Biti genijalac u Hrvatskoj je jako hrabro, jer Hrvatska ne voli uspješne

Biti genijalac u Hrvatskoj je jako hrabro, jer Hrvatska ne voli uspješne

Foto: MIOC, Index

AKO odete za vrijeme srednje škole na put u Ameriku to je samo po sebi uspjeh. Ako vam pri tome netko pokaže Harvard i MIT (Massachusetts Institute of Technology, koji je sam do sada dao 63 nobelovca!) onda ste i sretni. No, ako odete u Ameriku, netko vam pokaže i Harvard i MIT i usput na natjecanju American Computer Science League "ACSL All-Star 2016" osvojite prva, odnosno drugo mjesto – onda se to zaista može smatrati iznimnim uspjehom.

> FOTO Ovo su zagrebački srednjoškolci koji su postali svjetski prvaci u informatici

Na tim američkim natjecanjima u informatici (rješavaju se i programski i matematički zadaci) sudjeluju svi – i učenici privatnih škola sa skupo plaćenim najboljim nastavnicima, i učenici bogatih američkih saveznih država gdje nije neobično u srednjoj školi vidjeti stručnjake s doktoratima, i učenici iz Azije poznati po učenju od 12 sati dnevno. Mnogi od njih su došli iz okružja koje u obrazovanje ulažu enormno više od Hrvatske, uz metodologiju rada koja je daleko ispred od one u nas, te uz sve uvjete gotovo nemjerljivo bolje nego što ih imaju učenici i nastavnici Zagrebačke XV. gimnazije, popularno zvane po nekadašnjoj kratici MIOC.

Dok u sportu možete kvalitetnog trenera dovući izvana i očekivati da će se naći par talentiranih, pa čak i kupiti pola reprezentacije – ovdje nema „varanja“ takvog tipa. Radite s upravo onim učenicima koje imate i s njima rade upravo oni nastavnici koji s tim učenicima inače rade. I time je uspjeh veći.

Hrvatska generalno ne voli uspješne

Hrvatska, izvan sporta, generalno ne voli uspješne. Uspješni, čini se, prosječne previše podsjećaju kako su prosječni upravo to što jesu, stoga prosječni vole negirati ili omalovažavati uspješne.

Uostalom, u nas svatko sve zna – dosta vam je doći na recimo splitsku Rivu i pitati prvoga o bilo kojem problemu – od popravka automobila do rješavanje bliskoistočne krize, uredno ćete dobiti odgovor.

Dodatno, uspješni su drugačiji – drugačije razmišljaju, drugačije se ponašaju, čak i drugačije znaju izgledati. Uostalom – možete zamisliti kako u ovom hrvatskom društvu preplavljenom Big Brotherima i narodnjacima djeluje odgovor srednjoškolca: „ostajem preko vikenda kući vježbati matematiku“, ili „ne, ne mogu u subotu ujutro, s profesorom vježbam programiranje“. Nije ovo društvo koje cijeni takve odgovore – štoviše, ovo je društvo koje se prečesto grozi takvih odgovora.

U Hrvatskoj za biti genijalac, osim što morate biti genijalac – morate biti i hrabri. Iznimno hrabri kako biste iskočili iz prosjeka u koji vas žele ugurati. A kada ste hrabri u tim osjetljivim, adolescentskim godinama, to je posebno za pohvalu.

Kvalitetni nastavnici – ljudi koje mnogi ne vole

Hrvatski sustav javnih službi pun je svakakvih – i neradnika i uhljeba, i politički imenovanih nesposobnjakovića. Svi oni dijele jednu gotovo jednaku strast – ne vole radnike unutar tog svog zaštićenog sustava, ne vole uspješne i posebno ne vole one koji uživaju u poslu i uspješni su.

Nemojte misliti da je biti dobar učitelj, nastavnik ili čak sveučilišni profesor – dobra referenca za popularnost u radnom okruženju i napredovanje. Svaka čast ravnateljima, dekanima, šefovima odjela i drugima koji cijene uspješne, no u mnogo slučajeva, biti uspješan znači da ćete samo nalaziti na probleme. Uspješnost jednih pokazuje neuspješnost drugih.

Visoke ocjene učenika ili studenata nastavnicima koji ujedno drže visoke kriterije (dakle gdje se ne polaže lako) prije će generirati jal kolega nego priznanje. Da ne spominjemo slučajeve (teško dokazati, no čuje se dovoljno glasno) gdje poneki ravnatelji dobiju osrednji nervni slom ako se netko od mlađih nastavnika usudi upisati poslijediplomski.

Uostalom – cijeli „zaštitni“ sustav javnih službi, a u koji su uključeni i sindikati, služi primarno za zaštiti neradnika, a ne za platiti radnika. Ova država nije već 15-tak godina donijela propise kako bi netko tko kvalitetno radi u javnoj službi bio i primjereno nagrađen. Ako radite dobro, ako radite dodatno – u pravilu ste i dalje u prosjeku, štoviše, prije ćete doći do problema nego do nagrade.

Lijepo je primijetiti kako su nastavnici i rukovodstvo XV. gimnazije uspjeli izbjeći zamke prosječnosti hrvatske javne službe. Uz hrvatske prosječne uvjete dobili su debelo nadprosječne rezultate – što je samo znak vrhunskog zalaganja tamošnjeg osoblja, koji su uspjeli probuditi ono najbolje u svojih učenika. I uspjeh je tu. Uspjeh koji treba spomenuti, koji treba obilježiti i koji budi nadu.


Zašto Hrvatska marginalizira ovakve događaje?

Budimo iskreni – koliko god učenici bili dobri – neće dobiti u nas medijsku i drugu popularnost koju ima prosječan naseljenik kakvog Big Brothera. Hrvati (a nisu ni drugačiji narodi u okruženju, zato imamo toliko „regionalnih programa“) vole instant uspjeh – a to znači sportske kladionice i slična mjesta, gdje se „na brzinu“ mogu okrenuti novci, a u biti ih „okrene“ samo gazda biznisa. Uspjeh preko pobjede u programiranju i matematici previše podsjeća da se iza uspjeha nalazi dugogodišnji težak rad, a nemojte misliti da previše ljudi u nas voli da ih se na to podsjeća.

No, upravo zato – o ovim dečkima i curama i njihovim nastavnicima treba pisati, treba ih na naslovnice i treba ih pokazivati u javnim medijima. Oni su uzor i primjer da se može i u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj, da se i uz ove loše uvjete mogu postići rezultati i da se može stati nasuprot škola gdje predaju nastavnici nekoliko puta bolje plaćeni od naših, uz nekoliko desetaka puta veća ulaganja u njihovo stručno i predavačko usavršavanje.

Da, trebamo reformu obrazovanja

Mala skupina talentiranih pojedinaca ne čini društvo i jao društvu koje se osloni samo na mali broj iznimno talentiranih – društvo koje se želi razvijati mora se osloniti na velik broj kvalitetnih, dobro školovanih, a naravno da će talentirane njegovati. Ako se tako ne postupi – onda talentirani niti su prihvaćeni, niti gdje mogu raditi, pa krenu poput Tesle – na brod, danas još lakše, avion, pa tamo gdje će ih cijeniti, platiti i omogućiti im daljnji razvoj – Amerika i drugdje.

Naše školstvo, unatoč ovim primjerima loše je. Sprema djecu za klasični tvornički rad – pa to se uostalom vidi i po koncepciji satova – zvono, 45 minutni satovi, veliki i mali odmor – to je kopija tvorničkih „šihti“ pretprošlog stoljeća! Dakle, naše školstvo je doslovno predviđeno za navikavanje tvorničkih radnika na njihovu „traku“. I to je tako čak i sada, u 2016. godini!

Da ne spominjemo kako se ponegdje matematika predaje tako da se što više ogadi učenicima,, a (ne)poznavanje hrvatskoga jezika postaje već legendarno. Lektire, zaostale u vremenu i prostoru, nećemo ni spominjati. Služe uglavnom da vam ogade čitanje.

Stoga se današnja priča o prosvjedu vezanom za kurikularnu reformu lijepo nastavlja na priču o pobjedi na američkom natjecanju. Može li u ovakvom sustavu školstva izići ponetko uspješan, poznavatelj, stručnjak – uredno može, jer rezultate natječaja vidimo.

No, gospodarstvo nije nogomet – u nogometu je dovoljno 11 vrhunskih za dobiti svjetsko prvenstvo. U gospodarstvu – vrhunski uvijek trebaju, oni potiču i guraju sustav, ali trebaju nam i stotine kvalitetnih, kakve ovaj sustav obrazovanja ne može isporučiti. Tek onda, kada promijenimo sustav obrazovanja, možemo razmišljati o razvijenoj Hrvatskoj i bogatoj Hrvatskoj.

Stoga – današnji prosvjed radi nastavka Cjelovite kurikularne reforme je iznimno važan – ne samo radi reforme i radi toga što je u nju uneseno nešto genijalno (jer u dokumentu svakako treba još dopuna i popravaka) – već radi svijesti. Da se napokon u Hrvatskoj počne prosvjedovati radi obrazovanja i znanja, a ne da jedini prosvjedi vezano uz obrazovni sustav budu prosvjedi protiv poskupljenja studenskih menzi.

Mladi nemaju alternative, obrazovanje nema alternative

Mladi su budućnost. Jedina. Civilizacija bez mladih nestaje u jednoj generaciji, to je jasno. Njihovo obrazovanje, suvremeno, jasno, kritičko, ono obrazovanje koje će stvarati kritičkog pojedinca koji razmišlja o onome što je pročitao, a ne radilicu, također nema alternative. Obrazovni sustav treba graditi pojedinca koji misli svojom glavom – upravo onakvog kakvog ne žele krajnje desne, ali i krajnje lijeve stranke.

Nadalje, tehnološki napredak Hrvatske nema alternative – ulaganja u znanost, u tehnologiju, u visokotehnološku industriju jedini je jamac da ćemo sutra biti među razvijenim zemljama. I jedino takav tehnološki razvoj može biti jamac da talentirani mladi ljudi ostanu u Hrvatskoj! Mi im moramo dati primjerenog posla – ovakvi kadrovi sutra neće biti zadovoljni malim odražavanjima računovodstvenih programa. Njima treba izazov.

Hrvatska mora i u Europsku svemirsku agenciju, Hrvatska mora aktivnije u CERN, Hrvatska mora ulagati u znanost i tehnologiju – jer tek ćemo tako otvoriti radna mjesta za ove ljude. No, ne brinite – ovim sposobni mladi ljudi neće oni biti nezaposleni, ako mi nećemo, netko iz inozemstva će im sutra dati lijepa radna mjesta.

Temeljno pitanje je: Hoćemo li ovim nagrađenim mladim ljudima omogućiti daljnje uvjete razvoja u Hrvatskoj ili će oni na noćni autobus za Njemačku, a mi ćemo se i dalje prepucavati po Fejsu?

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara