VLADIMIR MATIJANIĆ, Indexov novinar, umro je u petak nakon što su on i njegova partnerica Andrea Topić danima od splitskih liječnika, bolnice i Hitne tražili pomoć.

Matijanićeva smrt aktualizirala je temu katastrofalnog stanja u zdravstvu, a sve više građana javlja se sa svojim teškim i tragičnim pričama. Index poziva svoje čitatelje da nam svakodnevno šalju svoja iskustva s hrvatskim zdravstvom, hitnim službama i bolnicama, a mi ćemo ih objaviti u seriji članaka.

Svoja svjedočanstva i iskustva s Hitnom i hrvatskim zdravstvom, ako iza toga želite stati svojim imenom i prezimenom, šaljite nam na vaseprice@index.hr.

PRIČA 1. OCA I MAJKU OTPUSTILI IZ SPLITSKE BOLNICE. UMRLI SU

Opisat ću vam moja iskustva sa splitskom bolnicom 2007. i 2017. Naime, tada su u njoj umrli prvo moj otac, a poslije i mama. 

Otac je primljen u bolnicu u siječnju 2007., imao je slabo srce nakon infarkta pretrpljenog 1994. i kasnije napravljenog trostrukog bypassa. Prvo je bio na intenzivnoj, a zatim na odjelu. Otkucaji srca bi mu skočili na 140 samo kad bi uzeo kemijsku za napisati ime lijeka. Svakome jednom dođe kraj, to su nam neizravno i rekli, ali neljudski odnos je ono što boli.

Naime, to popodne, dan uoči njegove smrti, zvali su nas iz bolnice da dođemo po njega jer je nemiran i želi ići kući. Uslijedio je mučan razgovor s trojicom liječnika jer smo smatrali da je u lošem stanju i da nije za odlazak kući nadajući se da će mu u bolnici pomoći. 

Na kraju su ga otpustili tako da su ga u kolicima izbacili iz sobe i ostavili ga na hodniku s večerom na koljenima. Ja nisam, nažalost, kao kolega Matijanić pa sam zvala tadašnjeg ravnatelja Marasovića i zatražila pomoć. On nam je savjetovao da zovemo Hitnu pomoć i odemo na Križine na prijem. Kad smo tamo došli, otac je pitao u koji smo ga ovo hotel doveli. Primila ga je mlada liječnica, ali nisam sigurna, i stavili su ga na pomoćni krevet dok se ne oslobodi neki krevet u sobi. Ujutro je umro.

Majku otpustili iz bolnice, umrla je drugi dan

2017. godine mami je dijagnosticiran rak gušterače. U bolnici je provela ni dva tjedna, otpustili su je i došla je kući. Bila je slaba i bila je upitna onkološka terapija. Kupila joj se voda u abdomenu, a večer uoči smrti sanitetska služba ju je dovela na Križine u ambulantu kako bi joj olakšali pritisak od nakupljenog urina. Kad su to obavili, sanitet više nije vozio, bio je vikend. Nismo se imali čime vratiti kući. 

Opet sam zloupotrijebila to što imam broj mobitela ravnatelja Hitne Lea Luetića, nazvala ga i upitala postoji li mogućnost da je vozilo Hitne vrati kući, objasnivši mu situaciju. Ona se nije mogla vratiti autom, a pogotovo popeti na treći kat. On je to odbio i bio je vrlo neugodan.

U bolnici su nam rekli da ona može ostati na tom pokretnom krevetu u nekoj susjednoj sobi, a da mi možemo ići. Odbili smo otići i rekli smo da ćemo spavati tu kraj nje. Nedugo nakon toga pojavila se liječnica koju je, to nam je rekla, poslao anesteziolog, kojeg sam danima ranije kontaktirala preko poznatih kako bih dogovorila s njim kako da joj olakšamo bolove koje je trpjela. 

Liječnica nam je rekla da nema smisla da mama tu spava i da će je smjestiti u sobu na peti kat i sutra obaviti sve što je potrebno. Mama je umrla sutra navečer. Ima u bolnici krasnih pojedinaca, empatičnih i susretljivih, ali, nažalost, sustav nije takav. Molim da se ovo moje iskustvo ne shvati kao napad na ljude u bolnici koji vrijedno i profesionalno rade svoj posao, ali previše je sličnih priča i sustav mora profunkcionirati na drugačiji, bolji i empatičniji način.

Vida Grujin

PRIČA 2. HITNA SAVJETOVALA TEŠKO BOLESNOJ ŽENI DA POPIJE BRUFEN

Moja majka preminula je 2015. godine od bolesti koja se zove multipli mijelom, kolokvijalno rak krvi. Prije nego što je postavljena ta dijagnoza, imala je problem s nekakvom izraslinom na kičmi koja ju je boljela, odnosno pritiskala je kičmu. Kasnije će se pokazati da je ta izraslina poslana na analizu i bit će postavljena dijagnoza.

Majci se javljaju bolovi u kičmi i napravili smo MR "preko veze" u jednoj privatnoj poliklinici koja radi s HZZO-om. Kažem "preko veze" jer privatne poliklinike rade s HZZO-om, ali takvi pacijenti su manje prioritetni od onih što plaćaju pa se red čeka mjesecima, za što nismo imali baš vremena. MR pokazuje da postoji neka izraslina. Privatna poliklinika ne radi analizu, ali daje neko svoje mišljenje. Za analizu treba ići dalje, to treba odraditi u bolnici. U ovoj situaciji znamo da nešto postoji, ne znamo što. 

Nakon tjedan dana odlazimo na Hitnu zbog bolova. Ništa konkretno nismo uspjeli osim što smo dobili savjet da se za bol popije neko sredstvo protiv bolova i da će to proći. Kasnije će se ispostaviti da je doktor koji je primio moju majku - običan pripravnik, upitnog iskustva. To smo doznali igrom slučaja kasnije na odjelu hematologije jer je s mojom majkom ležala njegova tetka koju je došao posjetiti pa smo preko nje doznali tko je, što je i kakav mu je status u bolnici.

"Jauče od bolova, ne odvoze ju"

Nakon tjedan/dva/mjesec (ne sjećam se više) stanje se pogoršava. Bolova je sve više, jači su. Majka leži u krevetu, jauče od bolova. Ne može se dignuti. Zovemo Hitnu. Dolaze, savjetuju da za bolove popije Brufen.

Nisam je mogao ostaviti u takvom stanju i u tom trenutku mi nikako nije bilo jasno zašto je ne primaju u bolnicu, pogledaju sve što je potrebno i ženi postave dijagnozu i odrede liječenje. Isti dan odlazim do doktorice obiteljske medicine. Kako je ljeto, radi zamjenska doktorica. To smatram dobrom stvari jer njena redovna doktorica uopće nije u njenim prijašnjim krvnim nalazima skrenula pozornost na višak kalcija, što je indikativno za multipli mijelom, koji joj je kasnije dijagnosticiran na odjelu hematologije. 

Ona savjetuje da je preveze sanitet u bolnicu. Kako sam shvatio, to bi mogla biti "zaobilaznica" kojom bi ušla u bolnicu, da je konačno riješe užasnih bolova i dovedu do kraja dijagnozu za koju postoji slika s MR-a, ali je potrebno napraviti daljnje pretrage. 
Momci iz sanitetskog prijevoza odveli su je u svom neadekvatnom vozilu, nemaju ležaljku nego samo drndavu stolicu koja im je dovoljna (valjda) za posao koji inače rade, a to je obilazak teških bolesnika u kvartu. 

Svađa Hitne i saniteta

Kad smo došli u bolnicu, kreće prepirka između djelatnice na Hitnoj i djelatnika saniteta, koji je na našoj strani i želi zbrinuti ženu koju ovi ne žele primiti. Na jedvite jade je primljena, polegli su je na krevet. Konačno je primljena u bolnicu, na odjel neurokirurgije. Nakon nekoliko dana neurokirurgije, gdje je sređena izraslina koja je uzrokovala bol u kičmi i poslana na analizu - premještaju je na hematologiju jer je nalaz uklonjene izrasline pokazao da boluje od bolesti multipli mijelom.

Ono što je sporno u cijeloj priči oko moje majke je:

- Pojedinci koji rade u obiteljskoj medicini, konkretno njena doktorica koja uopće nije skrenula pozornost na višak kalcija koji je indikativan za multipli mijelom. Zašto joj nije dala uputnice za neke daljnje pretrage? 

- Zašto na hitnom prijemu rade pripravnici, sami, bez mentora? Imaju li uopće mentore, nekog nadređenog kojeg mogu pitati ako sumnjaju u svoju sposobnost postavljanja dijagnoze ili barem odluke da se nekog primi u bolnicu i da se tada dozna što je toj osobi?  

- Zašto je nisu primili u bolnicu nakon poziva Hitnoj pomoći ako žena leži nepomično u bolovima koji su, očito, prejaki i intenzivni? Kakva je to procedura prijema u bolnicu? Vi zovete Hitnu pomoć i ona vas odbija prevesti u bolnicu!

- Zašto ju je sanitet morao na kraju prevesti u neadekvatnom vozilu i zašto se i djelatnik Hitne pomoći svađao s djelatnicima saniteta oko prijema u bolnicu na očigled obitelji? 

- Zašto se nalazi moraju raditi preko veze da budu brže gotovi - neki nemaju vremena čekati iste te nalaze jer vjerojatno neće biti živi?

Miroslav Rako

PRIČA 3. OTAC DOBIO SEPSU, OTPUSTILI GA. UMRO 20 DANA KASNIJE

Prije 12 godina imala sam užasno iskustvo sa splitskom bolnicom. Moj otac preusmjeren je iz dubrovačke Opće bolnice na daljnje liječenje jer je imao tumor na žučnom mjehuru i prevezli su ga u splitski KBC, iako mi je do današnjeg dana žao što nismo otišli odmah u Zagreb.

Već kada je dovezen u Split, osjetila sam i od strane medicinskog osoblja, a pogotovo liječnika (koji se u splitskom KBC-u ponašaju kao da su bogovi) potpunu nezainteresiranost za slučaj i bolest moga oca. Smjestili su ga na odjelu na kojemu je na 20 bolesnika bila samo jedna medicinska sestra. Budući da sam zajedno s ocem došla u Split i unajmila smještaj da mu mogu biti blizu i često ga posjećivati u bolnici, svaki put kada sam došla, gotovo svaki dan, nisi mogao skoro nigdje naći ni medicinsko osoblje ni liječnike, ti su bolesnici bili prepušteni sami sebi, a ne daj Bože kada si ih pronašao, da si ih nešto upitao jer tko si ti da se obraćaš njima bogovima. Bili su jako neljubazni i nepristupačni i samo su mi rekli da postavljam previše pitanja.

"Splitski KBC je predvorje pakla, ako ne i sam pakao"

Od njih nisam mogla dobiti nikakve konkretne odgovore na koji način će dalje liječiti moga oca, nisu imali nimalo ljudskosti i kulture u ophođenju s pacijentima i članovima njihovih obitelji. Već sam tada shvatila da je splitski KBC predvorje pakla, ako ne i sam pakao, jer od onih koji tamo završe na liječenju rijetko tko preživi.

Kada sam napokon dobila termin za razgovor s liječnikom koji je kao bio zadužen za mog oca, prvo što mi je rekao bilo je: 'Što vi očekujete, pa vaš otac ima 69 godina?!' To je odgovor jednog liječnika u 21. stoljeću, kada je medicina kao napredovala i trebala bi ljudima što više produžiti život, a ne skratiti ga. Već mi je time dao do znanja da se on nema namjeru nešto posebno oko njega truditi. Povukla sam sva moguća poznanstva u liječničkim krugovima, ali ništa nije pomoglo. 

Na kraju su ga operirali i tijekom te operacije pokupio je neku bakteriju, što smo tek poslije saznali, a netom nakon toga su ga u jako lošem stanju otpustili iz bolnice. Otišli smo natrag u Dubrovnik, moj otac je za nekih 20-ak dana umro, ali ne od bolesti koja mu je dijagnosticirana, već od sepse. Od tada mi se gadi i splitski KBC i grad Split, nakon toga više nikad nisam bila u tom gradu niti ću više ići tamo jer u meni budi osjećaj neopisivog gađenja i užasno lošeg iskustva.

Tamara Radić

PRIČA 4. ŽENA IMALA INFARKT MIOKARDA. SUPRUGU REKLI DA SKUHA JUHU

Umirovljenica sam, stara sam 66 godina i živim sa suprugom invalidom i metastatskim onkološkim bolesnikom. 30. 10. 2020. u poslijepodnevnim satima osjetila sam snažnu bol u prsištu, bol u leđima i trnjenje prstiju, žestok nagon na povraćanje, preznojavanje. 

To je neko vrijeme trajalo, a kako nije prolazilo, mjerili smo tlak, temperaturu i slično. Tlak je bio 70/40 i imao tendenciju pada, a temperatura mjerena živinim termometrom nije dosezala vrijednost 34 stupnja. Kad je suprug shvatio da mi ne može pomoći, da je stanje ozbiljno, nazvao je službu 112, koja ga je proslijedila na Hitnu pomoć u Đakovu.

Suprug se predstavio, rekao da zove iz sela Paučja, da mi je potrebna pomoć jer imam jake bolove u prsištu, povraćanje, trnjenje prstiju, preznojavanje. Upitan je li mi što davao, rekao je da je dao ASKU, Praksiten, i Brufen. Gospodin s Hitne je rekao da mi skuha juhu. Na upit supruga hoće li to biti dostatno i hoće li mi pomoći i doći, rekao je da neće doći i spustio slušalicu.

Stanje se nije popravljalo. Ujutro sam privatno prevezena u HMP Našice, gdje su nakon dijagnostičkih pretraga postavili sumnju u infarkt miokarda, ugovorili hitan prijam u KBC Osijek, prevezli me u pratnji liječnika pod svim žurnim znacima u KBC Osijek, odjel kardiologije, gdje me čekala prethodno ugovorena ekipa koja je izvršila invazivan zahvat koronarografije i pritom mi ugradila 2 stenta.

Dijagnoza: Infarkt miokarda STEMI. Suma sumarum: Na dvije sitno kucane stranice otpusnog pisma iz KBC-a Osijek piše, citiram: U slučaju pogoršanja javiti se Hitnoj medicinskoj pomoći.

Ruža Ferger 

PRIČA 5.  ŽIVOTNA BORBA MUŠKARCA U SPLITU

Životna borba mog supruga počinje 15.11.2020. U popodnevnim satima dobiva temperaturu 37.8, počinje ga boljeti grlo i glava i čudno se osjeća. Uzima Lupocet, temperatura se nastavlja. Sutradan popodne zovemo našeg liječnika opće medicine (LOM), koji kaže kako je rano da bilo što napravimo. "Stojte kod kuće, skidajte temperaturu i čujemo se", kaže. Srijeda je novopečeni blagdan, dan pada Vukovara, liječnici ne rade.

U četvrtak, 19.11., na moje uporno inzistiranje dobiva Sumamed i uputnicu za testiranje na covid. Sutradan, u petak, odlazimo na "higijenski", hladno je, puše bura, moj muž pod temperaturom. Ispred nas mali milijun ljudi, stoje jedni pored drugih, bez distance, bez obzira prema starima koji su na štakama, bez obzira prema djeci koja strpljivo čekaju u redu. Navečer, toga 20.11., oko 21 sat stiže nalaz PCR testa. Moj muž je negativan. Lagano smo odahnuli iako on i dalje ima temperaturu, boli ga grlo i glava, lagano kašlje.

U subotu, 21.11., prestaje piti Sumamed. U nedjelju, 22.11. (znači osmi dan), mome mužu naglo skače temperatura na 39. Skidamo je Lupocetima forte, ali sve je to kratkotrajno, eventualno 3-4 sata i onda opet nanovo. U ponedjeljak, 23.11., naš LOM radi tek popodne pa se krv može izvaditi tek u utorak, pa ako nalaz bude gotov do popodne, a fibra luduje između 38 i 39. Ne misleći se ni trenutka, odlučujemo privatno otići izvaditi krv i slikati pluća. Zovem i dobivam šturu informaciju kako za rtg pluća moram imati pisanu preporuku LOM-a i negativan covid test ne stariji od 24 sata.

"A zašto gospodin mora slikati pluća?"

Kažem kako je moj muž testiran u petak i kako nam je kasno navečer, oko 21 sat, došao negativan nalaz, a oni za vikend nisu radili. Ne prihvaćaju to i traže novi test. Odlazimo privatno izvaditi krv, bris grla i nosa, novi covid test. Izdvajamo nemalu sumu novca iako imamo dopunsko zdravstveno osiguranje. Stiže nalaz testa, suprug ponovno covid negativan. Jurim u 2 popodne kod našega LOM-a da mi napiše preporuku za rtg pluća jer temperatura nemilosrdno divlja, dobivam istu, sjedam u auto i zovem Afideu da mi da termin hitno, što hitnije može.

S druge strane žice pita glas šalterske službenice: "A zašto gospodin mora slikati pluća?" Kažem zato što već par dana ima temperaturu. A s druge strane žice čuje se odgovor: "Mi ne snimamo nikoga ko ima iti 37.1, a kamoli toliku temperaturu. Ja kažem: "Stavite ključ u bravu jer nitko zdrav vam neće doći slikati pluća." Vraćam se kući razočarana zajedno sa svojim LOM-om koji ostaje u čudu. Panično guglam postoji li još koji privatni rtg u Splitu. Poliklinika Sunce. Rade tek sljedeći dan (24.11.) ujutro. Čekam jutro, zovem. Opet ista informacija.

U međuvremenu stižu nalazi moga supruga. Nakon popijenog Sumameda. CRP je 63 i ima obilan porast zlatnog stafilokoka u nosu. Temperatura se stalno kreće između 38 i 39. Sljedeći dan idemo na hitni ORL prijem, ponovno mu se vadi krv, snimaju mu pluća i treći put se testira brzim testom na covid - opet negativan. CRP skače na 90, rtg pokazuje covid upalu pluća, a krv bakterijsku infekciju. Dobiva jednu turu intravenski Klavocina, navodno nema temperature i otpuštaju ga kući s preporukom kontrole kod pulmologa za tjedan dana, a u terapiju mu se uvodi Klavocin bid od 1 grama.

"Visoko smo podigli kriterije za ostanak vašeg supruga u bolnici"

Dolazimo kući, a njemu temperatura već 38.1 (to je bilo 25.11.). Nastavljamo kući terapiju Klavocinom, stanje se ne popravlja i u subotu, 28.11., uvodi mu se dodatno i Medazol od 500 mg. Temperatura konstantno luduje između 38 i 39. Pokušavamo se tako u kućnim uvjetima boriti do 2.12., kada odvozim supruga na hitni plućni prijem nakon što je CRP u našem laboratoriju otišao na 125.

Tamo ga zaprimaju, ponovno ga covid testiraju i opet četvrti put na brzom testu je negativan. CRP je 90, trombociti su poskočili na 600, jetrene probe cijele izremećene, leukociti skoro 12. RTG pluća ponovno pokazuje obostranu covid upalu pluća i na moje uporno inzistiranje da se moga supruga ostavi u bolnici, on mi kaže kako su oni visoko podigli kriterije za ostanak u bolnici i kako bi ga mogli liječiti kortikosteroidima, ali eto neće, nego će mu dati još jedan antibiotik, Flexid od 500 mg, pa kad popije Klavocin i Medazol, ako bude febrilan, neka uzima po jedan dnevno 7 dana.

Vraćaju nas kući i opet kažu da se redovnim putem za tjedan dana javimo u pulmološku ambulantu. Njegovo tijelo više ne reagira na paracetamol, dobivamo savjet da se proba sa šumećim Andolom. Konzultiramo našu kardiologinju jer je on ipak rizična skupina (hipertenzija) i dobivamo odgovor da može. Sa šumećim Andolom temperatura se penje na 41, jedva je spuštamo i prelazimo na Voltaren čepiće od 50 mg. Sve to kratkotrajno drži temperaturu pod kontrolom, maksimalno 3-4 sata.

Dolazi nesretni ponedjeljak, 07.12. Ja i sin navečer dobivamo temperaturu, povlačimo se u izolaciju i ostajemo u kući sa suprugom jer ga nemamo gdje maknuti od nas. Napominjem da od 15.11., od kada se on razbolio, ja ne radim, otvaram godišnji kako bih mogla biti uz njega i njegovati ga. Ja i sin nigdje ne idemo osim jedanput tjedno obaviti spizu, i to brzinski dok mu je temperatura malo niža. Kad se vratimo, temperatura je već 38-39. Čekam do četvrtka, 10.12., i opet se privatno naručujem na test.

32 dana temperature

Dovoljno je da se jedno od nas testira (ili ja ili sin) pošto imamo iste simptome. Jedva se vraćam kući i, naravno, pozitivna sam. Mome mužu temperatura ne pada, zovemo na telefon i pošto ja i sin imamo potvrđeni covid, slijede savjeti tipa stojte kući, spuštajte mužu temperaturu, ni govora o tome da ga se odvede u bolnicu. Radim mu kupke od lavande, dajem udarne doze vitamina D i C, cink, matičnu mliječ, napitak Ensure plus ne bi li ga malo ojačao, a on postaje sve slabiji.

Tog nesretnog četvrtka, 17.12., moj muž pada onemoćao na pod nakon PUNA 32 DANA TEMPERATURE i upornog i konstantnog vraćanja kući iz bolnice. Zovem Hitnu pomoć; ljudi zabezeknuti informacijama i nalazima. Voze ga hitno za infektologiju. Ostaje taj dan kod njih, na visokim protocima kisika. Liječnica koja ga je zaprimila zove me i ne vjeruje svojim očima da se čovjek s takvim nalazima konstantno vraća kući.

Radi mu se novi rtg pluća koji je, normalno, u značajnoj progresiji u odnosu na dva prethodna. I tek sad, PETI PUT, moj je suprug covid POZITIVAN. U petak,18.12., prebacuje se na JILL na Križinama, gdje dobro reagira na terapiju visokim dozama kisika i CRP s 240 pada na 82. Duboko sam zahvalna jednoj sestri na tom odjelu koju neću imenovati, ali će se prepoznati jer mu u subotu, 19.12., daje mobitel i on mi se javlja da je dobro, zasićenost kisikom je 95%.

U nedjelju, 20.12., dolazi tijekom dana do nekih manjih ispada, ali on je navečer priseban, priča s osobljem i zasićenost kisikom je 90%. Navodno je on u najboljem stanju od svih njih na odjelu iako su mu pluća jako oštećena covidom. U ponedjeljak ujutro (21.12.) moj muž završava na respiratoru. Navodno je bio jako nemiran, nije mogao ležati potrbuške i kao to je trenutno najbolje rješenje. Upozorava nas se da to sve skupa može završiti i smrtnim ishodom.

Preminuo u noći na Božić. Imao je 50 godina

U utorak (22.12.) stižu još lošije vijesti - otkazuju bubrezi, stavlja ga se na dijalizu i kao u rukavicama govori se da mu je CRP otišao u nebesa. Drugim riječima, radi se o SEPSI. Iako nisam medicinske struke, tražim trunku spasa. U KBC-u Split radi 5 mojih razrednih kolega, vrsnih specijalista različitih specijalnosti, i kod njih se raspitujem o tome ima li Split kao Split umjetna pluća (ECMO aparat) i dobivam informaciju kako je najbliži centar koji to ima opća bolnica Zadar, kako ravnatelj Edi Karuc ima 2 osposobljena tima i kako helikopterom mogu doći do Splita u roku od 15 minuta, a ako postoji slobodan ECMO aparat u "Franu Mihaljeviću", može za manje od sat vremena biti prikopčan na njega i MOŽDA spašen jedan ljudski život koji nema cijenu.

U četvrtak, 24.11., dobivam jako šturu informaciju kako se mome suprugu stanje pogoršalo. Pitam vodi li to ka otkazivanju pluća - dobivam nesuvisli i neodređeni odgovor. Na to postavljam upit postoji li mogućnost da moj suprug dođe do tih umjetnih pluća, a dobivam odgovor od neurologinje koja radi na respiratorima da ona ne može sama odlučivati i da će se konzultirati sa šeficom i javiti mi se. Nakon 15 minuta obraća mi se njezina šefica (neću nikoga imenovati) i prepotentno mi govori odakle mi ta informacija, ako ja to želim, moram se u vlastitome aranžmanu pobrinuti oko prijevoza do Zagreba, VIDJETI IMA LI SLOBODNOG MJESTA NA APARATU itd. Pustim je da to odvergla i kažem: "Kakve vi to nebuloze pričate? Leži li on meni kući ili tu kod vas na intenzivnoj?" I kao javit će se ona meni kad konzultira svoju šeficu.

Sjedim s mobitelom u ruci i čekam. Mislila sam da se neće uopće javiti. Kao šeficu nije mogla dobiti - znate danas je Badnjak, ali mi smo sazvali konzilij, evo gledamo nalaze i on vam za sada nije za umjetna pluća. Minutu nakon toga kaže kako je on nestabilan za transport i kako ga ne bi preživio. Minutu nakon toga mi kaže: "Odakle vama informacija da mi nemamo umjetna pluća? Imamo ih i koristimo ih."

Mome se suprugu stanje pogoršalo i u noći s Badnjaka na Božić je preminuo. IMAO JE SAMO 50 GODINA. Bio je najmlađi od njih šestorice koji su tu noć otišli.

Suzy Grgic

PRIČA 6. MUČNA PRIČA O ZAGREBAČKOJ HITNOJ - "OTAC SE BORIO ZA ZRAK DO ZADNJEG DANA"

Nisam preslušala snimke Vladimira Matijanića i sumnjam da hoću jer moje sjećanje na slične pozive Hitnoj i plakanje upomoć je još presvježe iako je prošlo više od dvije godine. 

Za smrt Matijanića saznala sam ovdje, na Fejsu, osobno ga nisam poznavala, no bilo mi je žao kao što mi uvijek bude žao kad ode (mlad) čovjek. No dan kasnije brat mi je poslao link na ono što je napisala njegova Andrea, na čitav hodogram Vladimirova zadnja, mučna tri dana. Poslao mi je to i samo napisao: "Zvuči li ti poznato?"

Odrvenila sam čitajući. Realno, svatko iole empatičan i s najmanje jednom osobom koju voli, zanijemi prolazeći one pozive, vapaje i dijagnoze. 

Jedne osobe koju sam voljela više nema, najesen će biti tri godine otkako se ispatio i on i svi mi skupa zahvaljujući Vinogradskoj bolnici i Hitnoj pomoći. 

Do sada nisam smogla snage napisati što se sve i kako dogodilo, mislim da neću ni sada, ali ajmo ukratko jer vidim da je potrebno znati da su se ovakvi Matijanićevi krajevi događali i ranije, prije korone, cjepiva, nevezani ikako za pandemiju i ostala sranja u kojima možemo tražiti krivca. I da se sve to događalo u metropoli, u Vinogradskoj, danima.

"Moj otac je imao pune 72 kad je sve krenulo nizbrdo"

Moj otac je imao pune 72 kad je sve krenulo nizbrdo, imao je neke staračke dijagnoze (dijabetes tipa 2 zadnjih 15 godina, povišen tlak, probleme s plućima) za koje je redovito primao terapiju, mjerio taj isti tlak i išao redovno na kontrole. Nije ga se na to trebalo tjerati, nije bio taj tip, on je želio živjeti i vodio je računa o onome što doktori kažu.

Dvaput je bio hospitaliziran uslijed krive terapije ili nečega što bismo mogli nazvati spletom okolnosti, tlakovi preblizu, pluća u problemu, krv previše razrijeđena, i onda je u dva navrata to trebalo prilagoditi, dan, dva, tri u bolnici i sve ok. Koliko može biti s tim dijagnozama, ali pod kontrolom. 

8. 10. 2019. on pada jer su mu se tlakovi poklopili, slab je, ranjava si cijelu jednu podlakticu i glavu jer se razrezao na stepeništu zgrade (imao je oko 100 kg, masa je to koja pri padu ostavlja posljedice), ne može disati, loše mu je. Brat zove Hitnu. Jednom. Dvaput. Triput. Ništa. Čovjek jedva diše i leži isključivo na desnom boku jer tad mu je lakše. 

"Hitnu dobivamo nakon ne znam koliko poziva"

Na noge može uz pomoć, ali jako, jako kratko jer kad ga uspraviš, pluća kolabiraju pod tekućinom i srce staje. Hitnu dobivamo nakon ne znam ni sama koliko poziva, nećkaju se hoće li doći jer to je kroničar i oni tu ništa ne mogu. Mi svi: "ČOVJEK NE MOŽE DISATI."

Dolaze taman u trenutku kad je bio na nogama jer ga je brat vodio na wc i deru se na nas da što smo ih zvali jer evo ga na nogama. U tom trenu pada pred njima. Gotovo, shut down, maltene mrtav. 

Ipak ga odvoze, na Vinogradsku. Tamo odrade nešto ofrlje, ni temperaturu mu nisu izmjerili, rana curi, ali ni flastera nije dobio (to smo kasnije rješavali sami, kako smo znali), pogledaju terapije koje uzima, malo ga našusaju nečim da se brzinski dobije i vraćaju ga gotovo odmah. 

"Dva dana i dvije noći pati"

Dva dana i dvije noći pati se on, a s njim moja braća u smjenama jer on na noge sam ne može, sam ne može biti, diše jedva, ne jede ništa. Noge koristi isključivo da bi, uz pomoć, do WC-a jer nisu nam rekli da piša u lavor, toliko odvratni do tog momenta nisu bili. 

Ne ide nabolje nikako. Zovemo Hitnu, neće doći. Ne mogu ništa, kažu. Zovemo opet, i opet, i opet jer ne znamo što da radimo, jer smo umorni, jer ne možemo slušati kako se bori za zrak, jer ne možemo čekati da nam umre pred očima. 

Dolaze. Gotovo isto kao i dan ranije, uz jednu razliku, mi ga ostavili tamo, očekujući da će ga zaprimiti i da će barem prespavati i dobiti se i napraviti konkretnu obradu da znamo što dalje. Ne. Mi otišli, oni ga ubrzo otpustili, onakvog slabog i nikakvog, da na vlastitim nogama ne može stajati, malo iza ponoći. Otpusno pismo oko pola 1 ujutro. Vinogradska, opet, jel. Niti su ga pitali ima li tko doći po njega, niti mu naručili taksi, ništa. On je čekao da mi dođemo. 

Hitna dolazi nakon šest sati

Došli su moja sestra i šogor po njega, pokušavaju ga iz auta prebaciti u lift pa doma na četvrti kat, kolabira i stane mu srce. Polegnut na boku, uspije prespavati u kući. Iduće jutro brat čeka sanitetsko vozilo jer je doktorica opće medicine tražila da ide sanitetskim u bolnicu, no oni utvrde da ga oni ne mogu prevesti jer za to pored njega treba doktor (a ne vozači) i da trebamo Hitnu. Jer oni ne mogu snositi odgovornost ako mu se za vrijeme prijevoza nešto dogodi. 

Zovemo Hitnu, dolaze nakon 6 sati. Živimo u centru grada, kod Džamije. Sve to se događa 11.10. kad je zaprimljen u bolnicu, brat zove svakih sat vremena da zna kad ga treba preuzeti i pokupiti, i kažu mu da nije gotov prije ponoći, najranije 21 h. Otpuste ga u 17 h te zovu i pitaju da gdje smo i zašto nismo došli po njega?? 

Pitamo zašto ga otpuštate, a sestra: "Gospodin je maloprije stajao na nogama" (u tom momentu leži na nosilima, na trbuhu!), na što prisutni u čekaonici kažu da zbilja jest stajao nekoliko sekundi i onda legnuo. I dalje ima otvorene rane, nesanirane, vjerojatno kuri već tada, ali temperaturu mu nisu izmjerili.

Dan kasnije zakuri, gori sve, a ostalo isto ili gore. Opet Hitna, ovaj put upala pluća, groznica, infekcija, opće stanje nikakvo i mora ostati. No srce je u problemu najvećem i šalju ga, kažu hitno, na Merkur. To hitno je bilo - čekaj sanitetsko vozilo 6 sati. 

Tamo leži danima, ali kao nadolazi. Kardiologija, a sanirali su mu ranu na ruci i glavi tek tada i tamo, nakon 5 dana agonije po Vinogradskoj. Kisik minimalno 17 sati dnevno, dakle, bez kisika ništa. Guska, pelene, na noge ni pod razno. Barem nešto jede. Obećavamo mu da ćemo s njim na Sljeme na proljeće, na ćevape, na ovo i na ono, samo da malo dođe k sebi i da mora jesti da ojača jer sad ne može na noge. Pelene su ga dotukle, iako smo mu govorili (lagali i sebi i njemu) da je to privremeno dok ne stane na noge. 

Otpuštaju ga bez lijekova

I dalje taj desni bok i isključivo desni jer na lijevom ne diše, srce se muči više nego što se inače muči. Tamo ostaje neka dva tjedna i nakon toga ide u dom jer mi sami ne možemo s njim nikako. Mislim da je tada već bio debelo ispod 90 kila, a sve je krenulo s oko 100. Radimo svi, on treba 24/7 njegu, stručnu, na kisiku 90% vremena. Objasnimo mu da je dom privremen, samo da se izorganiziramo i da on bude bolje. 

Transport u manji privatni dom u Dugom Selu, iz bolnice Merkur ga otpuštaju bez lijekova, bez njegovih stvari i bez kisika. Gol i bos s papirima za Dugo Selo. Pitamo sestru da kako je moguće da su čovjeka pustili bez lijekova i kisika koji su mu neophodni za život, ona nam mrtva hladna odgovara: "Gospon nije ništa rekao!"

Gospon jedva govori, diše na kisik, a vaš je posao da se brinete ide li sa svime što mu treba jer vi ste ti koji se potpisujete na otpusna pisma. 

U međuvremenu, mi organiziramo da na doznaku dobije kisik i da ćemo nekako osigurati čovjeku ono osnovno - da diše - kad već sestre o tome nemaju pojma. Naknadno saznajemo da je dr. Marković na Merkuru bio razočaran sestrama, održao tamo neku bukvicu njima i nama se ispričao.

"Borio se za zrak do zadnjeg dana"

Stiže u dom, divni ljudi tamo, topli, uredni, skromno je, ali za drugo nismo imali ni novca ni vremena. Psiha ga je pojela, sve manje jede, ni nogomet ne želi gledati. Vidno propada iz dana u dan, na kisiku, nabavili i njega i antidekubitalni madrac. Ne pomaže ništa, umoran je od svega zadnjih mjesec i 9 dana. 

Pozdravlja nas sve u subotu, jedva govori, zapravo samo potvrdno mumlja, okreće se s leđa na desni bok, prema zidu i tu priča prestaje. 14 sati kasnije javljaju nam da je umro. Sedamdeset dvije godine. Nije malo, ali nije ni puno. Pio je terapije, išao na kontrole, liječio se, čekao da dobije unuka bar jednog, da idemo na Sljeme i da jedemo sljemenski grah i ćevape. 

Piše na zadnjem otpusnom pismu, kontrola kod kardiologa i pulmologa za 3 mjeseca. Umro je dva mjeseca prije toga. Izmučen, umoran, od plućnog srca/zatajenja srca/fibroze pluća. Borio se za zrak do zadnjeg dana. Zvuk koji, kad ga jednom čujete, ne napušta vaše uši. 

Nije bio netko bitan u društvu, novinar, voditelj, političar, bio je radnik koji je cijeli svoj radni vijek proveo radeći s njima svakodnevno, naplaćujući im cestarinu na naplatnim kućicama u Lučkom. Preko 30 godina udisao je plinove i temperature i platio plućima iako nije pušio.

Mi smo imali i veze i kontakte, zvali sve žive i nežive, nije nam bilo bitno ni za principe ni za dostojanstvo jer čovjek nam pred očima odlazi. Naš tata, kakav je takav je, jedini kojeg smo ikad imali. Ali ako ne možeš do Hitne pomoći i onda barem ljudskog prijema u bolnicu, ni Bog ti ne pomaže.

Otišao je 17. 11. 2019., ali rane su ostale. Matijanićeva smrt ih je samo produbila.

Ana Kolar