KAKO SE zahuktava ova strašna pandemija, tako se i sve više raspravlja o tome kakav će biti svijet nakon nje. Ekonomisti, politolozi, znanstvenici raznih područja daju svoja predviđanja koliko će korona promijeniti gospodarstvo, sustav vladanja, EU i još brojne druge oblasti našeg života, piše bivši dekan teologije Željko Porobija za autograf.hr.

>> Bivši dekan teologije otvoreno za Index govori kako se preobratio: "Prvo sam napustio vjeru, a sad i Hrvatsku"

Njegovo razmišljanje u nastavku članka donosimo u cijelosti.

Sve ovisi o tome koliko će dugo ovo trajati, ali svijet se neće tek tako vratiti u kolotečinu

Naravno, sve ovisi i o tome koliko će dugo trajati ova kriza, koliko će biti i ljudskih i materijalnih gubitaka. Ali, po svemu sudeći, svijet se nakon nje neće tek tako vratiti u kolotečinu i o svemu ovome pisat će se još nebrojene knjige, snimati filmovi i pričati potomcima.

Ja sebi ne utvaram titulu proroka, pa čak ni prognostičara, samo zastupam načelno mišljenje da svaka promjena materijalne sfere ujedno znači i promjenu našeg načina razmišljanja. Religija već ima to povijesno iskustvo promjene – i to promjene nakon još gore pandemije u 14. stoljeću, kad je većini ljudi intuitivno postalo jasno da se problemi ne rješavaju molitvom i ritualom.

Zato mi je, usput govoreći, smiješno kad povjesničari teologije korijene racionalizacije i sekularizacije teologije lociraju u teologiji Dunsa Škota, bez uzimanja u obzir svega onoga što se događalo tijekom 14. stoljeća i što je dovelo do toga da Škotova teologija postane tako utjecajna u akademskom svijetu.

Ovim se kraćim tekstom fokusiram na teorije zavjere i religiju, a pretpostavljam kako će prvi prigovor mojoj analizi biti da miješam kruške i jabuke.

Teorije zavjere i religija imaju isti koncept

Čovjek ne treba biti previše sociološki obrazovan kako bi shvatio da teorije zavjere i religija imaju međusobno puno razlika, ali postoji jedan objedinjujući koncept koji ćete naći i kod jednih i kod drugih. To je prije svega ideja da ovim svijetom upravlja jedna volja i da se iza sve raštrkanosti zbivanja može prepoznati nečiji plan.

U teorijama zavjere to su tajne organizacije (toliko tajne da o njima svi sve znaju), a u religiji to je Bog, koji je iznad našeg poimanja (no ipak se i o njemu zna praktično sve).

Premda je upravljačka volja kod teoretičara zavjere viđena kao isključivo zla, dok je Bog u monoteističkim religijama prepoznat kao dobar i milosrdan (makar prema svojim sljedbenicima), ključno je ono što je još psiholog Melvin Lerner nazvao ”teorija pravednog svijeta”, koja je tu da nam omogući predviđanje i pruži nam osjećaj da nekako vladamo situacijom. Najkraće rečeno, sve što se događa ima neki dublji smisao, koji samo trebamo iščitati.

Stoga ne čudi kako su se teoretičari zavjere, kao i neki njima bliski vjerski fundamentalistički krugovi, odmah bacili na objašnjavanje zbivanja, ako se njihovo negiranje samog postojanja pandemije može nazvati objašnjavanjem.

Ne treba čuditi patološka bešćutnost prema starima koju iskazuju neki domaći teoretičari zavjera

Ja s tim ljudima i ne pokušavam raspravljati po fejsu (osim što ih nekada jednostavno podbodem), uzaludno vam je ukazivati na činjenice ili na samoproturječja u njihovim stavovima – trebate shvatiti da se iza svih njihovih bulažnjenja krije ona osnovna ljudska psihološka potreba za logičnim svijetom, u kojemu sve ima logično objašnjenje i smisao i u kojemu svojim ponašanjem na kraju dobijemo ono što i zaslužimo.

Ne treba stoga čuditi ni patološka bešćutnost prema starima koju iskazuju neki domaći (i nevrijedni imenovanja) teoretičari zavjere, kao ni njihove ankete u kojima oni masovno unaprijed odbijaju da će se ikada cijepiti protiv ovog opasnog virusa. To je sve dio njihovog zbrkanog svjetonazora i nasušne potrebe da u svemu nađu smisao. Logika je jednostavna i krajnje dosljedna – nema virusa i nema ni razloga cijepiti se.

Religijski krugovi, sasvim očekivano s obzirom na brojne unutarnje podjele, nisu dali jedinstveni odgovor na krizu.

Neki američki fundamentalistički pastori spremni su kršiti propise o zabrani okupljanja i organizirati posebne molitvene sesije istjerivanja virusa.

Pravoslavne crkve ustobočile su se po pitanju pričešća, u kojemu svi sudionici piju iz iste čaše (i pričešćuju istom žlicom) – što je, čini se, odnijelo i prve žrtve (i to među svećenicima).

Crkva je ponešto naučila iz prošlosti

Katolička crkva, kao i glavne europske protestantske crkve, prema krizi su se ponijele zrelije, prihvativši bez jačeg roptanja zabrane okupljanja i sada razne mise i bogoslužja možete pratiti preko interneta ili televizije.

Crkva ne negira činjenice, naučila je iz svoje prošlosti što se dogodi kad se pokušate igrati s objektivnom realnosti.

Doduše, ovo prihvaćanje činjenica samo je druga oštrica dvosjeklog mača. Ako bi se stvarnost negirala, to bi Crkvi donijelo strahovite posljedice, prije svega u smislu nesputanog širenja zaraze. Ali ako se ona prihvati, onda se počinje implicitno dovoditi u pitanje ona viša realnost o kojoj Crkva govori već tisućljećima i koja se sada nekako pokazuje nemoćnom pred mikrobiološkim zlom.

Slika Pape koji moli na pustom Trgu svetog Petra ostat će simbolom jednog vremena, koliko god da su brojni ljudi preko medija činili milijunsku publiku, piše Željko Porobija za autograf.hr.