Gripa je ubila 50 milijuna ljudi, a leševi su ležali mjesecima na ulicama

Gripa je ubila 50 milijuna ljudi, a leševi su ležali mjesecima na ulicama
Foto: Wikimedia Commons/Otis Historical Archives, National Museum of Health and Medicine

ŠPANJOLSKA gripa, najsmrtonosnija pandemija na svijetu, koja je odnijela otprilike 50 milijuna života širom svijeta, harala od 1918. do 1920. godine. Od nje je samo u listopadu 1918. godine umrlo 200.000 Amerikanaca, što ovaj mjesec čini najsmrtonosnijim u povijesti zemlje, piše History.com u svom članku koji opisuje kakvo je stanje u to doba vladalo u SAD-u.

Kako kremacija tada nije bila uobičajena, veliki broj tijela preminulih od ove bolesti premašio je kapacitete pogrebnika i proizvođača lijesova, koji nisu uspijevali držati korak s agresivnim virusom. U isto vrijeme, na snagu je stupila zabrana javnih okupljanja, koja je obuhvaćala i pogrebe i bdjenja, pa se ožalošćeni nisu mogli propisno oprostiti od svojih pokojnika.

Amerika je bila nespremna

Nancy K. Bristow, profesorica povijesti na Sveučilištu Puget Sound u Tacomi, Washington, kaže da Sjedinjene Američke Države nisu bile spremne za epidemiju, dijelom zbog toga što su otkrića u području bakteriologije navela Amerikance misliti da mogu infektivne bolesti držati pod kontrolom .

"Ovo Amerikanci koji su živjeli 1918. godine nisu očekivali. Ogroman broj ljudi je umro veoma brzo, osobito na istočnoj obali, gdje se gripa prvo pojavila, a oni nisu imali priliku za to se pripremiti", kaže ona.

Leševi svgdje

Zbog velikog broja mrtvih mogle su se vidjeti jezive scene. Sestre Crvenog križa u Baltimoreu nailazile su u kućama na bolesne ljude koji su ležali u krevetima pored leševa. U drugim slučajevima, tijela mrtvaca mogla su se vidjeti prekrivena ledom ili u kutu sobe, gdje su se danima raspadala.

Vlasnici pogrebnih poduzeća bili su pretrpani lijesovima, a groblja su bila popunjena. Kopači grobova nisu radili svoj posao, neki jer su se bojali da će se zaraziti, a drugi jer su se zarazili, pa su članovi obitelji preminulih ljudi sami morali kopati grobove.

Kompanije koje su proizvodile lijesove, koje su već bile preopterećene osiguravajući ih za poginule u Prvom svjetskom ratu, nisu mogle ići ukorak s novim zahtjevima. Kako je bio očajan zbog nestašice lijesova, povjerenik Okruga Columbia Louis Brownlow oteo je dva vagona lijesova koja su poslana u Pittsburgh i usmjerio ih u gradsku bolnicu pod naoružanom stražom.

Pogrebnici na groblju u Bostonu viđeni su kako leševe bacaju u rake bez lijesova u kojima su doneseni kako bi se oni mogli opet koristiti. Proizvođačima je naređeno raditi samo jednostavne lijesove i odmah prekinuti s proizvodnjom luksuznih. Tada je dužina lijesova ograničena – oni su mogli biti dugi od 175 do 190 centimetara.

Philadelphia je podsjećala na srednjovjekovni grad pod epidemijom

Najgore je bilo u Philadelphiji, gdje je broj mrtvih dostizao 1000 ljudi dnevno na vrhuncu epidemije. Čitava susjedstva su bila "ukrašena" krep tkaninom, koja se stavljala na vrata kuće kako bi se označilo da u njoj ima mrtvih. Gradske vlasti su u očaju, dok su čekale da lijesovi pod oružanom stražom stignu u grad, angažirale kompaniju J. G. Brill, koja je proizvodila tramvaje, da napravi tisuće običnih kutija u kojima bi bili sahranjeni umrli.

Gradska mrtvačnica, koja je imala kapacitet za 36 tijela, bila je zatrpana s 500 leševa, pa je grad morao otvoriti još šest dodatnih mrtvačnica i smjestiti mrtve u hladnjače, a neke preminule stanovnike Philadelphije, uglavnom siromašne i imigrante, bacali su u masovne grobnice.

Prizori koji su se mogli vidjeti u Philadelphiji podsjećali su na scene iz srednjovjekovnih gradova u vrijeme epidemija. Kroz grad su i danju i noću prolazila teretna vozila u pratnji policije i svećenika, koja su prikupljala leševe zamotane u vreće i pokrivače koji su ostavljeni na trijemovima i pločnicima. Tijela su bacali na gomilu u vozilima, a iz mnogih smotuljaka virili su udovi mrtvih koji su širili jezu među već prestrašenim stanovnicima.

Roditelji jednog dječaka koji je podlegao gripi preklinjali su vlasti da im dopuste sahraniti sina u drvenoj kutiji u kojoj su transportirane tjestenine umjesto da ga umotaju u pokrivač i predaju onima koji su odvozili mrtve na teretnim vozilima.

Zabrana javnih okupljanja utjecala je na način na koji su ljudi oplakivali svoje pokojnike

Javni pogrebi i bdjenja zabranjeni su i u Philadelphiji i u Chicagu. Iowa je ukinula i javne pogrebe i otvaranje lijesova. Izuzetke su napravili samo kada su roditelji ili supruga morali identificirati vojnika prije pogreba, a čak i tada su lijes otvarali uz uvjet da članovi obitelji nose maske koje prekrivaju usta i nos dok je on otvoren i da ne dodiruju tijelo.

"U mnogim zajednicama oplakivanje voljenih koji su preminuli podrazumijeva seriju rituala i obreda kojima se pokojnik ispraća, a tijekom Španjolske gripe ograničenja u velikom broju gradova koja se tiču javnih okupljanja onemogućila su provođenje obreda, pa obitelji nisu mogle poštovati svoje običaje, nego su samo individualno mogli tugovati za svojim pokojnicima. Kako nisu mogli svoju bol podijeliti s drugima, mnogi su ju nosili desetljećima", zaključuje Bristow.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara