DOK STANOVNIŠTVO svijeta ubrzano stari, iz niza razvijenih zemalja stiže neočekivano dobra vijest: današnji stariji ljudi imaju manji rizik od razvoja demencije nego pripadnici prijašnjih generacija u istoj dobi.

To ne znači da je demencija pobijeđena niti da će broj oboljelih početi padati, već da ona nije neizbježna posljedica starenja te da na vjerojatnost njezina razvoja možemo utjecati više nego što se donedavno vjerovalo.

Za Hrvatsku imamo podatke, ali ne dovoljno

Istraživanja provedena u SAD-u i Europi pokazuju da se dobno prilagođena incidencija, odnosno učestalost novih slučajeva među ljudima određene dobi, tijekom posljednjih desetljeća smanjivala. Analiza gotovo 50.000 ljudi pokazala je da je između 1988. i 2015. incidencija demencije padala prosječno 13 posto po desetljeću.

Neurolog Anton Glasnović, docent na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, kaže da za Hrvatsku zasad nema dovoljno kvalitetnih podataka koji bi pokazali smanjuje li se incidencija kroz generacije.

"Imamo podatke o registriranim slučajevima i prevalenciji, ali oni nisu dovoljni za zaključak o dugoročnom trendu incidencije. HZJZ je za 2022. zabilježio gotovo 49.000 registriranih osoba s demencijom i Alzheimerovom bolešću, no stvarni broj vjerojatno je veći zbog nedijagnosticiranih i neregistriranih slučajeva", kaže.

Kako rizik može padati, a broj oboljelih rasti?

Valja istaknuti da broj oboljelih u svijetu raste iako rizik pada. Kako to?

Za razumijevanje tog prividnog proturječja potrebno je razlikovati incidenciju i prevalenciju. Incidencija govori koliko se novih slučajeva pojavi u određenom razdoblju, a prevalencija koliko ljudi ukupno živi s bolešću.

Zamislimo grad u kojem je prije 30 godina živjelo 10.000 ljudi starijih od 80 godina, a danas ih ima 30.000. Čak i ako je rizik za pojedinog 80-godišnjaka niži, broj oboljelih može porasti jer je mnogo više ljudi doživjelo najrizičniju dob.

Takav je obrazac pronađen među američkim korisnicima tradicionalnog programa Medicare. Od 2015. do 2021. dobno i spolno prilagođena godišnja incidencija pala je s 3.5 na 2.8 posto, dok je prevalencija porasla s 10.5 na 11.8 posto.

Jednostavnije rečeno, današnji 75-godišnjak može imati manju vjerojatnost razvoja demencije nego 75-godišnjak prije nekoliko desetljeća. No danas mnogo više ljudi doživi 75, 85 ili 90 godina, pa ukupno raste broj oboljelih.

Što je zapravo demencija?

Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je 2021. s demencijom živjelo 57 milijuna ljudi te da se svake godine pojavljuje gotovo 10 milijuna novih slučajeva te da ona košta zdravstvene sustave i obitelji oko 1,3 bilijuna dolara godišnje.

"Demencija je klinički sindrom, a ne jedna bolest. Nastaje kada različite bolesti ili oštećenja mozga ozbiljno naruše pamćenje, razmišljanje, govor, snalaženje i sposobnost samostalnog života", objašnjava Glasnović.

Najčešći uzrok je Alzheimerova bolest. Između živčanih stanica nakupljaju se naslage beta-amiloida, a u neuronima abnormalni oblici proteina tau. Postupno propadaju sinapse i živčane stanice, a mozak se smanjuje, osobito u područjima važnima za pamćenje. Ti patološki procesi mogu početi desetljećima prije prvih simptoma.

Drugi ključni uzroci demencije

Demenciju mogu uzrokovati i moždani udari te oštećenja sitnih krvnih žila, što se naziva vaskularnom demencijom. Postoje i demencija s Lewyjevim tjelešcima, frontotemporalna demencija te miješani oblici kod kojih istodobno nalazimo više vrsta patoloških promjena.

Dob je najveći poznati čimbenik rizika, ali nije jedini. Važni su i nasljeđe, krvni tlak, kolesterol, dijabetes, pušenje, tjelesna neaktivnost, ozljede glave, depresija, onečišćenje zraka te oštećenja sluha i vida.

Pad je zabilježen u više država

Framingham Heart Study pokazao je da je incidencija u posljednjem promatranom razdoblju bila 44 posto niža nego krajem 1970-ih i početkom 1980-ih. Pad je zabilježen među osobama koje su završile najmanje srednju školu.

U Engleskoj je usporedba dviju studija provedenih u razmaku od dva desetljeća pokazala oko 20 posto nižu incidenciju. Globalna analiza 204 zemlje i teritorija utvrdila je da je od 1990. do 2019. incidencija pala u 71 zemlji, premda je pad bio statistički uvjerljiv u samo 18. Trend, dakle, nije univerzalan.

Francuske studije PAQUID i Three-City pokazale su da je u generaciji rođenoj između 1930. i 1935. rizik bio 44 posto niži nego među rođenima između 1910. i 1915. Još jedna dobra vijest je da je očekivano trajanje života bez demencije nakon 70. godine poraslo s 14.2 na 18.5 godina.

Zašto rizik pada?

Znanstvenici nemaju jedan konačan odgovor. Najvjerojatnije je riječ o zajedničkom djelovanju brojnih poboljšanja tijekom života. U mnogim zemljama više ljudi završava školu, manje ih puši, a visoki tlak i kolesterol ranije se otkrivaju i učinkovitije liječe. Poboljšano je i liječenje srčanih bolesti, fibrilacije atrija i moždanog udara.

To je važno jer mozak ovisi o stalnoj opskrbi krvlju. Visoki tlak, šećer i masnoće mogu desetljećima oštećivati njegove sitne krvne žile. Mnoštvo sitnih ozljeda smanjuje sposobnost mozga da nadoknađuje posljedice Alzheimerove patologije.

Glasnović upozorava da su u Hrvatskoj pušenje i nedovoljna tjelesna aktivnost i dalje značajan problem.

"S druge strane se hipertenzija, poremećaji lipida i dijabetes sve bolje prepoznaju i liječe. Za prevenciju je važno kontrolirati krvni tlak, LDL kolesterol i glukozu, ne pušiti, održavati tjelesnu aktivnost i zdravu težinu te liječiti kardiovaskularne bolesti i fibrilaciju atrija. Prevencija demencije počinje desetljećima prije prvih simptoma", tumači.

Kako obrazovanje pomaže?

Obrazovanje i intelektualni rad vjerojatno ne sprečavaju nastajanje amiloidnih plakova. Umjesto toga mogu graditi kognitivnu rezervu – sposobnost mozga da učinkovitije koristi neuronske mreže, pronalazi alternativne putove i dulje nadoknađuje oštećenja.

To je poput grada s mnogo usporednih cesta. Ako je jedna zatvorena, promet se može preusmjeriti. Grad sa samo nekoliko cesta prije će doživjeti zastoj. Jedna studija pokazala je da su ljudi s više godina obrazovanja pri sličnoj količini neuritičkih plakova u prosjeku imali manje simptoma.

"Obrazovanje, složeniji rad, učenje novih vještina, čitanje, glazba, društvena aktivnost i cjeloživotna mentalna angažiranost povezani su s većom kognitivnom rezervom. To ne znači da mogu spriječiti Alzheimerovu patologiju, ali mogu odgoditi trenutak kada će ona postati klinički vidljiva", kaže Glasnović.

14 stvari na koje možemo utjecati

Lancetova komisija procijenila je da bi se djelovanjem na 14 promjenjivih čimbenika moglo spriječiti ili odgoditi oko 45 posto slučajeva demencije.

Među njima su nedostatno obrazovanje, oštećenja sluha i vida, visoki tlak i LDL kolesterol, pušenje, pretilost, dijabetes, tjelesna neaktivnost, depresija, društvena izolacija, prekomjerno pijenje alkohola, ozljede glave i onečišćenje zraka.

Zašto još nema lijeka?

Nažalost, za sada još uvijek nema nekog osobito učinkovitog lijeka protiv demencije. Glasnović kaže da smo od potpunog zaustavljanja ili izlječenja bolesti još daleko.

"No danas ipak već imamo terapije koje ciljaju samu Alzheimerovu patologiju, a ne samo simptome. Lecanemab i donanemab kod rane bolesti mogu usporiti kognitivno i funkcionalno propadanje, ali ga ne zaustavljaju niti vraćaju izgubljene funkcije. Liječenje zahtijeva pažljiv odabir bolesnika i praćenje zbog mogućih nuspojava", kaže Glasnović.

Problem je i to što Alzheimerova bolest nije samo jedna patološka promjena. Uz amiloid važni su tau, gubitak sinapsi, neurodegeneracija i vaskularna oštećenja. Budućnost liječenja zato će vjerojatno biti kombinacija različitih pristupa, a ne jedan čudesni lijek.

"Najvažnija poruka je da je velik dio rizika ipak pod našom kontrolom. Ono što je dobro za srce i krvne žile uglavnom je dobro i za mozak", zaključuje Glasnović.