Foto: FAH, Index

"DRAGI Jeremy, pišem ti teška srca o ostavci u Vladi u sjeni... Koliko god da te cijenim kao čovjeka od principa, ne vjerujem da imaš kapaciteta oblikovati odgovore koje naša zemlja zahtijeva i vjerujem da, ako ćemo oblikovati sljedeću Vladu, je nužna promjena vodstva. Hvala na prilici da služim u Vladi u sjeni", napisala je Heidi Alexander šefu Laburističke stranke Jeremyju Corbynu. Heidi Alexander trebala je biti ministrica zdravlja ako bi Laburisti pobijedili na sljedećim izborima. Redovni izbori u Ujedinjenom Kraljevstvu trebali bi se održati 7. svibnja 2020., ako zbog Brexita ne dođe do prijevremenih.

Nijemci biraju između Kompetenzteama i Spitzenteama

Nije ovo, međutim, još jedan tekst o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije. Ovo je tekst o stranačkoj i političkoj odgovornosti prema biračima.

Otkako je 1951. godine u UK oformljena prva Vlada u sjeni birači znaju tko će voditi koji resor pobijedi li stranka kojoj su dali glas.

Iznenađenja su rijetka i neuobičajena. Stranački prvaci se godinama pripremaju za preuzimanje dužnosti i unaprijed znaju što i kako trebaju raditi. Još važnije, znaju i birači kada biraju zastupnike. Iako su je izmislili, Britanci nisu jedini koji koriste Vladu u sjeni. Njemački CDU/CSU za svoju verziju koristi naziv Kompetenzteam (Tim stručnjaka), SPD svoju naziva Spitzenteam (Vrhunski tim). Svi oni napadaju Vladine i nude svoje politike. I, zamislite, bore se za fotelje.

Za fotelje - jer nije posao političara da nesebično prepušta svoje mjesto nekom anonimusu izvučenom iz rukava u posljednji čas, nego mu je dužnost da izmisli najbolju moguću politiku koja će ga dovesti na vlast i da se ozbiljno priprema za posao koji ga očekuje.

Dulje bi birali dječja kolica

U Hrvatskoj je situacija postavljena naglavačke. Ako je za vjerovati informacijama koje su se pojavljivale posljednjih mjeseci, s Bernardicom Juretić HDZ je počeo razgovarati pet dana prije nego što je postala ministrica, Tihomiru Oreškoviću dana su tri sata da odluči hoće li biti premijer, a Zdravku Mariću trebalo je točno 15 minuta da objeručke prihvati kandidaturu za mandatara nove Vlade o kojoj je sanjario Tomislav Karamarko. Pet dana, tri sata, 15 minuta. Dulje od njih razmišljaju svi novi roditelji pri izboru dječjih kolica, a ovi su svi bili voljni prihvatiti se posla o kojem nemaju pojma u vremenu koje nije dovoljno ni da se prouči organizacijska struktura resora koje su preuzeli. I to je HDZ - stranka koja ima gotovo neiscrpan bunar kadrova, slagali se s njima ili ne, i koja bi u svakom trenutku morala moći složiti barem dvije kompetentne Vlade.

Pred izbore 2011. godine, kada je bilo potpuno jasno da ih baš nikako ne može izgubiti, Zoran Milanović je tvrdoglavo odbijao nabrojati imena ljudi na koje računa u Vladi. Neki su se, fantazirajući o dužnostima koje će preuzeti, ipak pripremali i čak pisali elaborate, nudili mjesta u svojim timovima. I završili na sasvim drugim poslovima, za koje nipošto nisu bili spremni. Drugi su iz Vlade vrlo brzo izletjeli. Treći su godinama činili štetu.

Milanović je imena skrivao iz dva razloga. Prvo, čuvao je mir u stranci. Čekao je da pobijedi na izborima pa tek onda uništio nade onima koje nije želio u Vladi. Nije želio stvarati nezadovoljnike prije nego što birači kažu svoje. Drugi je razlog što nije želio da ga konkurenti pred narodom optuže da "dijeli fotelje".

Fotelja nije samo udobno mjesto za oslanjanje stražnjice

Taj besmisleni strah od "borbe za fotelje" ili "dijeljenja fotelja" na lanjskim je izborima razvio Most i djelomično zahvaljujući i tome ostvario izvrstan rezultat. Ponavljali su da žele reforme, ali to su činili kao da je potpuno svejedno tko će ih osmisliti i provoditi. A, nije svejedno. Fotelja, pa ni ministarska, nije samo udobno mjesto za oslanjanje stražnjice, niti kožno stražnje sjedište limuzine. Fotelja je mjesto iz kojeg se odlučuje, mjesto na kojem se provodi ono za što si se spremao. Godinama kao u slučaju Heidi Alexander. Rezultate njihovog raspirivanja mržnje prema foteljama vidjeli smo proteklih mjeseci.

Imali smo Vladu koja nije imala pojma što bi trebala raditi. Još se u toj galeriji likova zbunjenih svojim novim pozicijama najsposobniji pokazao Zlatko Hasanbegović. On je točno znao što želi. Koliko god to bilo pogrešno i zlo prema resoru koji je preuzeo. Ili, bolje reći, na koji je nasrnuo. Ostali su nešto odlučivali, pa odluke povlačili. Natezali se međusobno, a često i sami sa sobom. Imali smo i slučaj notornog Mije Crnoje koji je ministar bio kraće nego što mljevenom mesu treba da se usmrdi. Da ga je Karamarko predložio prije izbora, Crnoja nikada ne bi ni postao ministar. Bio bi izložen oku javnosti i tajna njegove barake bila bi otkrivena puno ranije. I tu se, zapravo, krije treći razlog zašto stranke kriju imena budućih ministara. Ne žele da ih se ispituje i provjerava. Ne žele da ih se ocjenjuje i ne žele da svatko vidi koliko su zapravo sposobni ili, još češće, nesposobni. Plaše se zastrašujuće razine nekompetentnosti svojih vlastitih ljudi. Ponašaju se kao da će sve biti dobro jednom kada osvoje te fotelje za koje se, kao, ne bore. E, pa vidjeli smo da to ne funkcionira.

Svi, pa i najmanji, moraju dati imena

Za manje od tri mjeseca ponovno ćemo izaći na birališta. Za dvadesetak dana svog će šefa i valjda premijerskog kandidata birati HDZ-ovci. Dan nakon proglašenja unutarstranačkih izbora morali bismo od HDZ-a zahtijevati da izađe s listom imena koje nam nudi. Još prije toga isto moramo tražiti i od SDP-a. I od Mosta. I Milana Bandića. I Živog zida. I od svake, pa i najmanje stranke koja ima šanse ući u Sabor i odlučivati o budućoj Vladi.

Moramo tražiti imena za svaki resor da bismo mogli informirano odlučivati kome ćemo povjeriti vlast.

Dajte nam imena da bismo vam dali fotelje!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala