POČETAK školske godine u pandemiji koronavirusa još jednom je podsjetio na problem vjeronauka u javnom školstvu. Ovaj formalno izborni predmet u raznim je školama već desetljećima u rasporedu stavljen usred nastavnog dana, iako bi bilo logično da je prvi ili posljednji sat. 

Inzistiranje na vjeronauku usred nastavnog dana samo je jedan od načina društvenog pritiska prema onima koji svoju djecu ne šalju na vjeronauk, kao naravno i na tu djecu, koja bi trebala biti zbrinuta u školskoj knjižnici ili sličnoj prostoriji, a često završe lutajući školskim hodnicima kao izopćenici. Poruka takvog slaganja rasporeda je jasna: ili ćete djecu poslati na "izborni" predmet vjeronauk, ili ćemo i vama i njima zagorčavati život.

Pandemija kao izlika da se djecu prisili da idu na vjeronauk

To je poruka koju šalju Hratolička crkva i njene strukture, ali i Republika Hrvatska kao država čije Ministarstvo obrazovanja već godinama nije u stanju riješiti ovaj problem tako što će narediti da vjeronauk mora biti ili prvi ili zadnji sat i kraj priče.

Pandemija je iskorištena da se ode korak dalje, kako je Index već pisao.

>> Škola u Zagrebu zbog mjera htjela djecu koja ne idu na vjeronauk držati na vjeronauku

>> Školska djeca prisiljena su ostati na vjeronauku, Ministarstvo kaže da je to OK

Pod krinkom provođenja epidemioloških mjera u školama, sada će biti moguće djecu koja ne pohađaju vjeronauk zadržati u učionici tijekom sata vjeronauka, jer bi njihov izlazak iz učionice predstavljao rizik za širenje koronavirusa. Djeca su doslovno prisiljena protiv svoje i volje svojih roditelja ostati na vjeronauku, a Ministarstvo obrazovanja s tim nema problema.

Svakovrsno nasilje nad djecom stara je crkvena tradicija

Čovjek bi još bio iznenađen tim hratoličkim mentalnim nasiljem nad doslovno nevinom dječicom, no samo ako nije znao da po mišljenju istaknutih predstavnika Hratoličke crkve Ante Pavelić vječnost provodi u raju s nevinom dječicom. Ovakvo ili onakvo zlostavljanje djece duga je tradicija u Katoličkoj crkvi, kao i njenoj domaćoj izvedenici Hratoličkoj crkvi, pa je ovo samo najnoviji primjer u predugom nizu.

Pomoć djeca koja su prisiljena sjediti na vjeronauku naravno da ne mogu očekivati od crkvenih struktura, pa ni od državnih, ali to ne znači da nema nikoga tko bi im mogao pomoći da se ta nepravda i taj mentalni teror zaustave. 

Odgovornost roditelja čija djeca idu na vjeronauk

Tko su ti misteriozni junaci i junakinje koji bi mogli svemu tome stati na kraj? Pa zar nije očito, to su roditelji sve one djece koja idu na vjeronauk!

Oni predstavljaju veliku većinu roditelja školske djece u Hrvatskoj, a velika većina te djece ide na hratolički vjeronauk, koji se formalno naziva katoličkim. I hratolici i katolici su navodno kršćani, pa bi im nit vodilja u životu trebala biti ljubav prema bližnjem svom, primjerice školskom kolegi ili kolegici vlastite djece.

Može se u javnosti načuti da su kršćanske vrijednosti i solidarnost i žrtvovanje, a situacija u kojoj se djecu prisiljava da idu na vjeronauk čini se savršenom da se solidarnost i žrtva pokažu u praksi

Kako, pita se sada hratolički roditelj vulgaris. Lako!

Drže li hratolici do kršćanskih vrijednosti?

Roditelji djece koja pohađaju na vjeronauk trebali bi u ime solidarnosti s djecom koja na vjeronauk ne idu, a sada su primorana, povući svoju djecu s nastave vjeronauka sve dok se taj problem ne riješi na način koji ne bi uključivao prisilan boravak na vjeronauku. Trebali bi, je li, žrtvovati par sati vjeronauka svojoj djeci kako bi iskazali solidarnost manjini djece koja na vjeronauk ne ide. Čak bi se moglo reći da bi to bila praktična nastava iz kršćanskih vrijednosti, prilika da ih se konačno nauči kad ih na samom vjeronauku u hratoličkoj verziji baš i nema. 

Umjesto da konačno zgrabe priliku i svoju djecu nauče kršćanskim vrijednostima, hratoličkim roditeljima naravno ne pada na pamet da sve to ima ikakve veze s njima i da oni imaju moć ispraviti tu nepravdu. Dapače, neki u njoj itekako uživaju, dok su drugi ravnodušni prema zlostavljanju bližnjeg svog, što je negacija kršćanskih vrijednosti, ali je zato standardni iskaz hratoličkih vrijednosti.

Propovijed nadbiskupa Kutleše

Inspiraciju za takvu akciju hratolički bi roditelji, ako je već nemaju u vlastitom srcu ni savjesti, mogli naći u doista iznenađujućoj propovijedi Splitsko-makarskog nadbiskupa koadjutora Dražena Kutleše od neki dan.

>> Novi splitski nadbiskup: Mi Hrvati, tvrdimo da poštujemo Boga, a ponašamo se suprotno

"Mi, Hrvati, se toliko puta dičimo da poštujemo obitelj, svoj dom, Boga, a ponašamo se sasvim suprotno od toga. Uglađeni smo na van, a iznutra agresivni i grubi. Zar ne bismo u svojoj obitelji trebali pokazivati najblaže i najbolje lice, a ne nasilno i grubo? A prema onima koje ne poznajemo smo ljubazni," rekao je Kutleša u utorak navečer, predvodeći misno slavlje u Solinu.

Samo treba riječ "obitelj" zamijeniti riječju "škola" i eto opisa situacije u kojoj su djeca koja inače ne idu na vjeronauk, a sada ih se na to primorava. Što je to prisilno utjeravanje vjeronauka u njihove glave s izlikom epidemioloških mjera nego pokazivanje "nasilnog i grubog lica" prema njima, umjesto da je pokazano "najblaže i najbolje lice"?

Zajedništvo u praksi

Zamislite samo tu situaciju u kojoj se Hrvatskom, zahvaljujući i komunikacijskim mogućnostima društvenih mreža, masovno proširi bojkot satova vjeronauka sve dok se problemi ne riješe i tako da prestane iživljavanje nad djecom koja na vjeronauk ne idu. Zamislite samo koliko bi to učinilo za ono često spominjano zajedništvo u hrvatsko društvu, u kojem bi većina konačno naučila svoju moć koristiti kako bi zaštitila manjinu. Pa to ne bi mogli ignorirati ni klerikalne, ni državne strukture, jer bi dugoročni bojkot srušio cijeli koncept vjeronauka u javnim školama, pa bi, ako ga žele spasiti, trebali konačno učiniti pravu stvar.

Hratolički roditelji su sada u prilici da doslovno "spase djecu", što je jedna od omiljenih krilatica struktura kojima pripadaju. Naravno da djecu spasiti neće, jer i sami znaju da je ono što im se s oltara prodaje šuplja priča, jer su pripadnici Hratoličke crkve baš zbog njenog inherentnog licemjerja, koje je i njihovo temeljno obilježje. Svoji na svome, daleko od raja.

Što bi Isus učinio?

Stoga treba konačno konstatirati da su hratolički roditelji neopjevani negativci hrvatske sage o vjeronauku u javnim školama i sustavnom šikaniranju djece koja ne vjeronauk ne idu. Znamo da Hratoličku crkvu nije briga za djecu koja nisu upisana da budu njihove ovce, znamo da nije briga ni državu za svoje građane koji niti žele na vjeronauk niti davati svoj novac preko poreza i Vatikanskih ugovora strukturama koje od 1990. do danas provode kampanju primitivizacije Hrvata i Hrvatske. Ali se uvijek zaboravlja da u ovoj državi živi deklariranih 87 posto katolika te da su hratolici među njima neupitna većina. Njihovo pristajanje na trenutni poredak omogućava klerikalno i državno zlostavljanje nevine djece koja ne idu na vjeronauk.

Uostalom, što bi Isus učinio u ovoj situaciji? Bi li on bio na strani stare, moćne, financijski potkožene religijske strukture i još moćnijeg državnog aparata, ili bi bio na strani ugrožene manjine s društvene margine u dominantno hratoličkom društvu? Sjećamo li se možda što piše u Bibliji o tome? Uči li se o tome na vjeronauku?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala