Foto: Nikola Čutuk/ Pixsell, Index

ZANIMLJIVO je čitati naivna priopćenja sindikata i raznih stožera za obranu o Rafineriji Sisak – oni su eto zatečeni i iznenađeni gašenjem dijela proizvodnje, a nitko im nije rekao da pitanje proizvodnje i hoće li u Sisku raditi naftu, rajčice ili proizvoditi ambroziju uopće nije pitanje radnika, sindikata ni stožera, nego vlasnika firme.

I znate što? Nove otkaze treba proslaviti! Cijelo gašenje Rafinerije, o kome znaju sve svi osim čini se radnika, treba proslaviti uz vatromet jer ono će biti kruna hrvatske politike zadnjih 20-ak godina i ono će, kao i gašenje ostalih ostataka industrije, biti upravo posljedica očajničke želje Hrvata da im najsloženiji posao u zemlji bude posao sezonskog konobara na kakvoj plaži.

Imovinu su vam uzeli dok ste se borili

Dok je dobar dio naroda bio na bojištu ili u izbjeglištvu, 90-tih se sprema pretvorba i privatizacija. Uzalud tadašnji HNS i HSLS (oporbene stranke koje u to doba uglavnom vode ljudi čistih karijera koji su doslovno robijali za Hrvatsku) navode primjere pretvorbe i privatizacije kakve je provela Češka i još neke zemlje – gdje su dionice dobili radnici. To je jedino pošteno – jer čija je društvena imovina no imovina radnika?

Međutim, narod je zdušno podržao HDZ koji je ukinuo stari Markovićev zakon po kojem dionice idu radnicima (i po kojemu su recimo radnici Tvornice duhana Rovinj postali milijunaši) i uveo štetan, zao, perverzan zakon kojim društvena imovina postaje državna, a onda se može otkupiti putem kredita domaćih banaka, gdje jamstvo za kredite postaju same dionice. Na kraju su firme kupili bivši socijalistički direktori koji su naglo postali Hrvatine, od svojih prijatelja direktora banaka.

Rezultat u ekonomskom smislu: narod je ostao bez dionica, dok su se Hrvati borili, neki drugi Hrvati su im uzeli imovinu i rasprodali je nekim podobnijim Hrvatima. Rezultat u političkom smislu: Hrvatima se sve to općenito toliko svidjelo da su nagradili HDZ još većim brojem glasova. Što uopće može poći loše ako si samo šljaker, a ne suvlasnik u firmi? Ina je pritom ostala državna, pa je njena sudbina sačekala novo vrijeme i novo stoljeće.

U međuvremenu, tehnologija se mijenja

U međuvremenu, od rafinerija se traže sve veći eko standardi i sve čišća goriva – sve to traži ulaganja koja se mjere milijardama, a još se pokazuje kako nafte ima puno više nego što se mislilo – naftu i razne prerađevine nude doslovno svi. Uza sve to, Musk i ekipa ne čekaju – hibridna i električna vozila postaju stvarnost i bliži se dan kada će prestati kontinuirano povećanje proizvodnje nafte. Nafta će naravno i dalje trebati, ali više nitko neće moći računati na najbolju moguću pojavu za proizvođače nečega i kontinuirani rast prodaje.

Naftna industrija udružuje se kako bi se smanjili troškovi. Jasno je da Ina ne može sama. Godine 2003. SDP-ova vlada prodaje MOL-u 25% dionica Ine uz ideju kako bi to trebalo pomoći osuvremenjivanju proizvodnje. S vremenom, MOL kupuje i dalje dionice, ali nikako da pređe 50%. No zato je tu HDZ-ova vlada koja velikodušno MOL-u koji nema većinu ugovorno daje većinska prava. Narod to toliko oduševljeno prihvaća da HDZ postaje jači nego ikada. I sada naravno MOL u Ini vedri i oblači – pravno mu nitko ne može ništa. Radnike se ionako ne pita – oni nisu vlasnici firme, oni mogu raspraviti o npr. pitanjima otpremnina, a što će se i kada proizvoditi, stvar je samo i isključivo uprave i vlasnika.

Biste li vi ulagali u novu proizvodnju u Sisku?

Sisačka rafinerija u ovom globalnom svijetu nema budućnost. Nema nikakvog smisla ulagati milijarde u razvoj dviju fizički bliskih rafinerija, a riječka i sisačka udaljene su nekoliko stotina kilometara. Uostalom, kako će kroz 5-10 godina doći do maksimuma potrošnje nafte, veliki prerađivači već se pripremaju na budućnost, gdje će se sve više proizvoditi razni služeni ugljikovodici i plastike, a ne nafta kao gorivo. Drugim riječima, „klasičnih“ rafinerija će biti sve manje i bit će sve veće kako bi bile konkurentne, a tu za Sisak nema budućnost čak i da Hrvatska otkupi dionice. Nisu isplativi.

Postavlja se pitanje zašto onda Sisak ne bi postao centar suvremene kemijske industrije, kakav je nekada bio npr. kaštelanski bazen, ali naravno, uz bitno veće ekološke standarde? Pa kao prvo, realno, tko bi od vas koji ovo čitate ulagao u hrvatsku industriju, uz ovu administraciju, poreze i mogućnost da vas svaka politička šuša blokira u razvoju ako niste na ovaj ili onaj način dali pinku? Recimo da imate milijun ili deset milijuna dolara ili eura i želite uložiti u neku industriju – biste li uložili u Češku, Slovačku, Mađarsku, Rumunjsku ili Hrvatsku? Unatoč patriotskim osjećajima – čini mi se da bi novi pogon veselo proradio negdje u kakvoj poslovnoj zoni Češke ili Slovačke, ili zašto ne, oko rumunjskog Temišvara. U Hrvatskoj ne biste ni mogli napraviti projekciju razvoja jer se porezni propisi mijenjaju svake godine kako bi se lokalni šerifi mogli iživljavati na vama – to treba izdržati.
Uostalom, odakle vam kadrovi? Koji su to od naših fakulteta, veleučilišta i visokih škola usavršili programe za kemijske industrije koje trebaju u ovom stoljeću?

Vrli novi svijet

Svijet se mijenja, industrije se gase i otvaraju nove. I nije problem uopće u tome jer, kako vidimo, drugi se tome prilagođavaju. Problem je u tome što su Hrvati nezadovoljni upravo onim što su napravili. Jesu li građani podržali politiku koja je firme prodala podobnicima za sitni novac? Jesu. Ina je u tome još ostala državna, no jesu li građani podržali politiku koja je MOL-u dala većinska prava bez da imaju većinu dionica Ine? Jesu. HDZ je jači nego ikada.

Jesu li građani podržali politiku velikih poreza i snažne države od koje ulagači bježe? Jesu i podržavaju dalje. Koliko će glasača podržati nekoga tko će reći da poreze privredi i shodno tome državni proračun treba bitno smanjiti kako bi ulagači došli? Malo. Većina građana gleda kako se što više nasloniti na državnu sisu. Samo pokušajte provesti ukidanje županija i jedno 2/3 gradova i općina te ograničite odlazak u mirovinu ispod 65. godine i vidjet ćete kakav će se gnjev sručiti na vas i vaše ideje.

A kada MOL ima većinu upravljačkih prava i kada nema interesa da Sisak dobije neku novu industriju jer nitko normalan neće ulagati i ne ulaže u ovakvu zemlju, onda je zatvaranje sisačke rafinerije i budući uzgoj ambrozije na njenim pogonima upravo vrh uspjeha hrvatske politike, i to one koju je većina građana podržala. Pa kada zadnji radnici iziđu iz pogona treba napraviti slavlje, od konfeta do vatrometa jer će simbolično gašenje industrije Siska, kao što je već ugašena industrija Karlovca, Rijeke ili Splita biti vrh uspjeha i želja Hrvata. Biti zemlja siromaštva gdje je najveći uspjeh postati referent u županiji, a poslovni pothvat nalit teracu i otvorit apartman.

Hrvatice i Hrvati, što se željeli, to ste i dobili, a poslije glasanja, kao i poslije nekih drugih radnji, nema kajanja.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala