Foto: Index, FAH

TAJ se paradoks najsavršenije ogleda u Zoranu Milanoviću. Svjedočimo situaciji u kojoj je ljevica i slaba i snažna. No da bi se ova dihotomija propisno razradila, valja u grubim crtama skicirati povijest hrvatske ljevice od neovisne države naovamo.

'Mračne' 90-te

90-ih i 2000-ih se otprilike znalo što ljevica želi. 90-ih su u SDP-ov i HNS-ov tabor prišli svi oni kojima je zajednički nazivnik bio nemogućnost probavljanja Franje Tuđmana u užem, ili HDZ-a kao takvoga u širem smislu. U SDP su ušli bivši SKH-ovci (oni koji nisu prebjegli u HDZ), hrvatski mladoljevičari iz netom usahloga Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu, pokoji nacionalno nepreobraćeni sindikalist i pokoji preplašeni Srbin koji je želio ostati u politici, a nije preferirao put 'domoljubnog Srbina' Milana Đukića.

Odnosno – svi oni koji su bili ljevičari, koji nisu prihvatili nacionalizam i kapitalizam, ali ni u jednom trenutku dovoljno da bi glas principijelno dali Stipi Šuvaru i njegovoj Socijalističkoj radničkoj partiji. Račan je funkcionirao kao novoj Državi lojalni relikt Saveza komunista Hrvatske, osoba koja se boji vlastite sjene, koja je, eto, sretna i zahvalna da joj je uopće dopušteno da politički preživi urušavanje komunizma. HNS su pak tih 90-ih preferirali sjeverni krajevi države, ne može se reći da su bili motiviranim nekim bivšim 'partijanerstvom' (govorim o članstvu, ne vodstvu), sebe su osjećali malo 'finijima', 'poduzetničkijima', nešto im je 'smrdilo' u HDZ-u, a i dominantno dinarski moment potonjeg nije pomagao.

Ipak, u to vrijeme pravi stupovi 'otpora Tuđmanu' nisu bile lijeve političke stranke (barem ne ove dvije, možda malo HSLS), nego izvana napajano Otvoreno društvo sa jedne, i mladi entuzijasti iz Feral tribunea sa druge strane.

U tim 90-ima HNS je, kroz tada već solidno okamenjenu Savku, imao nešto uspjeha, dok je SDP bio sveden na statističku grešku.

Moment koji najbolje opisuje Račanovu realnu težinu u odnosu na Tuđmana je moje osobno živo sjećanje iz djetinjstva, kada sam na Branimircu posvjedočio dvama predizbornim plakatima, ogromni Tuđman sa uzdignutim rukama i kultno-udarnim 'Zna se!', a kraj njega mali plakat, dominiran sivom bojom i onim ružnim izvornim logom SDP-a, na kojemu je pokisli Račan s nekom kontroliranom parolicom, pazi da ne bi koga naljutio. Ne znajući išta o politici u to vrijeme, ne znajući o 'lijevo' i 'desno', o 'Jugoslaviji' i 'Hrvatskoj', bio sam se dječje naivno upitao zašto bi netko uopće platio tako ružan plakat, koga će to pobogu pokrenuti?

Utoliko je smiješno danas čuti kvazinostalgično evociranje 'pristojnog Račana', 'koji je možda bio komunist ali je bio gospodin' i slično. To mahom izgovaraju tri skupine. HDZ-ovci, iz praktičnopolitičkog razloga, ta sada imaju punokrvnog oponenta, a ne krpu, pokoji stariji SDP-ovac koji je njegovao prijateljstvo sa Račanom, i oni koje je Milanović po putu - šutnuo.

'Zlatne' 2000-te

Ideologija se znala i 2000-ih, a mahom je strujala kroz Stjepana Mesića. Činilo ju je, jedni će reći, propitivanje nepogrešivosti Domovinskoga rata, drugi pak njegova osobna ljubomora na Tuđmana i sve tuđmanovo, treći pak veleizdaja, zatim uvođenje pojma 'antifašizma' na velika vrata, nekritička eurofilija, a na prste su se ušuljale i prve zasade politike regiona.

Istina, imao je i Mesić svojih vanjskopolitički agresivnih momenata, drugi je predsjednički mandat zaključio ležernom opaskom da bi u slučaju Dodikova separatizma poslao Hrvatsku vojsku na mitski Koridor, žilu kucavicu Republike Srpske, na što je Dodika momentalno priključilo na aparate. Tako se u kolektivnoj memoriji srpskoga nacionalizma upisao u knjižicu 'crvenih ustaša', gdje se pridružio Andriji Hebrangu, Ivanu Krajačiću, Većeslavu Holjevcu, Ivanu Harišu, Ivanu Rukavini. Najnovije priključenje toj listi je Zoran Milanović.

Milanović – grobar ili faraon hrvatske ljevice?

Milanović je neslavno započeo svoju epopeju, Kancelar ga je 2007. poništio. Tada se činilo da se nikad neće propisno oporaviti od poraza, a to se pomalo činilo i krajem 2015., kada je MOST otišao sa HDZ-om.

No, kombinacijom slaboga izazivača (Komadine) i vlastite nepredvidljivosti – evo ga ponovno u igri, vedri i oblači. Njegova bujica riječi sa tajnoga sastanka sa braniteljima ne silazi sa naslovnica, nešto što se činilo automatskim autogolom, što bi u sekundi pokopalo svakog ljevičara – nekakvim se metafizičkim putem pretočilo u njegovu novu pobjedu, eno mu i Jovanović kao 'outani' Srbin priseže na vjernost. To može samo Milanović, divlji samokres koji svako malo opali, no ne usmrti sebe nego promatrača.

Imajući sve ovo na umu, vraćam se na iskonsko pitanje. Zašto je hrvatska ljevica najsnažnija ikad, a zašto istovremeno najslabija ikad?

Najsnažnija je ikad jer

1. Po prvi (a možda i zadnji put) ima fajtera na svome čelu. Fajtera bez sadržaja, no neovisno o tomu - fajtera. Do te mjere da mi neki prekaljeni HDZ-ovci, koji su ga do jučer 'raskrinkavali' kao 'udbaški pomladak' – kažu da im je iskreno žao što im u rujanskom boju koji predstoji – upravo Milaneze nije zapovjednik.

2. Od 2007. naovamo Milanović je uspio spojiti 'ljevičarsko' i 'građansko', a to nije nimalo, nimalo regularan spoj. Svi oni koji su 90-ih glasovali za Budišu i Gotovca, jer su u Račanu vidjeli tek blijedog i uplašenog aparatčika, sada glasuju za Milanovića. Tomu je, dakako, pomoglo i to da je kompletni HSLS još od Sanaderove ere pretvoren u privatni servis njegova predsjednika.

3. Zub vremena ide na ruku ljevici, nemali dio mlađih generacija, koje nemaju išta sa Jugovinom i hrvatsko-srpskom pričom, sada glasaju za SDP čisto na račun ugodnije pojavnosti, površnome je teen oku HDZ, dosad, bio 'divlji', tomsonovski, a Milanović se u onom svom puloverčiću ispod sakoa čini kao netko sa kim bi moglo u Bulldogu popiti piće.

4. Kvaziantisistemsku je ljevicu umirio kroz mandat Andree Zlatar-Violić, svi oni antituđmanistički aktivisti i volonteri iz 90-ih sada su se institucionalizirali u mreži udruga i časopisa koje je ministarstvo kulture držalo pod svojim okriljem. Zloglasni Hasanbegović ih je malo načeo svojim jataganom, i time u biti još više gurnuo u to da bezrezervno podržavaju onoga tko ima najrealnije šanse spriječiti hasiste u povratku na vlast – Milanovića.

5. Manje no ikad Milanović ima potrebe za pokrivanjem 'klasnog segmenta', što je u pravilu dužnost ljevice - klasno su detronizirani otrčali pod skute Živome zidu i tako se sami eliminirali, Živi je zid pak toliko nestabilan da kao takav zaista i nije HDZ-ov igrač, a to je Milanoviću najbitnije. Ne toliko da sirotinja glasuje za njega, koliko to da istu HDZ ne 'pokupi'.

6. Unio je distorziju, za Hrvatsku nuklearnih razmjera, u dotad učmali hrvatski ideološki diskurs, odjednom je on 'domoljub' i brana trojednoj osovini divljaka Nikolić-Vučić-Dačić, a hrvatska je desnica, od testosteronske opcije, svedena na uglađenog Plenkovića koji je 'za dijalog', i na branitelje koji bi sa četnikom 'sjeli za stol'. Moglo bi se reći da se Milanović spustio padobranom iza ideološko-neprijateljskih linija i 'pravi haos'.

A zašto je, uza sve ovo, ta ista ljevica istovremeno najslabija ikad?

One man band

Pa zato jer je Milanović 'one man band'. On je mačo na slabim nožicama. Onog trenutka kada se njega poljulja, na vidjelo izbijaju Marasi, Grčići, Lalovci..

SDP nema ideologiju, i bitnije - nema stalnu bazu (kao HDZ branitelje, područja od posebne državne skrbi, lokalne ćate i županlije, tj. svojih startnih 20% na svakim izborima). Nije ju izgradio.

Milanovićev SDP funkcionira na principu ne 'catch all' stranke, već catch all trenutka, njegov totalitet je onaj sistema spojenih posuda, antihadezeovlje na steroidima, a ne neko proezdepeovlje.

Nema nijednog rasnog intelektualca iza sebe. Zuppa je umoran, Vujić je vremenskom kapsulom zarobljen na sjednici SKH iz 1972., ekipa okupljena u Centru 'Miko Tripalo' nije baš spremna popiti metak za SDP pa se ne eksponira (kao što to za svaki HDZ dječačko-izviđački rade Tomac, Šeparović, Aralica)..

Bilo je nekih pokušaja da se sa strane SDP-a regrutiraju Tonči Kursar i Danijela Dolenec, kao savjetnici 'u ideologiji', no izgleda da ništa od toga. Uopće je teško zamisliti trenutak u kojemu oni predlažu nešto korbinističko šminkeru Milanoviću, a on ih gleda i koluta očima. Tu i tamo unutar SDP-a Karolina Leaković zavapi jednu o 'radnicima', te potom brzo utihne..

SDP se nije profilirao ni starosocijaldemokratski, ni blairističko-trećeputaški, a bogami ni neosocijalistički. Može li netko uopće zamisliti SDP kako se zbog nagomilanih rentijerski posauganih kredita dokone srednje klase – inati Europskoj komisiji, poput Varufakisa i ranoga Ciprasa?

Milanović, istina je, vodi ljevicu koja se po prvi put u povijesti neovisne hrvatske države hrvatskoj desnici ne ispričava što postoji, naprotiv, saspe joj mnogo toga u lice, te osvaja rekordni broj mandata, no istina je i da se svaki Mali Ljevičar može iskreno zapitati - rekordni broj – čega točno?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

*Aleksandar Musić je politolog, komentator, liberalni konzervativac i crnogorski suverenist. Profesionalni interesi su mu politička ekonomija, politička povijest i monetarna teorija.