak 20 posto građana priznalo je u nedavnom istraživanju o korupciji da je podmićivalo liječnike. Nekad se radi o zahvalnosti za uslugu, o kupovini bolje skrbi u bolnici, za bolovanje ili lažnu dijagnozu. Ali često se radi i o pitanju života i smrti: o hitnoj operaciji, dijagnostičkom pregledu kojeg se neće čekati šest mjeseci nego tri dana, o garanciji da će ipak netko povesti računa o pacijentu na operacijskom stolu. Gotovo da nema onoga tko se nije "odužio" liječniku, na ovaj ili onaj način. Ali vrlo malo njih, gotovo nitko, nije podnio prijavu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bogovi koji za svoje usluge uzimaju novac i režu noge umjesto crijeva

Ljerka Krajnović je bila toliko očajna što se netko poput dr. Šimića igrao životom njezina oca da je odlučila stati tome na kraj. Pa čak i pod cijenu da ne dobije najbolju liječničku pomoć (a Šimić je navodno bio najbolji). Prijavila je slučaj Uskoku, predala liječniku označene novčanice i na kraju izmamila i druge svjedoke da na sudu ispričaju svoju priču. "Poput mene bi reagirao svaki građanin", izjavila je u jednom intervjuu, vjerojatno i sama znajući kako to baš i nije tako. U Hrvatskoj mnogi daju kuverte liječnicima, ali nitko ih ne prijavljuje. Što u očaju da na bilo koji način iskamče potrebnu pomoć, što u strahu da na kraju neće dobiti uslugu koju su platili, što iz iskrenog osjećaja zahvalnosti prema ljudima koji se postavljaju kao bogovi. Ali oni bogovi koji za svoje usluge uzimaju novac, koji režu noge umjesto crijeva, koji zbog nemara gube pacijente... I koji postojano misle da su nedodirljivi.

Teško je reći gdje korupcija počinje, od onih koji daju ili onih koji primaju (i traže). Jesu li krivi građani koji podmićuju liječnike, budući da osjećaju kako u ovakvom zdravstvenom sustavu nemaju drugog izbora? Ili liječnici koji iskorištavaju svoju poziciju i tuđu slabost da bi odredili cijenu nečijeg zdravlja i u krajnjoj liniji, nečijeg života?

No, u slučaju dr. Šimića uvjerili smo se da čak i onda kad građani ne nose kuverte, liječnici ih traže. I dok ne dobiju, očajnog pacijenta drže na dnu hrpe. Ne radi se o primanju "zahvale" za pruženu pomoć, za posebnu skrb, za povremenu vizitu i tapšanje po ramenu. Pa ni o lažiranju dokumentacije kako bi se dobila mirovina. Ovdje se radi o direktnoj ucjeni, o iznudi, o najgorem obliku reketa, o doslovnom kupovanju života.

Ako postoji još samo jedan "doktor šimić", bit će previše

Teško je reći koliko u Hrvatskoj ima ovakvih "doktora šimića". Ako postoji još samo jedan, bit će previše, iako svi znamo da ih ima puno više. I znamo da se oni neće tako lako odreći svojih kuverti. Njihova grandomanija, osjećaj moći nad pacijentima i ugled za koji misle da još uživaju u društvu, daju im osjećaj sigurnosti i nedodirljivosti. Možda je taj osjećaj lažan, ali dokle god borba protiv korupcije bude ovisila o pojedincima poput Ljerke Krajnović, liječnici mogu biti spokojni. Pogotovo ako i dalje budu uživali podršku struke, ako će i dalje postojati liječnička solidarnost i pravilo da se ne iznosi prljavo rublje, jer se nikad ne zna kad će isplivati tvoje. Vjerovat će se da je dr. Šimić iznimka, izolirani slučaj na kojem će se slomiti svi liječnički grijesi.

I dok u razvijenim društvima liječnici uživaju status najuglednijeg zanimanja, u Hrvatskoj će i dalje uživati status - najkorumpiranijeg. Naročito ako ova antikorupcijska knjiga spadne na jedno slovo, dr. Ognjena Šimića. Ali u svemu ovome ima barem jedna dobra stvar: u odmjeravanju dviju profesija u koje hrvatski građani imaju najmanje povjerenja - pravosuđa i zdravstva - pobjedu je ovoga puta odnijelo sudstvo.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara