Britanska kraljevska drama podsjeća na ugnjetavačku narav monarhije

Britanska kraljevska drama podsjeća na ugnjetavačku narav monarhije
Foto: Index/EPA

NAJNOVIJA drama u britanskoj kraljevskoj obitelji prvo je bila udarna tema tabloida, no onda se s razlogom prelila i na mainstream medije, koji već danima prate svaki korak odlučnog pokušaja bračnog para Harry Windsor - Meghan Markle da nastave svoj život izvan okvira koje zadaje pozicija u vrhu britanske monarhije.

Istina, princ Harry je tek šesti nasljednik trenutne kraljice Elizabete II., no on je i uži član kraljevske obitelji, koja i dalje ima veliku ulogu u britanskom društvu, ali je i celebrity fenomen na globalnom nivou. Nema ni jedne druge kraljevske obitelji koja izaziva toliki interes javnosti i medija, Windsori su zadnja utvrda imperijalne stare škole, što se vidi i po zahtjevima koje postavljaju pred svoje članove i stoičkom pokoravanju tradiciji. 

Svaka obitelj bi bila sretna da se mlađi sin i njegova supruga žele osamostaliti

To je izašlo na vidjelo i ovaj put, kada su Harry i Meghan objavili kako napuštaju kraljevske dužnosti na dvoru i planiraju šest mjeseci godišnje živjeti u Kanadi. Žele i sami zarađivati za svoj luksuzni život, ne odmah, doduše, već kad izgrade svoj globalni brend. 

U svakoj obitelji bi to bile dobre vijesti: mlađi sin i njegova supruga su se odlučili maknuti s grbače, krenuti neovisno u život, preuzeti sudbinu u svoje ruke. Trenutak koji obitelj dočekuje s gorko-slatkim ponosom. No ne kada je riječ o Windsorima, oni su zgroženi Harryjevom odlukom da odstupi iz kraljevske obitelji, navodno čak ni William ne može smireno razgovarati sa svojim mlađim bratom. Sve naopako.

Doživotna kazna

Rođenje u britanskoj kraljevskoj obitelji se javnosti predstavlja kao plemenita doživotna kazna na koju svatko treba pristati te provesti svoj život u obavljanju protokolarnih dužnosti s izrazom smrknute odlučnosti, za što se zauzvrat dobiva nekoliko palača, milijuni funti i lagodan život do smrti, često u doista poodmakloj dobi.

Ljudi rođeni u britanskoj kraljevskoj obitelji smatraju se osuđenicima sudbine, čija je jedina prihvatljiva uloga cjeloživotno igranje role kralja, princa ili vojvotkinje, što je u suprotnosti s univerzalnim vrijednostima poput slobode i jednakosti te sa samim ljudskim pravima. 

I baš u tome se ogleda što je ključno u cijeloj sapunici oko Harry i Meghan, u podsjećanju da je kraljevska obitelj kao koncept i institucija duboko antidemokratski utemeljena i prožeta anakronim idejama o božanskom izboru vladara i aristokracije, dakle u sukobu s modernošću i slobodom. 

Ironično, ovaj put ne ugnjetavaju svoje podanike, već članove svojih redova, kraljičinog unuka, te se nasilna priroda monarhističkog načina vladanja sada usmjerava prema najbližima. Stvar je u tome što nešto kao britanska kraljevska obitelj u svojoj aktualnoj verziji više jednostavno ne bi trebalo postojati, sve dok se smatra da su dužnosti prema njoj šačice izabranih iznad ljudskih prava i slobode izbora.

Windsori kao obiteljski biznis

Stoga je apsurdno što je britanska javnost šokirana, što su tabloidi zgroženi i što se provode ankete o odluci Harryja i Meghan da žive svoj život kako hoće, jer to ne bi bila vijest da se britansku kraljevsku obitelj ne glorificira i prodaje kao kulturalni proizvod koji svatko može smatrati svojim favoritom. 

No, ako se misli tako zarađivati, to je onda u redu, ali pod uvjetom da nijedan princ ili princeza nisu primorani ostati u tom državno-obiteljskom zabavljačkom biznisu. Ili mogu poput Harryja i Meghan pokušati etablirati vlastiti brend. Time se sigurno neće profanirati brend Windsorovih (koji nisu imali problema s rebrandingom, s obzirom na to da su svoje obiteljsko ime izabrali kad se zaratilo s Njemačkom), jer veliki dio njihove vrijednosti za Veliku Britaniju baš leži u kraljevskoj obitelji kao turističkoj atrakciji, to nije nikakva tajna. Harry i Meghan bi samo napravili novu franšizu obiteljskog biznisa, razloga za dramu zapravo ne bi trebalo biti.

Pitanje monarhije

Znakovito je da se mediji bave skoro svim aspektima ove priče, od tračeva iz palače do ozbiljnih sociopolitičkih analiza o rasizmu prema Meghan Markle u britanskim medijima, celebrity kulturom, stanjem britanske nacije itd., ali da se ignorira propitivanje (britanske) monarhije same po sebi kao prihvatljivog oblika društveno-političkog uređenja i bivanja.

Ne treba zaboraviti da su bila potrebna stoljeća borbe i revolucija da se ljudi oslobode monstruozne ideje kako postoji bog koji određuje tko treba biti kralj i da je vladajuća elita blagoslovljena i zaslužna za svoj položaj, što je značilo stoljeća kmetovske pokornosti Crkvi i velikašima. Svaki korak tog puta su se snage reakcije žestoko branile, nikada ne priznavajući poraz i uvijek planirajući restauraciju, što im je u Velikoj Britaniji uostalom i uspjelo nakon vladavine Olivera Cromwella. 

Britanska kraljevska obitelj je uspjela zadržati monarhistički status quo unutar same sebe, pa se i oko činjenice da se princ vjenčava s “običnom” građankom otvarala rasprava za i protiv, kao da smo u 18. stoljeću. Svjetska javnost je Windsore počela percipirati kao reality show u stilu Downton Abbeyja, autentični original koji traje cijelo 20. stoljeće, od abdikacije Edwarda VII. do pojave princeze Diane, te dobiva novi zamah u 21. stoljeću kao podloga za nagrađivane Netflixove serije, tiraže tabloida i milijune diljem svijeta koji zauzimaju strane u sukobu među Windsorima.

Kraljevske dužnosti kao zlostavljanje djece

Čak se i očite posljedice takvog odrastanja i života, poput Harryjevih problema s mentalnim zdravljem, moraju pretvoriti u kraljevsku dužnost podizanja svijesti o toj temi. Harry je jednom izjavio da je zlostavljan kada su ga kao 12-godišnjaka natjerali da hoda iza lijesa svoje majke, poginule princeze Diane, što je prenošeno na svim televizijama svijeta. I u pravu je, dječaku od 12 godina tamo nije bilo mjesto, naročito ne kao manekenu monarhije. U kraljevskoj obitelji se to pak smatra pretjeranim emocionaliziranjem, umjesto da se pokaže stiff upper lip. “Never complain, never explain” (“Nikad se ne žali, nikad ne objašnjavaj”) moto je Elizabete II.

Stoga nije nikakav problem u Harryju i Meghan koji žele nekakav drugačiji život, već u onima koji ih u tome žele onemogućiti ili im to uvjetovati. 

Koliko je kraljevska obitelj odvojena od stvarnosti, ilustrira i što su sami objavili hodogram Harryjevih pokušaja da razgovara s kraljicom, svojim ocem princom Charlesom i bratom Williamom o namjeri da obitelj preseli u Kanadu, a oni su onda s njime igrali ping pong. Iz kraljičinog ureda su mu rekli da se obrati Charlesu, a Charles mu je poručio da sve mora riješiti s kraljicom Elizabetom. Sama činjenica da je Harry uopće morao zakazivati sastanak da se nađe s bakom, ocem ili bratom već dovoljno govori koliko je nenormalna komunikacija unutar kraljevske obitelji.

Rojalistička okrutnost

Zapravo svjedočimo još jednom razotkrivanju rojalističke okrutnosti, ovaj put u vrhu kraljevske obitelji, razotkrivanju koje bi trebalo potaknuti na propitivanje položaja kraljevske obitelji i u britanskom društvu i u percepciji globalne javnosti. Obitelj iz koje njeni članovi ne mogu slobodno izaći i samostalno donijeti odluku o selidbi ili promjeni zanimanja više sliči vjerskom kultu nego nečemu što bismo trebali prihvaćati kao business as usual u 21. stoljeću.

Parafrazirajući Sex Pistolse, dabogda se Harry i Meghan spasili od fašističkog režima Elizabete II. Možda je to pankerski pretjerano, ali ne smijemo zaboraviti da su Windsori utemeljeni na ideji da ih sam čin rođenja čini više vrijednim od ostalih ljudi, da se toga nikad nisu odrekli i da u skladu s time žive. Nikoga se ne bi smjelo prisiliti ili proganjati ako izabere nešto drugačije.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara