"JE LI DRAŽEN Petrović trebao biti ovdje '91. godine?'' poručio je šef predsjedničke kampanje Miroslava Škore Mate Mijić Ivanu Anušiću tijekom sučeljavanja u TV studiju Večernjeg lista prije nekoliko dana. Tako je Mate Mijić reagirao na prozivke da je Miroslav Škoro trebao biti u Hrvatskoj kad je rat počeo. Miroslav Škoro, kako je poznato, dobar dio rata proveo je u SAD-u.

Mijić je u očajničkom pokušaju da obrani domoljublje svog šefa, jer poznato je da je svaki osviješteni Hrvat najviše slab na Domovinski rat, izvalio možda i najveću glupost koju smo čuli tijekom ove kampanje. A gluposti kandidata i njihovih pobočnika naslušali smo se ovih dana.

Petrović je bio svjetska zvijezda, za Škoru je malo tko znao

Uspoređivati Miroslava Škoru i Dražena Petrovića, pokušavati izjednačiti njihovu ulogu i važnost u stvaranju hrvatske države, u najmanju ruku je neumjesno, ako ne i bezobrazno i budalasto.

Dražen Petrović je puno prije krvavog raspada bivše države bio planetarna zvijezda, jedan od najboljih košarkaša svijeta i čovjek, kako je krasno rekao izbornik Srbije i pomoćni trener Sacramento Kingsa Igor Kokoškov u intervjuu za Index, ne samo košarkaška zvijezda, već rock zvijezda. Zbog Dražena su generacije i generacije klinaca na cijelom svijetu zavoljele kraljicu igara.

Dražen je bio stroj, Dražen je bio umjetnik, Dražen je bio fenomen. Nikad Dražen nije bio običan košarkaš i samo košarkaš. Iako je bio najbolji na svijetu, bio je i puno više od običnog sportaša. Dražen je bio uzor ne samo djeci, već i odraslima.

Kome je Miroslav Škoro bio uzor i što je on napravio da ga se čak i u šali može stavljati u istu ladicu sa čovjekom koji je za života bio mit, a u trenutku prerane smrti postao legenda? Naravno, ovo je bilo retoričko pitanje.

"U Novi Sad ne idem, medalju ne dam"

Dražen je kao dijete odveo malu Šibenku do naslova prvaka Jugoslavije 1983. U majstorici finala s dva bacanja na isteku vremena donio je svom Šibeniku povijesnu titulu u ligi koja je nakon NBA-a bila najjača na svijetu. Vasil Tupurkovski, tadašnji šef KSJ-a i kasnije član Predsjedništva SFRJ, molio je Dražena da promaši barem jedno bacanje pa da utakmica ode u produžetak jer je fantomski faul Hadžića donosio kontroverzu. Bosna je tada bila moćna, Sarajevo je iduće godine bilo domaćin Zimskih olimpijskih igara i političke elite nisu htjele ni čuti da neki mali Šibenik postane prvak u sportu koji je u ondašnjoj državi bio pokret. Dražen je s prezirom odbio molbu, zabio je oba i Šibenik je te noći slavio. Do jutra, kad se dogodio presedan u povijesti sporta jer je utakmica poništena. Odluka je bila da se majstorica ponovi, ali da se igra na neutralnom terenu u Novom Sadu. Dražen je kratko i jasno rekao: ''Za vas ne znam, ali ja u Novi Sad ne idem i medalju ne dam.'' Kako je dječak među odraslima odlučio, tako je i bilo.

U Zagrebu je od ''luzerske'' Cibone stvorio momčad koja se poigravala s ostatkom europske konkurencije i dva puta zaredom se penjala na krov Starog kontinenta. Cibona je tih godina pobjeđivala sve momčadi na Draženov pogon.

Draženove zagrebačke godine najviše su upamtili u Madridu. Real je Draženu bio omiljena mušterija. Gotovo nikad im nije zabio manje od 40 koševa. Nabijao im je komplekse i mrzili su ga jer su ga se bojali.

Koliko je opsjednutost Draženom u Madridu izašla izvan okvira racionalnog, najbolji je dokaz slučaj s finalne utakmice SP-a u vaterpolu koji se 1986. održavao u Madridu. U finalu turnira, u slavnoj utakmici sa silnim produžecima, susreli su se Jugoslavija i Italija, a cijeli je bazen navijao protiv Jugoslavije. Nisu Madriđani navijali za Italiju, fućkalo se njima za Talijane, navijali su protiv Jugoslavije samo zbog Dražena. Nisu mu mogli ništa i jedini način da ih prestane mrcvariti bio je da ga kupe. Dražen je otišao u Madrid, a Real nije mogao povući bolji potez. Čovjeka pred kojim su drhtali okrunili su u prvog viteza Njegova Veličanstva.

Onda su došle devedesete

Onda je otišao u NBA i kao jedan od pionira europske košarke otisnuo se tamo gdje su na košarkaškim parketima hodali divovi koji nisu vjerovali ''Liliputancima'' iz Europe. Dražen je bio čovjek koji je učinio da te predrasude prestanu i otvorio je put Dirku Nowitzkom, Tonyju Parkeru i Luki Dončiću. Nitko od njih to nikad neće zaboraviti naglasiti.

Zatim je došla ta 1991. i početak krvavog rata. Hrvatska je gorjela, Draženov Šibenik je gorio. Dogodio se Vukovar. Dražen nije s puškom u ruci čučao u rovovima Dalmacije, Banije ili Korduna, ali je svoj utjecaj i glas kanalizirao na način da svijet sazna što se događa u njegovoj domovini. Sa Stojkom Vrankovićem koji je tad igrao u Boston Celticsima, štrajkao je u New Yorku ispred zgrade UN-a zbog ratne agresije na Hrvatsku.

"Nakon toga cijela Amerika je znala što se događa"

''Morate znati da je u to vrijeme jako malo ljudi u svijetu znalo što se točno događa u Hrvatskoj. Većina je mislila da se vodi građanski rat. Mi smo željeli objasniti svima da je Hrvatska napadnuta, da se naši gradovi bombardiraju, da se naša sela pale i da hrvatski civili ginu. Čitavu priču je pokrenula udruga Hrvata iz New Yorka, a najagilniji je bio Jozo Vukušić koji je vodio Hrvatski radio. Pozvao je nas dvojicu, ali bila je tu skupina hrvatskih sportaša iz borilačkih sportova. Bio je to događaj koji je bio ograničen i vremenski, ali i prostorno. Sve je trajalo oko sat vremena. Ključno je bilo to što su novinari CNN-a, NBC-a, ESPN-a, čuvši da smo Dražen i ja tamo, došli i valjda prvi put iskreno tražili da čuju što se u Hrvatskoj događa. Nakon toga je gotovo cijela Amerika dobila jasnu sliku'', kazao nam je Stojko Vranković, Draženov najbolji prijatelj i prvi čovjek HKS-a.

Dražen se odmah jasno odredio. Nakon finalne utakmice SP-a u Argentini 1990. između Jugoslavije i SSSR-a, dogodio se čuveni slučaj ''zastava'', a Dražen je, između ostalog, i zbog toga raskinuo višegodišnje veliko prijateljstvo s Vladom Divcem. Godinama su bili nerazdvojni, a onda su na američkim parketima jedan pokraj drugoga prolazili kao da se nikad nisu poznavali. Mnogi su mislili da je isključivi razlog bio taj što je Divac istrgnuo hrvatsku zastavu. Dražen je kasnije pojasnio neke stvari.

''Incident sa zastavom nije jedini razlog zašto Vlade i ja više ne razgovaramo. Kada je počeo Domovinski rat, on nikada nije nazvao Rađu, Kukoča ili mene i pitao nas što se događa. Nikada nije nazvao i upitao nas jesu li članovi naše obitelji dobro. Jednostavno je prestao zvati, a ja nisam imao razloga nazvati njega. Ukratko, nismo razgovarali'', rekao je Petrović novinaru Janu Hubbardu u travnju 1993. godine, samo dva mjeseca prije nego što će izgubiti život kod mjesta Ingolstadta, na autocesti Frankfurt-München.

Godine 1992. odveo Hrvatsku u finale Olimpijskih igara protiv nikad moćnijeg SAD-a

Točno godinu dana prije tragedije hrvatska košarkaška reprezentacija igrala je finale olimpijskog turnira protiv najjače momčadi ikad okupljene na jednom mjestu u povijesti sporta. Jordan, Magic, Bird, Barkley, da ne nabrajamo dalje, a protiv njih mala Hrvatska, država koja je u tim trenucima krvarila i koju je predvodio kapetan Dražen Petrović.

Cijeli je svijet gledao kako se hrvatska zastava na dodjeli medalja vijori odmah do američke i litvanske, a Dražen je bio vođa ekipe koja je za promociju Hrvatske više napravila od svih ovdašnjih političara od 1990. pa do danas. Tog dana svi su čuli za Hrvatsku.

Gdje je tada bio Škoro?

Što je u to vrijeme radio Miroslav Škoro, tko je uopće u to vrijeme bio Miroslav Škoro i što je napravio za Hrvatsku? Studirao je u Americi na Community College of Allegheny County, pokušavao je postati slavonski Đorđe Balašević i pjevao je hrvatskim iseljenicima Vilu Velebita, Ustani, Bane i ostale budnice, busajući se u hrvatska prsa tisućama kilometara od ratnog požara u domovini u koju se sada kune.

Također, Miroslav Škoro se poziva da je on jedini i isključivi baštinik ostavštine Franje Tuđmana. Ako je to tako, a uzmimo da je, onda bi Škoro i njegov šegrt Mijić vrlo dobro trebali znati da je Tuđman u ratnim godinama zabranio vrhunskim sportašima da uzmu pušku, smatrajući da je njihov front negdje drugdje.

''Nitko iz moje obitelji, kao ni ja, nije bio u ratu. Moj otac je doktor ekonomije, tako da smo brat i ja imali odlično obrazovanje i nismo oskudijevali. Odgajani smo tako da nam škola bude na prvom mjestu, ali moj otac je bio veliki ljubitelj nogometa. Nogometaši nisu morali u vojsku, a predsjednik Tuđman rekao je da svaki sportaš u državi predstavlja svoju zemlju kao ambasador, tako smo nastavili igrati nogomet", nedavno je pričao Slaven Bilić engleskim novinarima.