Foto: Pixsell/Ivica Galović

PITANJE stanja i ulaganja u Hrvatsku vojsku proteklih je tjedana privuklo mnogo medijske pažnje. Od reagiranja Hrvatske vojske za vrijeme velikih požara u Dalmaciji, povratka Hrvatske vojske u naseljena mjesta, vojnih poziva za formiranje pričuva, pa sve do nabave novih vojnih aviona.

Kako bismo pobliže ispitali najnovije događaje u području vojske i obrane, za komentar smo se obratili dvojici analitičara - političkom analitičaru Žarku Puhovskom te analitičaru portala OBRIS - Obrana i sigurnost Igoru Tabaku.

Puhovski je za Index kazao kako se tendencija militarizacije osobito vidi u inzistiranju ministra obrane Damira Krstičevića na tome da je on vojnik.

"Prvi element militarizacije, za koji mi se čini da je za sobom povukao i ostale, činjenica je da je ministar Krstičević u zadnjih mjesec dana 20-ak puta za sebe rekao da je vojnik. To je naprosto protuzakonito, on je civilni ministar obrane, u civilnoj vladi, kojoj na čelu nije generalissimus, nego premijer Andrej Plenković. On je bio vojnik i sada više to nije, a to mu ne ide u glavu. Imamo ministra koji umjesto da pokušava zatomiti to da je bio general, on to naglašava. U europskim državama nije prihvatljiva praksa da generali i bivši generali budu ministri, to je u Americi tako zbog drugih razloga, to odudara od europske koncepcije vladavine prava i liberalne demokracije. Kad imamo ministra koji kaže da će s vojskom postupati kao vojnik, onda ga pitam: a) Gdje to vojnici daju ostavke? i b) Kako mu nije palo na pamet da je ostavka politički i civilni čin koja se kod pristojnih ljudi ne povlači, niti se o njoj raspravlja?"

Kolinda i Krstičević nikako da nauče glavnu lekciju rata 90-ih

"To je vrh ledene sante koji upućuje na ove tendencije, to inzistiranje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja obožava vojsku i vojnike, koja je vježbala gađanje s teritorijalnom republikanskom gardom jedne savezne američke države na dan kad je bivši predsjednik Barack Obama držao govor o potrebi zabrane oružja. Nedavno je ljudima iz te lokalne postrojbe dala i hrvatska državna odlikovanja jer su je vodili po Americi.

Oni u glavi imaju ideju o tome da država nije kompletna bez jake vojske, nikako da nauče glavnu lekciju rata iz 90., ako hoćete i iz 41. - a to je da su velike militarno organizirane državne intervencije propale protiv doslovce naoružanog naroda koji se tek naknadno u Hrvatskoj dovinuo do vojske, zadnjih godinu dana, ali zapravo su takve bile dobivene 90., a ne 95., što se stalno zaboravlja. JNA i histerična militarizacija u Srbiji nisu ih doveli do pobjede i zaposjedanja čitavog hrvatskog teritorija. Umjesto da se nešto iz toga nauči, obnavlja se logika JNA, onih protiv kojih se današnjih hrvatska politika usmjerava na ideologijskoj razini i onih koji su od Hrvatske izgubili rat.

Opet se hoće stajaća vojska s potpuno nejasnim konceptom, i opet se hoće naoružavanje kao osnova, iako svi stalno ponavljaju frazu da je odlučnost i sposobnost hrvatskih vojnika bila bitna za pobjedu. Vidim samo jednu pozitivnu stranu kod opće obvezatnog vojnog roka - da citiram njemačkog kancelara Schroedera, takav vojni rok znači civilno društvo u uniformi, znači militarizaciju, ali istovremeno i jedinu realnu mogućnost kontrole militarizacije iznutra.

Imamo vladu koja nema pojma što radi

Kod profesionalne vojske vojska ostaje unutar sebe same, profesionalci su s profesionalcima, mi izvana dobivamo samo posredne i drugorazredne informacije o tome što se s njima zbiva. Pogotovo ako imamo ministra koji ne može dvije rečenice reći bez da spomene da je vojnik ili general. Pitanje je je li unutarnja kontrola vojske dovoljno važna da se u ime tog postignuća plati jedna visoka cijena, a to je oduzimanje mira velikom broju muškaraca. Pokazalo se da bi imalo smisla činiti nešto što bi bile vježbe civilne zaštite, i za muškarce i žene, koji bi u nekom trenutku opasnosti, kao nedavno kod Splita, mogli s elementarnim znanjima pristupiti obrani kuća. Ali za to treba sasvim druga koncepcija. U sadašnjoj strategiji nije prihvaćena intervencija Centra za mirovne studije, gdje se govori o vatrogastvu i zaštiti od požara, nego se sve to stavlja po strani dok vam ne gori dvorište. Indikativno je i to da se ministar unutarnjih poslova veoma često zove ministrom policije, a on ima kao dio svoje ovlasti i vatrogasce i druge stvari, nije samo ministar policije. Nema koncepcije civilne zaštite, samoorganiziranja, a to je puno važnije i puno bliže tradiciji i iz 41. i 90. godine.

Umjesto toga se raspravlja hoćemo li švedske nove ili američke stare avione. To znači da opet imamo vladu koja nema pojma što radi", zaključio je Puhovski za Index.

Tabak: Svi se smiju oronulim MiG-ovima, a kad se ulaže u avione to je militarizacija?

Vojni analitičar Igor Tabak pak za Index naglašava kako se u hrvatskom diskursu ljudi često olako razbacuju pojmom militarizacije.

"Mislim da se u Hrvatskoj jako voli baratati pojmovima bez da se ozbiljno sagleda njihov sadržaj, u trenutku kad Hrvatska vojska ima oko 16.000 ljudi i tehniku koja je dobrim dijelom doslovno iz prošlog tisućljeća, jako mi je teško sagledati nekakvu militarizaciju u tome.

Kad se ti avioni koje imamo ruše ili ne mogu poletjeti ili im otpadaju dijelovi, onda se svi smiju, a kad bi ih se probalo obnoviti - onda je to militarizacija. Kad gore požari a nema kanadera ili je na tlu malo vojnika, onda jako često čujemo zazivanje vojske, a kad bi se trebalo uspostaviti pričuvu da ta malobrojna vojska može djelovati ozbiljnije u elementarnim nepogodama, onda je to militarizacija. Hrvatska vojska je jedna od rijetkih u regiji i šire koja nema rezervnu pričuvu već skoro 20 godina. Jedna smo od rijetkih oružanih snaga koje su doslovno u zadnjih četvrt stoljeća nabavljale vrlo malo nove tehnike, usporedivi smo još jedno s nekoliko zemalja bivše Jugoslavije, ali ne i šire. Pritom je zadnjih desetak godina potpuno normalno da se u krizi proračun za obranu smanjuje 25 posto - što se nije desilo nijednom drugom dijelu naše države. Kad na kraju ono što ostane nije dovoljno za redovno funkcioniranje vojske, pa se malo ulaže u rast, onda se opet govori o militarizaciji.

Kad vodu dostavlja vojska, nema govora o militarizaciji

Naše oružane snage vrlo često pomažu pri svim vrstama javnih potreba i nedaća, sutra će stanovnike Knina opskrbiti vodom cisternama koje nisu civilne, dostavlja se voda i na otoke, čak i onda kada otočani nisu dogovorili civilnu dostavu i nisu je mogli ugovoriti zbog cijena, pa vodu dostavlja vojska, a tada nema govora o militarizaciji.

Mislim da su ti spomeni militarizacije prigodni i licemjerni. Jer oružane snage ove veličine, ovih skromnih sposobnosti i ovakvog grubo rezanog proračuna mogu sve, samo ne u stilu vojne diktature preuzeti vlast", zaključio je Tabak za Index.