TRENERICA Ida Šafranić iz zagrebačkog Judo kluba Gladijator obratila se Stožeru civilne zaštite podužom objavom na Facebooku. Frustrirana je time što već više od dva mjeseca djeca ne mogu ići na treninge.

Njezinu objavu prenosimo u cijelosti.

"Obraćam se svima onima koji su donijeli mjere i odluke o zatvaranju sportskih objekata.

16. ožujka 2020., kad ste nam zatvorili dvoranu na 2 mjeseca, prihvatila sam to jer sam morala, nisam imala izbora, tada ste zatvorili apsolutno sve! U tom periodu nisam imala doslovce za kruh, ali uz pomoć divnih ljudi preživjeli smo taj period. Psihički mi je bilo teško jer smo se morali puno toga odreći - nismo izlazili iz kuće, djeca su mi bila nesretna što se nisu mogla igrati sa svojim prijateljima...

18. studenog 2020. ste nam opet zatvorili dvorane i od tad je prošlo dva mjeseca! Sada mi više nije bitno što jedem! Sada mi više nije psihički teško što i dalje ne izlazim iz kuće, što se ne mogu družiti s drugima, ali ovo što radite našoj djeci više nije normalno i ne mogu to više prihvaćati i ne mogu to više gledati i ne mogu više šutjeti! Žalosna sam i nesretna jer gledam djecu koja su također nesretna, ne smiju se kao prije, ne smiju više nigdje ići, oduzeli ste im SVE! Oduzeli ste im sve ono što ih najviše veseli i sve ono što im najviše treba!"

"Koja je logika?"

"Želim odgovore na moja pitanja!!!

Postoji li u tom vašem stožeru dječji psiholog?! Jeste li ikad pitali tog dječjeg psihologa za mišljenje, savjet?! Što vi mislite, koliko ova cijela situacija djeluje na psihofizički i emocionalni razvoj djece?! Molim vas da mi objasnite zbog čega djeca jasličke, vrtićke, predškolske i školske dobi do 4. razreda mogu najnormalnije ići svaki dan po nekoliko sati u vrtić i školu i mogu vježbati u školi, ali ne mogu ići u sportsku dvoranu na barem 40 minuta kako bi vježbali i jačali imunitet?! Ajde, objasnite mi to!!

Ajde mi recite koliko je zdravo da djeca doslovce satima sjede zatvoreni u stanovima i satima bulje u ekrane jer nemaju socijalni život?! Znate li da u Hrvatskoj 35 posto osmogodišnjaka ima prekomjernu tjelesnu težinu?! Jeste li svjesni toga da bi taj postotak vrlo skoro mogao biti i puno, puno veći jer nam djeca sjede po cijele dane?! Ne kreću se!!

Koja je logika da zabranite plivačima da svako u svojoj traci pliva, a toplice su nam pune svakakvih ljudi?! Koja je logika da sportaši ne mogu klizati, a građanstvo može?! Koja je logika da nogometaši i tenisači ne mogu trenirati, ali nepoznata djeca i ljudi vani na livadi mogu se dobacivati loptom?!"

"Da, boli me jer nikad nemam odgovore..."

"Mogla bih pisati u nedogled o vašim mjerama i zabranama rada, ali vratit ću se na ono što me stvarno jako boli. Boli me srce kad me maleni sportaš nazove i plače i kaže da se želi vratiti u dvoranu. Boli me srce svaki put kada moram sportašima reći da ne znam kada ćemo se opet vidjeti i trenirati zajedno. Boli me srce kada me pitaju kada će nam opet početi natjecanja na kojima mogu pokazati svoje znanje i vještine i osvojiti zasluženu medalju. Da, boli me jer ja nikad nemam odgovore na njihova pitanja. Žalosno, žalosno je da kada hodam po ulici, kada se vozim u javnom prijevozu, kada odem u dućan, nigdje nema djece, ne čuje se njihov smijeh, plač, galama... Sve je tiho. Oko mene samo stariji ljudi koji slobodno šeću i voze se tramvajima od okretišta do okretišta...

Kažu ljudi - na mladima svijet ostaje! Ali pitam se, kakvi će to biti ljudi jednog dana?! Sve ste tim malim ljudima uskratili, oduzeli!! Da bi dali slobodnu kretnju ljudima koji su svoj život već proživjeli! (Neka mi ne zamjere stariji ljudi, želim im puno zdravlja i da požive još dugo!).

Godinu dana, ej! Godinu dana naša djeca žive u stresu! Ja to ne mogu više gledati!!  I dok ovo pišem, u sebi vrištim od muke! Naša djeca ne mogu proslaviti svoj rođendan koji je jednom u godini, to je njihov dan, njihova najveća sreća, bezbrižna igra s prijateljima i puhanje svjećica! Dan koji pamte cijeli život! To više nije bitno!" napisala je trenerica Šafranić.