OVAJ petak obilježava se 25. godišnjica napada 11. rujna 2001. godine. Američki predsjednici od tog su dana postupno širili svoje ovlasti za vođenje ratova, a u svojoj analizi Peter Bergen, CNN-ov analitičar za nacionalnu sigurnost, objašnjava kako su te ovlasti dosegnule vrhunac pod Donaldom Trumpom. Tekst je djelomično prilagođen iz Bergenove nove knjige "Ratovi svih predsjednika: Dvadeset pet godina američkog rata protiv terorizma", piše CNN.

Trumpov rat bez pokrića

Operacijom "Epic Fury" u Iranu, predsjednik Donald Trump iskoristio je predsjedničke ratne ovlasti do nove krajnosti. Pokrenuo je rat protiv države koju naziva "svjetskim sponzorom terorizma broj jedan" bez odobrenja Kongresa, potpore NATO saveznika i rezolucije UN-a. Sukob od samog početka nije imao gotovo nikakvu podršku američke javnosti i postao je najnepopularniji rat modernog doba. Nije postojala izravna prijetnja Sjedinjenim Državama, a Trump se nije osvrtao na pouke iz prošlih američkih ratova. Uz to, nije imao nikakav stvaran plan za razdoblje nakon početka sukoba.

Američka vojska dugo je vješta u uništavanju neprijatelja, ali kada njezina taktika nije usklađena s jasnom strategijom, SAD zaglavi u sukobima poput onog u Vijetnamu, potakne sektaški građanski rat u Iraku iz kojeg je nastao ISIS ili izazove globalnu ekonomsku recesiju, kakva prijeti zbog rata u Iranu.

Nasljeđe prethodnika

Put prema ratu u Iranu pripremili su i Trumpovi prethodnici. "Rat protiv terorizma" s vremenom se mijenjao. Nekoliko mjeseci nakon 11. rujna prerastao je okvire rata u Afganistanu protiv talibana i Al-Qaide, koji je imao potporu UN-a i NATO-a. Proširio se doktrinom "preventivnog rata" predsjednika Georgea W. Busha, kojom je opravdana invazija na Irak 2003. godine. Ta je invazija izazvala građanski rat u kojem je, prema procjenama, poginulo 200.000 iračkih civila.

Rat protiv terorizma nastavio se širiti i za vrijeme predsjednika Baracka Obame, koji je odobrio učestalu upotrebu naoružanih dronova u zemljama poput Pakistana i Jemena, iako te države nisu bile u ratu sa SAD-om. U tim je napadima ubijeno na tisuće osumnjičenih terorista, ali i velik broj civila.

Uz potporu UN-a i NATO-a, Obama je 2011. naredio i vojnu kampanju za svrgavanje libijskog diktatora Moamera Gadafija, ali za to nije tražio odobrenje Kongresa. Rušenje Gadafija gurnulo je Libiju u desetljetni građanski rat, a zemlja je i danas podijeljena između dviju vlada. Obama je kasnije izjavio da mu je najveći predsjednički propust bio nedostatak plana za dan nakon Gadafijeva pada.

Taktičke pobjede i strateški neuspjesi

Tijekom "globalnog rata protiv terorizma", Sjedinjene Države isprobale su razne strategije i taktike, od kojih su neke završile potpunim neuspjehom. To uključuje Bushevu invaziju na Irak i povlačenje iz Afganistana petnaestak godina kasnije, dogovor koji je ispregovarao Trump, a provela administracija Joea Bidena.

Povlačenje američkih snaga iz Afganistana očekivano je dovelo do toga da su talibani ponovno preuzeli vlast. Neuspjesi u Iraku i Afganistanu pokazali su da američka vanjska politika često nema jasan smjer, što je oslabilo položaj SAD-a u svijetu.

Istovremeno, bilo je i operativnih uspjeha. CIA je postala učinkovita paravojna agencija za lov na teroriste, a Zajedničko zapovjedništvo za specijalne operacije (JSOC) preraslo je u iznimno efikasan sustav za eliminaciju ciljeva.

Američke specijalne snage uspješno su surađivale s afganistanskim i iračkim partnerima na terenu, dok je Agencija za nacionalnu sigurnost (NSA) prodirala u komunikacijske kanale neprijatelja.

Sve te aktivnosti imale su ključnu ulogu u uništenju vodstva Al-Qaide i slomu teritorijalnog "kalifata" ISIS-a. Zahvaljujući tome, nakon 11. rujna u SAD-u nije bilo smrtonosnih napada velikih razmjera koje bi organizirale strane terorističke skupine, što je bio glavni cilj četvorice američkih predsjednika u tom razdoblju.

Eskalacija prema Iranu

Prošle jeseni Trump je dramatično proširio definiciju rata protiv terorizma. Ustvrdio je da može po volji napadati članove latinoameričkih narko-kartela jer su oni "narkoteroristi".

Uslijedili su deseci američkih napada na brodove koji su prevozili drogu na Karibima. Početkom 2026. godine, nakon što je JSOC zarobio venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura, Trump ga je također proglasio narkoteroristom.

Ohrabren operacijom uklanjanja Madura, koju je opisao kao "briljantnu", Trump je ubrzo izdao zapovijed za operaciju "Epic Fury". To podsjeća na situaciju u kojoj je relativno brza pobjeda nad talibanima nakon 11. rujna potaknula Bushovu administraciju da godinu i pol kasnije pokrene rat u Iraku.

Nenaučena lekcija

Ključna lekcija koju Sjedinjene Države nisu naučile nakon 11. rujna jest da su stvarni planovi za poslijeratno razdoblje nužni kako se pobjeda ne bi pretvorila u poraz.

Busheva administracija nije ispregovarala mirovni sporazum s talibanima nakon što su poraženi u prosincu 2001., iako su mnogi njihovi vođe tada bili spremni na dogovor. Time su se mogle izbjeći godine ratovanja. Propusti u planiranju nakon pada Sadama Huseina u Iraku bili su općepoznati, a ipak je osam godina kasnije Obamina administracija ponovila istu grešku nakon svrgavanja Gadafija.

Nerazumijevanje razlike između strateškog uspjeha i taktičke pobjede posebno je vidljivo u ratu protiv Irana. Brojne vojne pobjede protiv teokratskog režima u Teheranu nisu dovele do promjene vlasti. To je i sam Trump priznao u prvim danima sukoba: "Prođeš kroz sve ovo, a onda nakon pet godina shvatiš da si postavio nekoga tko nije ništa bolji."

Ovo se predviđanje ostvarilo u samo nekoliko tjedana. Loša povijest američkih pokušaja smjene režima na Bliskom istoku nakon 11. rujna nije davala nadu da će projekt u Iranu imati pozitivan ishod. U međuvremenu, iranski režim iskoristio je kontrolu nad Hormuškim tjesnacem kako bi izazvao kaos na globalnim tržištima nafte i plina.

Dvadeset pet godina nakon 11. rujna, Sjedinjene Države, koje su se nekoć smatrale jamcem svjetskog poretka, postale su njegov glavni remetilački faktor.