OTKAKO su ruske snage potisnute iz okolice Kijeva krajem ožujka, tijela više od 1000 civila otkrivena su oko grada Buče, od kojih su mnoga na brzinu pokopana u plitke grobove. BBC-jeva reporterka Sarah Rainsford istražuje što se dogodilo u dječjem ljetnom kampu koji se sada smatra poprištem zločina.

Lako je u mraku promašiti mjesto ubijanja. U hladnom i vlažnom podrumu na rubu šume, koja je Buču činila popularnim mjestom za odmor prije rata, petorica Ukrajinaca natjerana su na koljena i upucana u glavu.

Desno od ulaza nalazi se kamenje obliveno krvlju koja je poprimila tamnocrvenu boju. Među kamenjem leži plavi vuneni šešir s rupom na jednoj strani i rubom natopljenim krvlju. Na zidu se vidi najmanje desetak rupa od metaka.

Nekoliko koraka dalje nalaze se ostaci ruskog vojnog obroka, otvorena konzerva rižine kaše s govedinom i prazan paket krekera. Grafiti na zidu podsjećaju da se radi o dječjem kampu, ali kad su ruske postrojbe početkom ožujka ušle u Buču, u blizini glavnog grada Ukrajine, kamp Radiant postao je stratište.

Priča o ubojstvima u ovom kampu je zastrašujuća, kao i ovaj podatak - više od 1000 civila ubijeno je u Buči tijekom mjesec dana ruske okupacije, ali većina nije umrla od gelera ili granatiranja. Više od 650 ljudi ubili su ruski vojnici. Sada Ukrajina traga za ubojicama.

"Rekao je da me voli, a to je bilo tako bolno čuti"

Volodimir Bojčenko živio je u Hostomelu, odmah niz cestu blizu Buče i aerodroma na koji su sletjele prve ruske snage kako bi pokušale srušiti ukrajinsku vladu. Kada je njegova sestra Aljona Mikitjuk odlučila pobjeći prije nego što su borbe u Hostomelu počele, molila je Volodimira da joj se pridruži.

Bio je civil, a ne vojnik, ali je htio ostati i pomoći. Tako je dane provodio tražeći hranu i vodu koje bi donosio susjedima u Hostomelu, uključujući i djecu koja su bila zarobljena u svojim podrumima stalnim granatiranjem i ruskim zračnim napadima.

Ovaj brbljavi 34-godišnjak, koji je putovao svijetom u trgovačkoj mornarici, javljao se gotovo svakodnevno svojoj obitelji iz Hostomela kako bi ih uvjerio da je na sigurnom.

Aljona bi nervozno čekala njegove kratke pozive, znala je da mora potražiti položaj na visini kako bi dobio vezu, a ako je granatiranje bilo jako, bilo je nemoguće napustiti sklonište. Kako su zalihe ponestajale, nagovarala je brata da pokuša pobjeći, ali do tada su ceste bile blokirane.

Aljona se posljednji put čula s njim 8. ožujka. Volodimir je tog dana rekao sestri da se ne brine za njega. "Rekao je da me voli, a to je bilo tako bolno čuti. U glasu mu se osjećao strah", kroz jecaje govori Aljona.

Četiri dana kasnije Volodimira su vidjeli susjedi blizu kampa Radiant. Zatim je nestao.

Povlačenje vojnika otkrilo mrtve

U ožujku su borbe oko Kijeva bile intenzivne, a mali grad Buča bio je u epicentru. Povlačenje ruskih vojnika početkom travnja otkrilo je prizore koji su šokirali svijet - tijela stanovnika ležala su po ulicama gdje su ubijeni.

Moskva svakom tko želi slušati kaže da su ubojstva bila inscenirana, što je podjednako suludo i lažno. Odlučni pozvati počinitelje na odgovornost, ukrajinski istražitelji zauzeti su prikupljanjem čvrstih dokaza na teritoriju koji je sada pod njihovom kontrolom.

"Ne znamo kakvi su Putinovi planovi, stoga radimo što je brže moguće za slučaj da baci bombu i uništi sve dokaze", kaže šef regionalne policije Kijeva Andrij Nebitov.

Dokazi uključuju polje puno civilnih automobila s više rupa od metaka, sada nagomilanih na rubu Buče. To su vozila na koja je pucano kada su obitelji pokušale pobjeći. Na jednom automobilskom prozoru još stoji dio bijele tkanine, okačen kako bi se vojnicima pokazalo da putnici nisu prijetnja. Priđe li se preblizu, osjeća se bolesni miris smrti, piše BBC.

Aljona je identificirala brata

Kada su 4. travnja otkrivena tijela ispod logora Radiant, među njima je bio i Volodimir Bojčenko. Aljona je tjednima mahnito zvala bolnice i mrtvačnice. Tog dana poslana joj je fotografija radi identifikacije. Znala je da je to njezin brat prije nego što je uopće preuzela fotografiju.

"Mrzim ih svakom stanicom svog bića. Znam da je to pogrešno reći o ljudima, ali oni nisu ljudi. Nije bilo nijednog dijela tijela tih muškaraca koji nije pretučen", govori Aljona o Volodimirovim ubojicama.

Petorica muškaraca pronađena su na koljenima, pognutih glava i vezanih ruku na leđima.

"Znamo da su bili mučeni. Ruska vojska je prešla granicu na kojoj se vodi rat. Oni se nisu borili protiv vojske u Ukrajini, oni su otimali i mučili civilno stanovništvo", rekao je šef policije.

Ni tužiteljstvo ni sigurnosna služba SBU ne žele otkriti detalje istraga, ali neke ruske postrojbe bile su toliko neoprezne u prikrivanju tih tragova da će vjerojatno postojati očigledni dolazi. Ukrajinske jedinice teritorijalne obrane čak su otkrile popise vojnika na nekim napuštenim položajima s podacima o putovnicama i brojevima mobitela.

Uz tako golem obim posla - do sada je registrirano više od 11.000 potencijalnih slučajeva ratnih zločina - ukrajinske sigurnosne službe pozvale su u pomoć civile koji su vični digitalnom istraživanju.

"Osjećam da je ovo moja obaveza", rekao je Dmitro Repljančuk, novinar na portalu slidstvo.info koji je radio na razotkrivanju korupcije unutar ukrajinskih policijskih službi prije rata. Sada surađuje s tužiteljima, pretražujući internet u potrazi za dodatnim podacima kako bi pomogao u hvatanju osumnjičenih ratnih zločinaca.

"Razumijem da će biti jako teško i da se mnogi slučajevi neće riješiti. Ali ovih tjedana važno je pronaći što više informacija", objasnio je Dmitro.

"Prvo ćemo pronaći organizatore, a onda ćemo tražiti izvršitelje"

BBC-jeva Sarah Rainsford pronašla je jedan potencijalni trag među otpacima u kampu Radiant - omot od paketa koji je žena po imenu Ksjuha poslala ruskom vojniku čije su ime i vojna jedinica jasno označeni. Jedinica 6720 nalazi se u Rubcovsku, u regiji Altaj u Sibiru. Ranije se ovu postrojbu povezivalo s Bučom, kada su vojnici iz ovog grada uhvaćeni nadzornim kamerama kako rođacima šalju ogromne pakete pune robe koju su opljačkali iz ukrajinskih domova.

Još nije sigurno jesu li vojnici iz Rubcovska bili stacionirani u dječjem logoru i jesu li bili tamo kada su muškarci ubijeni. Policija najprije treba utvrditi točno vrijeme smrti.

"Radimo na tome, ali to nije jednostavno. U ovom kampu bio je i stožer, pa mora postojati i neki zapovjednik. Vojnici nisu mogli nikoga pogubiti bez zapovjednikova znanja. Dakle, prvo ćemo pronaći organizatore, a onda ćemo tražiti izvršitelje", objašnjava Nebitov.

Preko puta kampa Radiant, iza crkve oštećene gelerima, Buča polako pokazuje nove znakove života. Dječaci trče po dvorištu, a muškarac pričvršćuje drvene ploče na prozore razbijene tijekom granatiranja grada. Mala trgovina upravo je ponovno otvorena kako bi uslužila kupce koji se sada vraćaju u grad kako bi započeli obnovu.

Dok se susjedi susreću na ulicama, razgovaraju o danima kada su ruski tenkovi ulazili u njihov grad, o vojnicima koji su divlje pucali, pijani lutali ulicama, provaljivali u kuće i krali iz njih. I sjećaju se mještanina koji je iz ljetnog kampa pobjegao u njihov stambeni blok i kojeg su unatoč riziku sklonili.

Viktora su Rusi ugrabili na ulici, evo što je ispričao

Viktor Sinickij nije prije poznavao kamp Radiant, ali poklapaju se svi detalji koje iznosi. On je sada u zapadnoj Ukrajini i ispričao je svoju priču preko telefona. Razgovor je vodio iz svog auta kako ne bi uznemiravao majku.

Bilo je to početkom ožujka kada su Viktora ugrabili ruski vojnici na ulici. Vezali su mu ruke i navukli šešir na oči, a zatim ga odvukli u podrum za koji vjeruje da se nalazio na području dječjeg kampa. Tamo su mu Rusi polijevali noge vodom kako bi se smrznuo, a prislonili su mu i pištolj na glavu.

"Stalno su pitali: 'Gdje su fašisti? Gdje je vojska? Gdje je Zelenskij? Jedan od njih je spomenuo Putina pa sam rekao nešto bezobrazno i on me udario", prisjeća se Viktor.

Sjeća se kako je bio ljutit na svoje otmičare, ali i prestravljen. U prošlosti je radio u Moskvi s ljudima iz Sibira i bio je užasnut što se Rusi sada prema njemu mogu ponašati tako brutalno. Jedan od vojnika rekao mu je kako dolazi iz Sibira. Viktor mu je rekao da je tužan što je došlo do ovoga.

"Tužno je što su se naši djedovi zajedno borili protiv nacista, a sada ste vi fašisti", ljutito je odgovorio Rus i rekao Viktoru kako se do jutra mora prisjetiti svega što je vidio, inače će biti ustrijeljen.

Te noći Viktoru se posrećilo. Došlo je do jakog granatiranja i kada je shvatio da ga otmičari više ne čuvaju, pobjegao je kako bi spasio život.

"Računao sam da imam više šanse preživjeti pod granatiranjem nego ako ostanem u tom podrumu. Već su mi prislonili pištolj uz glavu. Koliko bi ih koštalo da povuku okidač?" govori Viktor za BBC.

Volodimir Bojčenko ekshumiran je iz zajedničke grobnice ispod dječjeg kampa te pokopan ispod trešnje u cvatu na starom groblju u Buči. Nakon njegovog pogreba Aljona kaže da je ponovno vidjela bratovo lice u svojim snovima, kao da ju je tješio.

No ostaje mnogo pitanja. Križ na Volodimirovom grobu obilježen je samo njegovim rođendanom, a ne i datumom smrti jer obitelj nema pojma kada je ubijen. Možda nikad neće saznati, osim ako se pronađe ruski zapovjednik koji je vodio kamp Radiant.

Međutim, kao i svi u Buči, oni znaju da civili nisu samo slučajni sudionici ovog rata. Oni su i meta napada ruskih vojnika koji ne poznaju pravila ratovanja ili ih nije briga.