PODRAVKA je jedna od većih kompanija u Hrvatskoj, s više od 6500 zaposlenih i jako dobrim rezultatima poslovanja. U prvih devet mjeseci prošle godine, u lošim makroekonomskim uvjetima zbog lockdowna, ostvarila je rast prodaje, prihoda i dobiti uz istodobno smanjivanje neto duga. Zaista, teško je pronaći pokazatelj po kojem Podravka loše stoji. Za razliku od ostatka prehrambeno-prerađivačkog sektora u Hrvatskoj, koji je orijentiran dominantno na unutrašnje tržište Hrvatske, Podravka ostvaruje respektabilne izvozne rezultate. Dok prehrambeno-prerađivačka industrija u izvozu RH sudjeluje s manje od 10%, iako se radi o daleko najvećoj industriji u Hrvatskoj, Podravka otprilike 40% svojih prihoda od prodaje ostvaruje u inozemstvu. Čak i kada se BiH, Slovenija i Srbija izuzmu iz tog postotka, jer se radi o relativno bliskim tržištima na koja je lakši izvoz, Podravka u inozemstvu ostvaruje čak 30% prihoda od prodaje.

Iznenadna smrt predsjednika Uprave Marina Pucara je Podravku stavila u medijski fokus jer je počela utrka za odabir novog predsjednika Uprave. Za sada se spominje nekoliko kandidata: Martina Dalić, Luka Burilović, Davor Doko, Goran Markulin, Fabris Peruško i Želimir Vukina. 

Premijer provodi intervjue za posao

Mogle bi se posebno analizirati prednosti i mane svih kandidata, ali ono što je zabrinjavajuće, bez obzira na to tko na kraju bude izabran, jest način na koji se vrši odabir. Točnije, zabrinjavajuće je to što odabir kandidata vrši politika. Tako je, prema dostupnim informacijama, sam premijer Andrej Plenković razgovarao s Martinom Dalić i Lukom Burilovićem. 

U principu imamo situaciju da premijer države provodi intervju za posao predsjednika Uprave jedne od najvećih kompanija u državi iako država čak nije ni većinski vlasnik kompanije. Doduše s 25.5% udjela je najveći vlasnik, ali mirovinski fondovi ukupno drže 52.2% Podravke. 

Zašto je to bitno?

U mirovinske fondove uplaćuju svi zaposlenici u Hrvatskoj i ta sredstva su njihova privatna imovina. Za razliku od državne mirovinske štednje koja se temelji na međugeneracijskoj solidarnosti, gdje sadašnji radnici uplaćuju za isplatu mirovina sadašnjim umirovljenicima, sredstva u mirovinskim fondovima su privatna imovina onih koji su taj novac uplatili. To znači da mirovinski fondovi ulažu privatni novac građana, a ne državni novac, tj. ulažu sredstva koja su im radnici silom zakona obavezni dati na korištenje. 

Zbog toga bi se svaki radnik u Hrvatskoj trebao zanimati za to što se događa u Podravki, jer su mirovinski fondovi udjele u toj kompaniji kupili novcem koji su oni uplaćivali. Poslovni rezultati Podravke tako imaju direktan utjecaj na prinose koje ostvaruju mirovinski fondovi za svoje članove. A ti članovi su svi radnici u Hrvatskoj. 

Država se ponaša kao da je to državna kompanija

Na neki način većinski vlasnik Podravke nije država sa svojih 25.5% udjela, nego radnici u Hrvatskoj s 52.2% udjela. A država se prema Podravki ponaša kao prema isključivo državnoj kompaniji i sebi uzima za pravo da postavlja novog čelnog čovjeka kompanije. Dapače, sam premijer obavlja intervjue s potencijalnim kandidatima kao da se radi o zapošljavanju kakvog pripravnika, a ne predsjednika Uprave kompanije s više od 6500 zaposlenika. 

Odgovornost leži i na samim mirovinskim fondovima koji to dopuštaju. Javna je tajna da država i politika imaju jak utjecaj na mirovinske fondove, iako država nije njihov vlasnik niti ima udjela u njima. Tako se poništava glavni smisao fondova, a to je da budu odvojeni od države i politike te da profesionalno ulažu sredstva svojih članova. 

U razvijenom svijetu bi ovo bilo nedopustivo

Činjenica da politika javno i neometano odlučuje o kadroviranju u kompaniji koja je dominantno u privatnom vlasništvu nam dovoljno govori o Hrvatskoj i o dominantnom ekonomskom modelu u državi. U razvijenom svijetu bi bilo nedopustivo da premijer osobno intervjuira kandidate za članove bilo koje kompanije, pogotovo one koja nije u državnom vlasništvu.

Uostalom, činjenica da se u Hrvatskoj smatra kako kompanija iz prehrambeno-prerađivačkog sektora mora biti pod državnom kontrolom dokaz je da nikada nismo prihvatili slobodno tržište, u bilo kakvom obliku i intenzitetu. Preko vlasništva u više od 1100 kompanija i preko vlasništva u najvećim kompanijama u državi država kontrolira cijelo gospodarstvo. Tu se ne može govoriti o slobodnom tržištu, eventualno o državnom korporatizmu s primjesom klanovsko-rodbinsko-političkih interesnih skupina koje ga kontroliraju. U takvom socioekonomskom uređenju dominantni način društvenog, poslovnog i karijernog uspona nužno prolazi kroz politiku i s njom vezane interesne skupine. 

Koristi od takvog uređenja imaju rijetki, točnije oni koji su najbolje povezani s navedenim interesnim skupinama. Za većinu stanovništva takav model ne odgovara te ih sputava u društvenom i poslovnom razvoju. 

Nije potrebno biti posebno pametan da se vidi kamo takav model vodi. Hrvatska raste sporije od usporedivih zemalja i s vremenom za njima zaostaje, nezaposlenost ovisi o tome koliko je ljudi iselilo iz države, najbolji odlaze tamo gdje se cijene rad i znanje, a ne političke veze, ključne državne funkcije propadaju zbog desetljeća korupcije, nepotizma i političkog kadroviranja, a problemi se prebacuju na neke buduće generacije.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala