Autobus dječaka 1988. vukao 9 kilometara. Danas je invalid i nema odštete

Autobus dječaka 1988. vukao 9 kilometara. Danas je invalid i nema odštete
Screenshot: RTL

BILA je zima davne 1988. godine, oko 19 sati navečer, a tada 9-godišnji Mario autobusom se vraćao iz škole. Izlazeći na stanici, vrata su mu zahvatila jaknu. Tada je uslijedio pakao.

Ni vozač, ni kondukter, gotovo 9 kilometara, nisu primijetili da vuku malenog dječaka. Od tada je prošla 31 godina i 20 operacija. Mario je danas stopostotni invalid, no iako su mu zbog uništenog djetinjstva i života dužni još gotovo pola milijuna kuna, tvrtka s kojom se sporio završila je u stečaju pa posljednjih 10 godina nije dobio ni lipe, objavljeno je u Potrazi RTL-a.

"Bio sam sav slupan"

"Mogu vam reći da poznajem svaki zavoj ceste. To je relacija kojom sam se kretao gotovo svakodnevno, a kako smo živjeli u Otoku, tim smo putem išli do dede i bake. Svaki zavoj znam, gdje se koči, gdje se daje gas... Točno po tim bolovima sam znao gdje se nalazim i u koje vrijeme. Gdje je manje, a gdje je više kočio", govori Mario Puklek iz Koprivnice.

Mučno je to sjećanje o kojem danas nerado priča. Samo desetak dana prije desetog rođendana, davne 1988. godine, stradao je u nesreći koja je ostavila trajne fizičke i psihičke posljedice.

"Vidio sam samo svjetla. Bila je večer, poslije sedam sati, zimsko vrijeme, noć. Kako sam prolazio, vidio sam svjetla od kuće, a nitko mene nije vidio ni čuo. Bio sam sav slupan", nastavlja Mario.

"Prvi me uočio otac mog prijatelja. On me uzeo i stavio sa strane. Pitao me jesam li živ i jesam li dobro, na što sam rekao da jesam, s onoliko snage koliko sam još imao za komunikaciju", prisjeća se Mario.

Zahvalan doktorima koji su ga spasili

Tada kreće još veća agonija, operacija za operacijom, sudovi i rehabilitacija. Danas je zahvalan timu doktora koji su ga spasili.

"Moram malo i plakati, jesam muško, ali moram plakati. Rekao je doktor da ne želi mene u sudnici, da ne želi da slušam što su mi sve morali raditi. Ja se njima isto divim da su se upustili u to. Bili su hrabri i napravili najbolje što su mogli. Hvala Bogu, imam svoje noge, kakve jesu - jesu", kaže Mario.

Danas živi s roditeljima, 100-postotni je invalid

Danas živi u Koprivnici s roditeljima. Stopostotni je invalid, a kakvu-takvu pokretljivost ima u kukovima.

"Desno koljeno mi je umjetno, ukočeno zbog silnih operacija, a sve tetive su se skratile. Oni su to htjeli spasiti, ali bilo je i previše bolno i nisam se mogao pokrenuti. Prošao sam 20 operacija", kaže Mario.  

Uz Maria je sve ove godine njegova majka Ivka.

"On vam ne dobiva ni invalidninu, a nema pravo na beneficirani radni staž. On nema pravo na ništa ustvari. Sad jedino tu rentu koju je dobivao. Ona je sudski dosuđena i dolazila je do određene godine", govori majka Ivka Puklek.

Firma išla u stečaj

Autobus u kojem je Mario stradao bio je u vlasništvu Croatia busa d.d. Pravnu bitku s njima za obitelj je vodila odvjetnica Melita Ranilović-Ferenc.

"Slobodno mogu reći da je to dijete i njegovi roditelji zajedno s mojim uredom prošlo pakao. U to vrijeme, kada je Mario stradao, na slučaju je radio i moj otac, koji je također bio odvjetnik. Uspjeli smo ostvariti naknadu štete. Naknada štete je ostvarena u maksimalnom iznosu koliko se moglo ostvariti s obzirom na ograničenje osiguranja. Za razliku je bio suđen Croatia bus i to je isplaćeno. Nakon toga su uslijedile mnogobrojne operacije te su podnesene tužbe i za to na temelju duševne boli, fizičke boli, što je sve isplaćivano", govori Melita Ranilović-Ferenc, odvjetnica.

A onda je tvrtka Croatia bus d.d. otišla u stečaj. Mario je tada prestao dobivati rentu. Za obitelj je krenula nova bitka koja još uvijek traje.
 
"Devet godina je prošlo, više se ni ne želim sjećati događaja, ali tu je ta renta.  Ako smo pravna država, onda bi svi trebali poštivati njene zakone. Nije to puno, ali opet je nešto i možemo se nadati da će imati nešto", govori majka Ivka.

Dužni mu preko 400.000 kuna

Rentu je Mario počeo dobivati 1991. godine. S godinama je narasla na 2200 kuna i uredno je stizala do 2009. godine. Tada stiže obavijest da je tvrtka otišla u stečaj, a da je on jedan od vjerovnika.
 
"Trgovački sud u Zagrebu 21. listopada 2010. donio je konačno rješenje uz pomoć vještaka da se sinu prizna kapitalizacija rente za tuđu pomoć počevši od 1. lipnja 2009. pa do kraja životnog vijeka. Do sad mi još ništa ne znamo jer ništa nije riješeno", kaže majka Ivka.

Prema toj odluci trebao je dobiti 439 tisuća 720 kuna i 23 lipe. Do danas od tog iznosa nije dobio ni lipe. Osim Mariju, Croatia bus d.d. bio je dužan partnerima, svojim radnicima i drugima.

U pisanom odgovoru stečajne upraviteljice Marije Vujčić Turkulin rečeno je da je tražbina u cijelosti priznata, ali do isplate nije došlo jer nije postojala imovina stečajnog dužnika. Također, gospodin Puklek nažalost nije imao pravo prednosti isplate, kao ni mogućnost odvojenog namirenja, a stečajni postupak Croatia busa d.d. pravomoćno je zaključen još 2014.godine.

Kolinda pomilovala čovjeka koji je bio šef firme

"Ja sam rekla da je to pljačka Croatia busa koja je nastala uz blagoslov svih prijašnjih vlada i ove trenutačne. Vlada koja se kune na pravdu i poštenje svih pravosudnih tijela i stalno govori kako se zakoni moraju poštivati. Pitam se tko ih mora poštivati. A ne tako davno, predsjednica pomiluje i pušta na slobodu čovjeka zbog bolesti koji u zatvoru provede manje vremena nego naš sin u bolnici. Pa kakvi su to zakoni?! Ta osoba je, dok je moj sin bio u bolnici, bila direktor Croatia busa", kaže majka Ivka.

Riječ je o Leonu Suliću koji je bio osuđen na zatvorsku kaznu zbog milijunskih malverzacija u Croatia busu. Unatoč svemu, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović odlučila ga je uslijed bolesti pomilovati u veljači 2016. godine.

Dio imovine Croatia busa d.d. prodan je tvrtki Panorama bus, a nova tvrtka danas posluje pod imenom Croatia bus d.o.o. Iako dijele isto ime, ta nova tvrtka nema nikakvog doticaja sa starom. Naime, sva dugovanja, ovršni postupci i parnice koje su se u to vrijeme vodile nisu ušle u prodaju. 
 
"Bojim se svega. Od kako ću ja završiti jer meni je ovo veliki stres i radije bih da toga nema. Sve mi je to kao neki san. Još uvijek ne mogu vjerovati da se nakon 31 godine još borim. I dalje se borim za njega. Bilo je dovoljno već samim time koliko smo po bolnicama hodali", govori majka Ivka. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara