Britanski učitelji bježe u inozemstvo: "Radije bih gorio u paklu nego se vratio"

Britanski učitelji bježe u inozemstvo: "Radije bih gorio u paklu nego se vratio"
Foto: Wikipedia (Institut auf dem Rosenberg)

SMJEŠTEN visoko na brdu iznad povijesnog švicarskog grada Sankt Gallena, na 10 hektara privatnog parka djeluje jedna od najskupljih internatskih škola u Europi. Akademska godina stoji i do 100.000 funti, pa je Institut auf dem Rosenberg dvostruko skuplji od koledža Eton i u njemu se obrazuju potomstvo najbogatijih ljudi svijeta. Većinu njih, pokazalo se, poučavaju učitelji koji su zanat ispekli u skromnim učionicama britanskih javnih škola, piše The Guardian.

Učitelji koji su se našli u okruženju s pet zvjezdica u Rosenbergu samo su mali dio tisuća učitelja koji su ostavili svoje učenike u Oldhamu, Lewishamu, Liverpoolu i Leicesteru te se uputili u Švicarsku, Kinu, Kanadu, Dubai, Australiju, Tajland, Meksiko, Nepal i brojne druge međunarodne obrazovne destinacije.

Prilikom posjeta Guardianovih reportera, vile izgrađene u stilu potkraj 19. stoljeća koje čine školski kampus, bile su obavijene sumornom planinskom maglom, pa je ozračje više nalikovalo filmu „A Series of Unfortunate Events“ (Niz nesretnih događaja) nego filmu „The Sound of Music“ (Moje pjesme, moji snovi). Oko 230 učenika iz više od 40 različitih nacionalnosti tek se vratilo s praznika. Mlađa su djeca simpatična i brbljava, dok su starija prolazila gotovo bez pogleda.

Elitna škola

Ono što Rosenberg nudi potpuno je drukčije od prosječne javne škole u Velikoj Britaniji. Dok su škole u Engleskoj i Walesu prisiljene rezati radna mjesta i ranije prestajati s radom kako bi uštedjele, ovdje su učenici pozvani da dovedu vlastite konje, a obroci se poslužuju u vrhunskom restoranu koji ispunjava sve dijetalne prohtjeve.

Što se tiče sporta i rekreacije, svakog zimskog vikenda tu je skijanje, potom teniski tereni, zdravstveni i fitness klub te treninzi golfa s profesionalcima. Dok učitelji u Engleskoj u razredu imaju i 30 i više učenika, u Rosenbergu prosječno razred ima samo osam učenika. U Engleskoj ravnatelji roditelje mole da školama doniraju toaletni papir i ljepilo, ovdje su kupaonice za djecu obložene mramorom, a svaki novi mlađi učenik dobiva Steiffova medvjedića uz uzglavlje kreveta. Škola je diskretna o svojim nekadašnjim polaznicima, osim meksičkog nobelovca Marija Moline, po kojem je školski znanstveni centar dobio ime, ali će rado staviti do znanja da su među njima članovi europskih kraljevskih kuća i poduzetnici iz Silicijske doline.

Među Rosenbergovim nastavnicima je Alex McCarron iz Wirrala. Kao učitelj fizike, on je edukacijska zlatna prašina. Prema studiji Nacionalne zaklade za obrazovna istraživanja iz 2019. godine o stanju na tržištu rada, broj učitelja fizike na obuci je 50 posto manji nego što je potrebno da bi se sustav održao. Kao sin učitelja fizike, McCarron se obrazovao u javnoj školi za dječake i volio je svaku minutu koju je tamo proveo, ali kaže kako mu je Rosenberg omogućio da svoj predmet predaje na A razini. Takvo što mu ne bi bilo dostupno kao mladom učitelju u Engleskoj, pa je iskoristio priliku.

Osim toga, ovdje kudikamo manje vremena provodi brinući o ponašanju učenika, a više se posvećuje onome što učitelji vode – podučavanju svojih nastavnih predmeta. Kod kuće se morao voditi smjernicama ministarstva, a ovdje se osjeća kreativnije i samostalnije. „U Velikoj Britaniji mora se stalno nekome nešto prijavljivati. Ovdje uživam povjerenje da je ono što radim najbolje za učenike“, rekao je McCarron.

Preselila u Dubai

Eilish McGrath je voditeljica društvenih studija u Rosenbergu i slaže se s McCarranovim mišljenjima. Ona je učiteljsku karijeru započela u koledžu Hathershaw u Oldhamu, ustanovi s velikim brojem učenika s hendikepom, da bi potom radila u koledžu u Macclesfieldu. Uživala je u svom poslu, ali s obzirom na to da je veći dio djetinjstva provela na Bliskom istoku i u Aziji, preselila se u Dubai i podučavala u školi Repton, jednoj od sve većeg broja neovisnih britanskih škola koje otvaraju podružnice po svijetu.

„Za mene su vremenske prilike važne“, kaže McGrath. Nakon sedam godina, napustila je Ujedinjene Arapske Emirate i došla na sadašnje radno mjesto u Švicarskoj. „Zaista smo sretni, ako imam bilo kakvu ideju, mogu postići da se ona realizira“, dodaje McGrath koja obožava boravak na otvorenom u Švicarskoj te činjenicu da je u razredima malo djece. „To nam omogućava da se usredotočimo na kvalitetu podučavanja, a ne na upravljanje masom“.

Rosenberg možda nije tipična inozemna škola u koju dolaze britanski nastavnici, ali privukla ih je iz istog razloga. Guardianov poziv čitateljima naišao je na odaziv 300 učitelja koji su nerado napustili svoj posao u javnom sektoru u Velikoj Britaniji kako bi podučavali u inozemstvu, obično u izdašno financiranim privatnim institucijama. Često iscrpljeni svojim iskustvima u Velikoj Britaniji, oni se žale na prekomjerno opterećenje poslom, stres, nedostatak ravnoteže između posla i privatnog života, rezanje sredstava, gnjavažu ministarstva, opsesiju papirologijom, previše odgovornosti, loše ponašanje, djecu koja u školi donose oružje, veliku fluktuaciju osoblja...

Raznolikost destinacija je nevjerojatna. Odgovori su dolazili od učitelja iz Vijetnama, Novog Zelanda, Hong Konga, Azerbajdžana, Katara, Španjolske, Slovačke, Kolumbije, Švedske i Njemačke. Pisali su iz Francuske, Balija, Singapura, Sejšela, Tanzanije, SAD-a, Južne Koreje, Bruneja, Japana, Mađarske, Belgije, Omana, Jordana, Češke, Bahreina, Gane, Irske, Rusije, Zambije, Luksemburga, Cipra, Indije, Latvije, Ekvadora, Filipina, Nizozemske, Izraela, Ugande, Kuvajta, Bornea, Perua, Austrije, Kazahstana i Mađarske. Ne zaboravimo na Otok Ascension, Egipat, Mjanmar, Norvešku, Saudijska Arabija i Moldaviju.

"Prije bih gorio u paklu"

Prednosti rada u inozemstvu ne uključuju samo sunce, besplatni smještaj i neoporeziva primanja, nego i manje razrede, više resursa, bolju ravnotežu posao i privatnog života, slobodu putovanja, mogućnost štednje, privatnu zdravstvenu skrb, besplatne letove i nepostojanje gnjavaže s državnom administracijom. Njihovi su osjećaji po tom pitanju zaista snažni. „Prije bih gorio u paklu nego se vratio raditi u englesku školu“, kaže jedan učitelj koji se preselio u Nizozemsku. „Podučavanje u Velikoj Britaniji je iscrpljujuće“, kaže učitelj dizajna i umjetnosti koji radi u međunarodnoj školi u Tajlandu.

Iako je malo nastavnika motivirano novcem, jedna je 33-godišnja učiteljica napustila osnovnu školu u Tower Hamletsu u istočnom Londonu i otišla raditi u međunarodnu školu u Yangonu u Mjanmaru zato što nije mogla zaraditi dovoljno da preživi u Londonu. Danas zarađuje 5000 funti više, ne računajući godišnji bonus, te paket koji uključuje besplatni smještaj, letove i zdravstveno osiguranje. „Radni uvjeti su bolji, razredi su upola manji nego u Velikoj Britaniji. Bilo bi suludo od mene da se vratim u Veliku Britaniju“.

Janet Birch, učiteljica znanosti, napustila je Veliku Britaniju kako bi predavala u Two Boatsu, vladinoj školi na otoku Ascension, britanskom prekomorskom teritoriju u južnom Atlantiku. U svojoj školi u sjevernom Londonu osjećala se opterećena poslom, učenici su se loše vladali, resursi su bili tanki, a posao stresan. „U Engleskoj bih zarađivala više, ali ne bih mogla toliko uštedjeti. Ovdje su učenici divni, razredi su mali, resursa ima napretek, radno opterećenje je razumno, a osoblje dobro surađuje“, objasnila je Birch koja uživa na otoku. Roni, šeta i pušta filmove u lokalnom kinu.

Školsko zvono već neko vrijeme upozorava na egzodus iz britanskih učionica. Jedna anketa National Education Uniona (NEU) iz ove godine pokazuje da 18 posto učitelja namjerava dati otkaz u manje od dvije godine, a 40 posto ih namjerava napustiti posao u roku od pet godina, ponajviše zbog „nekontroliranog“ radnog opterećenja i previše odgovornosti.

„Znamo da učitelji imaju važnu društvenu misiju i da žele učiniti svijet boljim mjestom te da rade s djecom s hendikepom, ali realnost je da im poučavanje činimo previše napornim“, kaže Mary Bousted, glavna tajnica NEU-a.

Sve više učitelja bježi

Louise Sturt, učiteljica engleskog jezika s 25 godina iskustva u javnom sektoru u Engleskoj, slaže se s navedenim. Nakon višegodišnjeg rada u školi blizu Bristola, dala je otkaz zbog rezanja proračuna, restrukturiranja i sve lošijeg ponašanja učenika. Osoblja je bilo sve manje. Danas radi za privatni koledž Dubai English Speaking.

„Živimo na lijepom mjestu. Svaki dan uživamo u suncu. Kao da smo u avanturi“, kaže Sturt, dodajući kako se nakon toliko godina u javnom obrazovnom sustavu osjeća „kao da je napokon prešla na drugu stranu. Vratila bih se, ali ne znam baš mnogo ljudi koji bi učinili isto“.

Na drugom kraju svijeta, Katy Bull uživa u poziciji ravnateljice vrtića u maloj međunarodnoj školi u Tequisquiapanu, popularnom turističkom gradiću u centralnom Meksiku. „Sjećam se kako sam vikende u Velikoj Britaniji provodila sjedeći u kući i planirajući, obilježavajući, procjenjujući, brinući... Sad zapravo imam život. I dalje mogu reći da dosta radim, ali na stvarima koje su važne. Osjećam se suštinski motiviranom da budem izvanredna učiteljica, a ne zato što me školski inspektori na to tjeraju“, kaže Bull.

Učiteljica stranih jezika Mary McCormack koja je dala otkaz u školi u Wolverhamptonu kako bi se preselila u Kanadu, ima slična sjećanja na vikende i „gomile materijala koje je svaka tri tjedna trebalo ispravljati i zbog kojih nije imala nedjelje“. A u Quebecu? „Malo stresa na poslu i potpuno povjerenje u mene kao profesionalca. Bolje sam plaćena, ali veći porezi znače da mi ostane malo manje nego u Velikoj Britaniji. Ipak, nikad se ne bih vratila u britanske učionice“.

Uoči skorašnjih parlamentarnih izbora, u kojima će obrazovanje vjerojatno biti jedno od ključnih pitanja, sve su stranke obećale više novca za školstvo. Konzervativni su obećali kako će povećati početne plaće učitelja na 30.000 funti godišnje, dok su Laburisti rekli da će ukinuti školske inspekcije. Međutim, treba vidjeti hoće li bilo što od toga biti dovoljno da bi se zaustavio egzodus učitelja.

Neće se vraćati

Profesor John Howson, autoritet kad je u pitanju tržište rada za učitelje, kaže kako je najviše otišlo nastavnika s pet do sedam godina iskustva, odnosno ljudi koji bi uskoro trebali zauzimati srednje rukovodeće pozicije. I dok su nekoć takvi kadrovi odlazili u inozemstvo privremeno, Howson strahuje da su došla vremena kad se učitelji više neće vraćati iz međunarodnog sektora.

Štoviše, u sljedećih nekoliko godina očekuje se značajan porast broja srednjoškolaca. To znači da će Velika Britanija trebati više učitelja, a ne manje. Upravo u vrijeme procvata međunarodnih škola, koje će pokušati privući još više britanskih učitelja kako bi popunile svoje učionice u inozemstvu. U sljedećih 10 godina, međunarodne škole trebat će i do 230.000 nastavnika kako bi zadovoljile svoje potrebe za osobljem. „Bojim se da ćemo morati krenuti okolo po svijetu i tražiti učitelje koji će doći raditi kod nas“, kaže Howson.

McGrath u Švicarskoj razmišlja o drukčijoj budućnosti, dalje od ekskluzivnog okruženja Instituta auf dem Rosenberg. I nije nužno protiv povratka u njenu staru učionicu u Oldhamu. „Hoću li se vratiti i predavati u Velikoj Britaniji? Dok sam radila u Oldhamu, zaista sam voljela izazove tamošnjih učenika. Nakon rada ovdje, bilo bi mi vrlo teško vratiti se u Britaniju“, zaključila je Eilish McGrath.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara