ONOGA prijepodneva prije dva mjeseca kad su bijesni srednjoškolci opsjedali zgradu Ministarstva prosvjete zahtijevajući odgodu državne mature, ministar Dragan Primorac nije bio u svom uredu kako bi saslušao njihove zahtjeve. Bio je službeno odsutan. U trenutku dok je ministarstvo bombardirano jajima i paradajzom, on je u hotelu Westin pred kompletnom Vladom i društvenom kremom Hrvatske promovirao svoju knjigu. I potom pohrlio učenicima priopćiti kako će njihovi zahtjevi, naravno, biti prihvaćeni.

Tada se činilo da je ministrov izostanak s posla u vrijeme kad se očekivao prosvjed bio samo nesretan splet okolnosti. Premda je cijela Hrvatska znala da će budući maturanti napasti nadležno ministarstvo, ministar nije mogao (ni želio) odgoditi jednu važnu protokolarnu obavezu. Činilo se tada da je to izuzetak. Slučajnost. Ministar je odavno poznat kao radoholičar, reklamiran kao najuspješniji i najpopularniji član Sanaderove vlade koji svoje podanike od prvog dana tjera na neviđeni angažman, koji se hvali da od rane zore čami u svom uredu i od silnih obaveza (tako se barem žalio u nekim intervjuima) često ne stigne pojesti ništa više od čokolina.

Stalno je tu ali, eto, sad ga baš nema

Pa ipak, tog dana u travnju, bijesni srednjoškolci nisu ga zatekli u zgradi kako bi mu isporučili svoje zahtjeve, činilo se da su baš pogodili dan kad je ministar izočan. On je stalno tu, ali eto, sad ga baš nema. No, čini se da se stvarnost malo razlikuje od dojma. Kao što smo to već navikli kad se radi o Sanaderu i njegovim ministrima.

Primorac je zapravo češće izvan ureda, nego u njemu. Ali ne kako bi pomogao, recimo, oko uvođenja državne mature, kako bi onako radoholičarski kako on zna podizao standarde u školstvu i znanosti, odnosno radio ono što se od ministra njegova kalibra u tako glomaznom i problemima bremenitom resoru već očekuje. Ne, Primorac ne izostaje iz ureda kako bi podizao svoj resor, već kako bi uzdizao sebe.

Novine su ovih dana zabilježile zanimljiv podatak. Ministar Primorac u jednom danu prešao je 900 kilometara. Najprije je u Beču, kao ministar sporta, nadgledao poraz hrvatskih nogometaša od goropadnih Turaka. Onda je kao izaslanik Vlade u Banjoj Luci biskupu Komarici uručio donaciju od 1,5 milijuna kuna za obnovu crkve Svetog Ivana Padovanskog. Zatim je otvorio dom umirovljenika u čijoj je izgradnji Vlada sudjelovala sa 70 posto troškova, te na kraju produžio do Bugojna i Kupresa. Dakle, od Beča, preko Banja Luke, do Bugojna i Kupresa u dva dana.

Hrvatski ministar obišao je Austriju i BiH, dijeleći darove poput Djed Mraza. Naravno,bez brade i velikog trbuha, jer - osvjedočili smo se u puno navrata - naš zgodni ministar puno polaže na svoj izgled i fizičku spremu.

Gotovo da nema humanitarne akcije u koju Primorac nije umočio svoje prste

I kao takav, neporočan, utegnut i zategnut, juriša domovinom i dijasporom dijeleći darove, noseći dobre vijesti, šireći optimizam poput nadobudnog misionara. Gotovo da nema humanitarne akcije u koju Primorac nije umočio svoje prste. Moglo bi se reći da je prosvjeti, znanosti i sportu, Primorac pridodao još jedan resor - humanitarni. S time da se stječe dojam kako su obaveze u tom segmentu gotovo premašile angažman u ostalim resorima. Toliko je nogometnih utakmica, koncerata, aukcija slika, otvaranja umirovljeničkih domova, bolnica i škola bilo u posljednje vrijeme da je teško reći kad se taj ministar uopće stigne posvetiti svom poslu. Naravno, ako po tim "poslom" ne smatramo samopromociju i glancanje imidža.

Pogledajmo malo kako izgleda taj Primorčev angažman. Prije ovih 900 kilometara od Beča do Bugojna, Sanaderov junoša pregazio je gotovo svaki kamenčić Hrvatske i hrvatskih krajeva. Sjetimo se kako je u rujnu prošle godine sudjelovao u organizaciji humanitarne nogometne utakmice na Poljudu za pomoć obiteljima vatrogasaca stradalih na Kornatu. Tada je izvršio i jednu ministarsku obavezu: naredio je skraćenje nastave kako bi stadion bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Prije toga, polovinom srpnja, u sklopu predizborne kampanje, pomagao je zavičajnom klubu hercegovačkih studenata da prikupe novac za mamograf, dok je on osobno kao nositelj liste HDZ-a za dijasporu vlastoručno priložio 200 tisuća kuna iz državnog proračuna.

U siječnju ove godine, dakle nakon uspješno odrađenih izbora, u Otočcu je nastupao u momčadi estrade koja je u humanitarnoj utakmici protiv momčadi svećenika prikupljala humanitarnu pomoć za Marija Brbota iz Lipica. Ovoga travnja opet je na nogometnoj utakmici, ovoga puta u Samoboru, prikupljao novac za medicinsku pomoć bivšem vaterpolistu Miroslavu Poljaku.

Pomagao je i udruzi "Delfin" otvorivši njihove nove prostore koje su dobili od Grada Zagreba, prije toga sudjelovao je na dobrotvornoj aukciji slika za pomoć Ani Rukavini i tako dalje i tome slično. Nema dovoljno prostora za nabrajanje svih humanitarnih akcija angažiranog ministra.

Podređenima bakćanje resorom, ministru samopromocijom

Da se razumijemo, nema u tome ništa loše. Nazočnost pojedinog ministra u Vladi na humanitarnoj akciji podiže njezin značaj i pomaže u onom najvažnijem - prikupljanju sredstava. Jasno, sve to pod uvjetom da ministar istovremeno stigne obavljati svoj redovni posao. I još bolje, kad bi u tom poslu bio uspješan kao što se želi prikazati. Dragan Primorac bijesnim je srednjoškolcima objašnjavao kako on nije nimalo odgovoran za državnu maturu, tvrdeći kako je "zakazao kompletan sustav vertikale u jednom segmentu". Drugim riječima, on je ostavio svojim podređenima da se bakću s pojedinim resorom, kako bi se on mogao nesmetano bakćati sa svojim - samopromocijom.

Primorac gotovo da nema konkurenciju na tom planu. Čak ni Jadranka Kosor kao Majka hrabrost nije dorasla toj vještini - bježanja od loših i guranja među dobre vijesti. U vrijeme kad se učenici bune protiv državne mature, a studenti grintaju zbog Bolonjskog procesa, dok u školama buja nasilje i vlada permanentno nezadovoljstvo profesora i učitelja, nadležni ministar dobar dio svojih navodno ogromnih potencijala usmjerava u humanitarni rad. Ne samo kako bi uzdigao gomilu svojih sektora, nego samog sebe.

Primorac ide tamo gdje su dobre vijesti

To je recept kojim se gradi reputacija. Primorac se pobrinuo da nitko nigdje, u Hrvatskoj i izvan nje, ne kaže ništa loše o njemu kao ministru, političaru, humanitarnom radniku, osobi, čovjeku i HDZ-ovcu. U normalnim zemljama, na manje istaknute humanitarne događaje, a još više, na bezvezne protokole i razna darivanja odlaze niže rangirani činovnici. U Hrvatskoj na to odlazi ministar, uzdignutom glavom i bez brade. U drugim zemljama humanitarnim radom bave se supruge političara, u Hrvatskoj tako nešto nikome ne pada na pamet. Tko bi bio lud propustiti dobru sliku u novinama i izjavu na televiziji.

Primorac ide samo tamo gdje su dobre vijesti. Ili će ih već donijeti tamo gdje su loše. Ali humanitarne akcije same po sebi dušu su dale za zidanje kulta popularnosti. Tamo nema spornih pitanja, strančarenja i sektašenja. Tamo su svi ujedinjeni u ljubavi, posvećeni općem dobru, zahvalnost pršti sa svih strana, mediji vas vole, građani odobravaju. Tu se ne može izgubiti. Može se samo dobiti.

Stoga nije nimalo čudno što je Dragan Primorac u svojem ministarstvu osnažio upravo sektor odnosa s javnošću, a ne neki od onih u "sustavu vertikale" koji bi mogli "zakazati u jednom segmentu". Novi PR-ovci trebali bi ministra uvaliti u još više humanitarnih aktivnosti, prijaviti na još više utakmica, dovući na što više aukcija ili otvaranja umirovljeničkih domova. Za to će sigurno biti vremena. Ako treba, djelatnici će još ranije dolaziti u ministarstvo i još kasnije odlaziti iz njega. Netko bi morao obaviti onaj silan posao, jer ministar ima pametnijeg posla. Dobrotvornog.