Fašističko voljenje Bosne i Hercegovine

Foto: Ilustracija

PRIJE par godina upoznala sam Sulejmana Tihića. Znam, čovjek omanjeg rasta, smiješne fizionomije i pomalo smušen baš i nije neki Bono ili Brad da bi taj susret završio u nekim šarenim spomenarima banalnog oduševljenja. Doduše, i prije toga sam ga smatrala jednim od najprincipijelnijih u moru kretena bosanskohercegovačke političke kaljuže, pa mi tad je samo dodatno potvrdio razmišljanja. Tih kao prezime koje nosi, imao je uspona i padova u svojoj karijeri, bio je često i koncizan i konfuzan, kako vjetar nanese, ponekad ne bi znao ni gdje je doš'o, a gdje poš'o, ali nekako je uvijek iza svega ostajala ona neka nit, zbog koje je u gomili arogantnih i nadobudnih bh. političara zadržao mjesto čovjeka kojem se zbog opipljive ljudskosti u ljušturi inače beskrupulozne profesije oprašta svako sranje.

Prikaz balkanskog profila političara

Međutim, prvi izborni poraz u dvadesetogodišnjoj povijesti i kasnije jeftino i plačno Tihićevo utrčavanje u zagrljaj SDP-u, stranci koja ga je godinama šikanirala na sve moguće i nemoguće načine, nazivajući SDA vjerskom i nacionalističkom strankom koja pokušava islamizirati BIH, sasvim je jasan i ogoljen prikaz balkanskog profila političara. Onog koji bi za kožnu garnituru u sazivu Vlade rasturene države dao i život ako treba. Tuđi dabome. No, to čak i nije najveći problem. Budući da godinama baratamo sa fantastičnim arsenalom budala naviknuti smo.

Ono što je zapravo porazno je da kroz pad Sulejmana Tihića možemo promatrati potpuni raskol među pogubljenim stanovništvom koji se trenutno događa u BIH. Ne čuju se više pucnjevi i granate, ali riječ nacionalist je postala češće upotrebljiva od bilo kojeg pozdrava. Označava Hrvata ili Srbina, te ponekog Muslimana koji nije indoktriniran pomodnim valom Zlajine solcijaldemokracije i baštini nekadašnju ostavštinu Tihića ili Silajdžića. Hitler je davno preselio nebu pod oblake, ali riječ fašist je postala zaštitni znak neslaganja sa Lagumdžijinom politikom. Zapjenjeno je izgovara nezavisni "trijes-hiljadni"Bakir u osam, a hipnotički je zatim ponavlja borgovska masa ispranih mozgova.

Iseli se, ako ti se ne sviđa! Neću!

Nikad veća kriza u formiranju vlasti, iznjedrila je silom stvorene podjele između urbanih i ruralnih, fašista i antifašista, poštenih i "kriminalizovanih", krsta&križa vs. Islama,  Bosne protiv Hercegovine i RS-a, Bošnjaka protiv "četničko-trećaške" frakcije. Gramzivi licemjer, ugledni građanin s Bošnjačkog instituta koji je prijetvorno sanjao "državu za čovjeka", mora da je danas orgazmično sretan kad vidi zemlju kojoj grčevito želi biti na čelu. Čak i pod cijenu da si je kao suradnike morao uzeti sporedne likove čija su mu lica do jučer punila lavor od muke. Čak i pod cijenu da je svojim zaobilaženjem, nepoštivanjem i gaženjem izborne volje jednog naroda, navukao toliki negativitet i razdor među ljudima. Čaki i pod cijenu da službeno Sarajevo danas podsjeća na Beograd osamdesetih godina, a bošnjačka politika predstavlja sve ono protiv čega se nekad borila. Nema veze. Bitno je da zbog Zlaje i Želje ne razgovaraju prijatelji, svađaju se susjedi, kolju novinari, a političari pozivaju na najluđe parole. U najteža ratna vremena ljudi su ovdje dijelili dobro i loše, kanister vode i jednu paštetu rezali na deset komadića. U trenutnim danima mira ova zemlja izgleda kao prostitutka u modricama, bezobzirno ostavljena na mokrom kolodvoru. Inteligentno riješenje zagovarača multikulturalne države samo jednog naroda je jednostavno –  bujrum, iseli se, ako ti se ne sviđa.

Neću se iseliti dok me ima. Ovo je moje nebo i moj komad radosti. Ne zanima me život u Hrvatskoj, nikad nisam glasovala na izborima susjedne države, nisam prijavljena ni kod kakve imaginarne tetke u Tučepima. Ne zanimam ni ja nju, vidljivo je bilo opet u sinošnjem Dnevniku HRT-a gdje su afrički tvorovi dobili veću minutažu od problema hrvatskog naroda u BIH. Uzroci tih problema su kompleksni, proces dugotrajan, ali neću pogriješiti ako kažem da su se na nama izredali svi.

Žestoko i bez srama. Od službenog Zagreba, njegovih brojnih loših poteza u prošlosti i okretanja leđa u najpresudnijim trenucima.  Do katastrofalnih hrvatskih političara u BIH, koji su opustošili perspektivne firme, uništili i ono malo medija koje smo imali, a sve to u dvadesetogodišnjem sinkroniziranom plaču o ugroženosti, za koju nisu pomakli ni malim prstom, već su je svojim debilizmom samo produbljivali. Preko sarajevske majorizacije, progona svakog drugačijeg mišljenja, sustavnog iživljavanja i nametanja nam nelegitimnih predstavnika, te bjesomučnog sabotiranja onih koji legitimni zaista jesu.

Ne treba nam karta do Zagreba

Čudan je ovaj naš svijet. Ponekad mi se čini da nas svaki novi šamar još više osnažuje. Mislim da nikad dosad nismo disali složnije. A ne tražimo puno. Ne treba nam karta do Zagreba niti četvorni metri po Trnju. Sasvim nam je lijepo u ovom netaknutom raju prirode i paklu nesnošljivosti. Nismo nikakvi separatisti, jer srce ne možeš rezati na kriške, a svaki komadić Bosne voli se istim dahom kao i Hercegovina. Naše su želje jednostavne sasvim. Da se ne negira nacionalni identitet jednog konstitutivnog naroda, da se poštuje volja iskazana na izborima, prava za školovanjem i upotrebom vlastitog jezika. I kad kažemo ovu rečenicu da ne postanemo fašisti. Ali šta bi onda radio Bakir? I kome bi Zlaja prodavao lažnu socijaldemokraciju kad bismo živjeli u ljudskoj demokraciji?

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara