JEDNA od karakteristika neuspješnih ljudi je odlaganje rješavanja problema do trenutka kada ih zaista više ne mogu ignorirati. U međuvremenu ti problemi postaju sve veći, a do trenutka kada je njihovo rješavanje nužnost, postanu egzistencijalni i njihovo rješavanje je imperativ bez kojeg se život ne može normalizirati.

Neuspješne države dijele tu karakteristiku s neuspješnim ljudima i odlažu rješavanje trenutnih problema sve dok se ne ugrozi sama opstojnost države i društva. Umjesto da se pravovremeno saniraju kada se primijete, posebno ako se može očekivati njihovo pogoršanje, prebacuju se na sljedeće generacije. Buduće generacije su na kraju suočene s puno većim problemom nego što je bio kada se pojavio, a njegovo rješavanje je puno skuplje za državu i društvo. 

U države koje prebacuju rješavanje problema na buduće generacije spada i Hrvatska. Ta praksa ima svoje zagovornike, koji je zbog kratkoročnih interesa potiču, uvjeravajući cijelo društvo u razboritost takvih "rješenja". 

Jedna su od interesnih skupina u Hrvatskoj, koja se konstantno bori protiv promjena i rješavanja problema te zagovara status quo ili povratak na stanje koje je dovelo do trenutnih problema, sindikati. U nedavnom sučeljavanju predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimira Severa i saborskog zastupnika stranke Fokus Davora Nađija o zabrani rada nedjeljom nakratko je spomenut i mirovinski sustav. Usred žestoke rasprave i već uobičajenog Severovog upadanja sugovorniku u riječ dotični je zavapio: "A što biste vi htjeli, da uplaćujete svih 20% doprinosa samo za sebe?!"

Da, gospodine Sever, svatko bi trebao uplaćivati doprinose za mirovinsko osiguranje za sebe. 

Sustav će propasti

Dapače, to je neizbježno. Jedino pitanje je hoće li se Hrvatska početi sada pripremati za takav mirovinski sustav ili će se čekati da trenutni sustav međugeneracijske solidarnosti, u kojem trenutni radnici uplaćuju u mirovinski sustav za mirovine trenutnih umirovljenika, propadne sam od sebe. A to će odlaganje rješavanja problema samo pogoršavati problem, koji će, kada se bude morao riješiti, biti puno veći nego sada. 

Ustvari je mirovinski sustav temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti već mrtav, samo to većina ljudi u Hrvatskoj nije shvatila, tj. političari im još to nisu priznali.

Za godišnju isplatu mirovina Hrvatskoj trenutno treba preko 40 milijardi kuna. Iz doprinosa se prikupi tek polovica tog iznosa i trenutna rupa u mirovinskom sustavu iznosi oko 20 milijardi kuna. Točnije, kada bi se sada isplaćivale mirovine samo iz doprinosa radnika, one bi bile upola manje. Razlika od 20 milijardi kuna godišnje nadoknađuje se iz općeg proračuna i samim time smanjuje mogućnosti za financiranje drugih javnih aktivnosti, između ostaloga i zdravstva. A ukupni dug zdravstva iznosi 11 milijardi kuna, što znači da je ukupni dug zdravstva tek malo veći od godišnjeg duga mirovinskog sustava. Zaboravite na zdravstvo, mirovinski sustav je daleko najveći uteg državnog proračuna. 

Trenutno stanje, prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za lipanj 2021., kaže da 1.237.169 osiguranika, tj. radnika uplaćuje mirovinske doprinose za isplatu mirovina 1.596.112 korisnika mirovina, što daje odnos broja osiguranika (radnika) i korisnika mirovina od 1:1.29. Neće proći dugo dok radnici u Hrvatskoj budu u situaciji da svaki od njih radi za svoju plaću i mirovinu jednog umirovljenika, što opet neće biti dovoljno ni za pola iznosa mirovina. Osim ako se doprinosi u 1. mirovinski stup ne podignu s 15% na 25% i više. Treba samo zamisliti situaciju u kojoj se trećina bruto plaće radnika uopće ne isplaćuje njemu na račun, nego se automatski transferira u mirovinski sustav. Dva radnika sada rade za sebe, a svaki treći za nekog umirovljenika. Možda se osmisli program u kojem svaki radnik posvoji jednog umirovljenika, upoznaju se i skupa idu na sindikalne izlete. 

Problem koji se zanemaruje

No krivci za tu distopijsku budućnost neće biti umirovljenici, nego oni koji su desetljećima uvjeravali građane RH da problem ne postoji i da se njegovo rješavanje može prebaciti na neke buduće generacije. Ovakav mirovinski sustav je zamišljen krajem 19. st., kada je bilo jako puno mladih, a jako malo starih i kada je omjer radnika i umirovljenika iznosio 1:9 (jedan umirovljenik na devet radnika). No demografske promjene, tj. dulji životni vijek i pad broja rođenih, odbijanje prihvaćanja problema te praksa ranijeg umirovljenja, koja postoji još iz doba Jugoslavije i kojom se umjetno smanjivala nezaposlenost, dovest će do jednog od najvećih društvenih, socijalnih i ekonomskih problema 21. st. 

To je problem cijelog razvijenog svijeta i većina ga tog razvijenog svijeta zanemaruje. No ipak ga manje ignoriraju od Hrvatske, iako imaju čak nešto povoljniju situaciju. Države Europe zadnjih nekoliko godina podižu ili najavljuju podizanje dobi za umirovljenje. Hrvatska je, primarno pod inicijativnom sindikata, to odbila. Ali i podizanje dobi za umirovljenje je samo odgađanje neizbježnog kraha sustava međugeneracijske solidarnosti. Jednostavno, sustav koji je osmišljen prije više od sto godina, kada su okolnosti bile sasvim drugačije nego danas, ne može opstati. 

Jedino rješenje je postupni prelazak na sustav individualne mirovinske štednje. To ne znači da trenutne umirovljenike treba izuzeti od bilo kakvih mirovina. Potrebno je prijelazno razdoblje i sustav u kojem bi se trenutnim umirovljenicima isplaćivale zarađene mirovine a da se istodobno postupno ukida neodrživi sustav međugeneracijske solidarnosti. Ne radi se o tome treba li to napraviti, nego o pitanju kada to napraviti. Hoće li se nastaviti s ignoriranjem problema i krpanjem rupe u trenutnom mirovinskom sustavu ili će se na vrijeme prihvatiti problem i početi rješavati prije nego što bude prekasno?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala