BIOLOG, ekotoksikolog i profesor na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Branimir K. Hackenberger, osvrnuo se na raspravu o opasnom otpadu pronađenom u Gospiću. U objavi na Facebooku upozorio je da sama činjenica da izmjerene koncentracije tvari zadovoljavaju propisane vrijednosti ne može dati odgovor na ključno pitanje o učinku odloženog otpada na ljude i okoliš.

Svoju objavu započeo je osobnim iskustvom. Prije mnogo godina jednom od njegove djece na korijenu jezika pojavila se izraslina veličine klikera. Prvi specijalist, piše Hackenberger, bio je sto posto siguran da se radi o paratireoidnoj žlijezdi koja se nije spustila. Preporučio je hitno uklanjanje, nakon čega bi dijete doživotno moralo uzimati hormonsku terapiju.

Drugi liječnik ultrazvukom je ustanovio da su sve žlijezde na svojem mjestu. Obitelj je potom došla do zagrebačkog liječnika koji im je rekao rečenicu koju Hackenberger pamti i danas: "Ja ne znam što je to, ali ja sam kirurg i razmišljam kirurški. Što god da je, tome nije mjesto na jeziku i ja bih to što prije otklonio."

Tumor koji nije bio na popisu

Liječnik je u zahvat uključio još dvojicu kolega, a uzorak odstranjenog tkiva poslan je na analizu u Zagreb i Beč. Analiza je pokazala da je riječ o vrlo rijetkom tumoru, a njegov nalaz na jeziku djeteta bio je, prema Hackenbergerovim riječima, prvi takav opisan u svijetu.

"Nijedan protokol, nijedan pravilnik, nijedna smjernica i nijedan popis mjerodavnih dijagnoza nije ga sadržavao. Onaj prvi specijalist tražio je odgovor na popisu. Popis mu je dao krivi odgovor, i to sa stopostotnom sigurnošću", piše Hackenberger i tu priču povezuje s aktualnom raspravom o otpadu u Lici. "Ja sam obrazovani ekotoksikolog i razmišljam ekotoksikološki. Što god da se nalazi u tom otpadu, tome nije mjesto tu gdje se nalazi. To je cijela moja teza", poručuje.

Kemijska analiza nije cijela priča

Hackenberger upozorava na razliku između kemijske analize i ekotoksikologije. Kemičari mogu utvrditi koje su tvari prisutne i u kojim koncentracijama, a geolozi mogu procjenjivati njihovo kretanje kroz okoliš. Ekotoksikologiju, međutim, zanima što te tvari rade živim organizmima i cijelom ekosustavu.

"Kemijska analiza vam kaže da nečega ima. Ekotoksikologija vam kaže što to onda znači", sažima on. Kao primjer navodi razliku između podatka da je u uzorku izmjerena određena količina neke tvari i spoznaje da pri toj koncentraciji, u određenoj vrsti tla, ona može poremetiti razmnožavanje organizama i nakon nekoliko generacija uništiti njihovu populaciju.

Zbog toga smatra da su u ovoj fazi jednako problematične kategoričke tvrdnje da je otpad opasan kao i uvjeravanja da je sve pod kontrolom. "Panika je loš savjetnik. Samo, neznanje je još gori, a osobito je opasno kad se prezentira mirnim glasom", piše.

Za većinu spojeva toksičnost je nepoznata

Hackenberger zatim iznosi brojke kojima pokazuje ograničenja klasičnih analiza. CAS Registry, najveći svjetski registar kemijskih tvari, sadrži više od 290 milijuna jedinstvenih kemijskih tvari. Samo tijekom 2015. godine baza je povećana za više od 13 milijuna novosintetiziranih spojeva.

Problem je, tvrdi, što se pri analizama vode, tla, sedimenta ili živih organizama uglavnom traže tvari određene propisima. Istodobno, prema brojkama koje on navodi, podaci o toksičnosti postoje za samo 0,01 do 0,1 posto poznatih kemijskih spojeva.

To ne znači da je preostalih 99,9 posto spojeva netoksično, nego da za njih uglavnom ne znamo jesu li toksični, koliko su toksični i na koji način djeluju. Europska uredba REACH, dodaje, obuhvaća tek nekoliko desetaka tisuća registriranih tvari.

"Zakonodavac je problem, dakle, riješio doista elegantno. Ono što se ne mjeri, ne postoji", ironično zaključuje. Ako su svi propisani parametri unutar dopuštenih granica, to još ne znači da u otpadu nema drugih problematičnih tvari.

Šest pitanja na koja treba odgovoriti

Umjesto rasprave o tome je li otpad "opasan" ili "siguran", Hackenberger smatra da bi ozbiljna analiza morala odgovoriti na šest pitanja. Prvo, treba ustanoviti što se doista nalazi u otpadu, i to opsežnim netargetiranim analizama dovoljnog broja uzoraka s različitih mjesta i dubina. "Uzorak uzet lopatom s vrha hrpe nije uzorak, nego fotografija", upozorava.

Drugo je pitanje ekološka mobilnost spojeva - koliko su topljivi ili hlapljivi, vežu li se za organsku tvar i mogu li oborinskim vodama dospjeti u podzemlje. To je posebno važno zbog ličkog krša. "Krš je sustav koji ne filtrira, nego provodi. Ono što se ovdje prolije, negdje drugdje izvire."

Treće, treba ispitati stvarni biološki odgovor, što uključuje standardizirane testove na organizmima, testove genotoksičnosti i biomarkere. Takvi testovi, ističe, mogu registrirati posljedice i onih tvari koje istraživači nisu ciljano tražili. "Organizam ne čita pravilnik i ne zanima ga je li neka tvar na popisu."

Problem je i kemijski koktel

Četvrto pitanje odnosi se na učinak smjese. U okolišu kemikalije ne djeluju izolirano. Deset različitih tvari, od kojih je svaka pojedinačno ispod propisane granične vrijednosti, zajedno mogu proizvesti učinak koji nijedna od njih ne bi izazvala sama.

Peto su kronični i subletalni učinci. Posljedice neke tvari ne moraju se pokazati trenutnim trovanjem ili ugibanjem organizama, nego tek godinama poslije kroz poremećaje reprodukcije, razvoja ili ponašanja. I konačno, Hackenberger smatra da treba utvrditi podrijetlo otpada. Ako se zna tko ga je proizveo, mnogo je lakše utvrditi što u njemu treba tražiti.

'Izvesti u neku bantu zemlju'

Upravo kod tog posljednjeg pitanja koristi namjerno grubu usporedbu. Razvijene države, piše, imaju stroge i skupe sustave zbrinjavanja otpada. Za vlasnika otpada koji je teško ili skupo propisno zbrinuti, najjednostavnije ga je "pomesti pod tepih, odnosno izvesti u neku bantu zemlju". "Ako znamo tko ga je proizveo, znamo i što u njemu tražiti. To je najjeftiniji analitički alat koji postoji, a ne košta ni lipe laboratorijskog vremena", piše.

Hackenberger pritom naglašava da Hrvatska ima vrhunske stručnjake, ali smatra da je zemlja "instrumentalno i analitički ozbiljno potkapacitirana". Kao primjer navodi veliki požar u tvrtki Drava International, nakon kojeg, tvrdi, ni tijekom nekoliko dana nisu prikupljeni instrumentalni kapaciteti dovoljni za osnovnu kvantifikaciju posljedica.

'Tome ovdje nije mjesto'

Hackenberger na kraju kritizira i način na koji se rasprava o Gospiću pretvara u političko i medijsko nadmetanje. S jedne su strane oni koji uvjeravaju javnost da nema razloga za zabrinutost, a s druge oni koji unaprijed najavljuju katastrofu. Smatra da za konačne zaključke još nema dovoljno podataka.

"Gledano posve realno, tom otpadu ovdje nije mjesto. Tko ga je donio, zna se. Od koga ga je preuzeo, treba saznati. Kako ga sanirati, treba iznaći. Sve ostalo su puste priče", piše. Objavu završava povratkom na liječnika koji prije mnogo godina nije tvrdio da zna što je izraslina na jeziku njegova djeteta, nego je priznao granice svojeg znanja i odlučio djelovati.

"Ja ne znam što je to. Ali tome tu nije mjesto i ja bih to što prije otklonio. Moje dijete je zbog te rečenice danas zdravo."