PROŠLO je preko 30 godina otkada smo krajem 1990. donijeli novi Ustav, Ustav višestranačke demokratske države. No, danas u 2021. Hrvatska se pomalo pretvara u jednostranačku državu, državu apsolutne vladavine HDZ-a. Funkcionalna oporba više ne postoji.

Mijenjala su se u ovim krajevima carstva i kraljevstva, mijenjale se vladavine, države, politički sustavi, zastave, grbovi… Razdoblja kakve-takve demokracije su bila kratka, tko je gledao Velo Misto, sjetit će se britkih opaski Meštra na račun svega toga. 

Ovo je prvi put u našoj povijesti da u zemlji koja je demokratska, a Hrvatska uza sve manjkavosti jest demokratska zemlja, jedna stranka ima gotovo apsolutnu vlast. Realno, svatko od nas se može kandidirati, možemo, naravno, slobodno i glasati. Može svatko od nas zakupiti binu, web-stranicu ili otvoriti besplatno Fejs profil te iznositi svoje političke ideje. Možete doći i do medija, toliko je novina, portala, radija i drugog u Hrvatskoj da ćete uredno moći iznijeti i najluđe ideje.

Oporba nije pobijeđena – raspala se

Uza sve to – naša oporba se raspala. Andrej Plenković je postao kancelar i gotovo apsolutni politički vođa Hrvatske. Mogli bismo se opravdano zapitati što bi bilo da je na njegovom mjestu netko s, recimo tako, manjkom demokratske svijesti. Plenkoviću možemo prigovoriti bahatost i još sto stvari – ali, realno, on funkcionira unutar demokratske političke igre i za razliku od nekih prethodnika ne oslanja se u vladanju na paraobavještajno podzemlje te svakakve mutne likove. 

Plenković je uspješno, demokratski, pobijedio sve oponente. Ne samo da vodi vladu – kontrolira vrlo uspješno i sabor. Prije godinu dana je na izborima dobio najviše zastupnika još od prvih poratnih izbora, a sada bi, čak i uz hrpu glupih odluka koje je vlast donijela, dobio još i više.

Plenković pri tome nije pobijedio oporbu – oporba mu se raspala. Nestala. Hrvatska oporba je poput onih kotrljajućih grmova u filmovima s Divljeg zapada. Tu su da scena ne bi djelovala monotono. Ali ni s čim ne utječu na radnju.

Oporba je nestajala sama, stranku po stranku

Prije par godina smo imali lažne mesije – Živi zid i slične, koji su narodu nudili sve i odmah. Nešto kao one reklame tipa „nezaposleni par iz susjednog sela zarađuje 15.000 eura mjesečno bez rada“. Kada su se mesije našle na dobroj europskoj plaći – cijela priča se raspala. Neki od njih, ljudi koji su se deklarirali kao antisistemci, posvađali se do kraja radi plaće iz sistema.

Spektakularni raspad Škorine stranke

Onda se pojavio Miroslav Škoro. Čovjek lakih nota i lake televizijske zabave na početku je čak i djelovao pomalo obećavajuće. Uza sve mane imao je nekog poduzetničkog iskustva i mogao je u kampanju krenuti svojim novcima, bez da je ikome dužan. Onda je napravio najveću političku pogrešku – okružio se ulizicama i nezadovoljnicima iz svih mogućih stranaka. Dodatno, umjesto da gradi suvremenu konzervativnu stranku kakvu ima svaka zapadna država, obitelj, poduzetništvo, rad i ta priča – uhvatio se desne populističke politike, makar njoj realno ne spada ni po osobnom habitusu.

Naravno, stvar se spektakularno raspala, kako to već ide s ispraznim desničarenjem u nas. Škoro je izišao iz stranke koja je donedavno nosila njegovo ime. Kako će se nakon svih izjava vratiti u lake note – ne znamo.

Nitko više ni ne prati što se dogodilo s SDP-om

Što se dogodilo s SDP-om nitko više nema pojma, niti prati – nakon što je stranka za vrijeme Bernardića postala potpuno irelevantna, imali smo neke nade da će Grbin posložiti stvari i barem pokušati socijaldemokraciju gurnuti prema ovom stoljeću. Grbin je dobar retoričar, u nastupu prilično ugodan, narodski, a čak ima i nekog iskustva realnog sektora, bio je odvjetnik.

Barem čovjek zna kako je to kada ti početkom mjeseca dođe desetak uplatnica, a još nisi stigao ništa zaraditi. Isključenja članova, svađe zastupnika… SDP je u takvom stanju da, ako imaju neki domjenak, moraju paziti da su sva jela kakva se poslužuju kao u zatvoru, samo na žlicu, takvi su odnosi tamo.

Možemo je uprskao stvari na brzinu

I na kraju Možemo – lijeva opcija koja se čak i pametno riješila krajnje ljevice (Radnička fronta) preuzela je Zagreb i bila na najboljem putu rasta u nacionalnu stranku. Za razliku od Splita koji je preuzeo Puljak, čovjek kojemu politika nije primarni posao i kojemu se i mogu oprostiti neke početničke pogreške, ekipa iz Možemo je tu već godinama. Čelnici Možemo su što izravno politički, što kroz cijelu mrežu nevladinih organizacija već godinama aktivni na društvenoj sceni.

Dobili su sve i na brzinu potpuno uprskali stvari. Količina nesnalaženja, loših poteza, potpunog nerazumijevanja odnosa odgovornosti u trgovačkim društvima ogromna je. Možemo je u defenzivi, pričaju o ideološkim, u ovoj situaciji nebitnim temama i još se njihovi sljedbenici kao Kalimero žale na nepravdu jer su ih sada i mediji uzeli na pik. Pa sada su u Zagrebu vlast, a mediji su tu da kritiziraju vlast. Mogućnost platforme Možemo da postane nacionalna lijeva stranka – već se raspršila kao ljubavna poruka na pijesku plaže nakon dolaska vala.

Kako stvari stoje, nakon Plenkovića nam dolazi Njonjo

Plenković može biti super zadovoljan. Nigdje nije ništa nasilno morao napraviti. Nije ljudima podmetao. Nije čak ni tražio prljavo rublje političkim protivnicima. Politički protivnici su se ispred njega jednostavno – raspali. Ostao je samo Milanović bez ovlasti, koji igra za Plenkovića savršenu ulogu – kritizira sustav koji ne može promijeniti.

Predsjednik Republike osim u ratu nema ovlasti do protokolarnih, i kako je jedan SF pisac davno napisao – da bi u nekom sustavu vladao savršeni red, netko mora biti zadužen i za nered. A Milanović je tako savršena oporba – može pričati, može napajati kritičare preko televizije i Fejsa, a ništa, baš ništa se neće promijeniti.

Plenkovićevi ministri ne bi mogli voditi ni kiosk s hrenovkama, ali...

Plenkovića možemo zamisliti skoro kao rimskog imperatora, siguran, samouvjeren, gleda svoj narod s počasne lože u Circus Maximus, a do toga je došao ne radi vrhunske ekipe oko sebe, jer pola ministara mu ne bi moglo voditi ni kiosk s hrenovkama, već radi još gore oporbe. 

Pogrešno mnogi u ovoj zemlji govore da je problem Hrvatske HDZ. Nije. HDZ je znamo kakav – napravit će sve za vlast, uzeti svakog, dati što treba, a i kada i ako treba riješiti se problematičnih. Za HDZ točno znamo kakva je to stranka i što se od nje može očekivati. Problem Hrvatske je oporba, oporba lijeva i desna i liberalna koja tom HDZ-u ne zna parirati. Uza sve što predstavlja HDZ, nitko ne uspijeva biti bolji. I to je najveća tragedija.

Nego, jeste li razmišljali o budućnosti? HDZ trenutno nema oporbe. Plenković će svoju vlast vjerojatno iskoristiti pobjedničkim odlaskom u Europsku komisiju. Kao izgledni nasljednik u HDZ-u trenutno postoji samo jedan, pa se nemojte čuditi kada za koju godinu novi vladar Hrvatske, novi kalif umjesto kalifa, postane Njojo. Što bi i bila neka poetska pravda, njojnjavi premijer njonjave države.

Demokracija ionako služi da niti jedan narod ne živi bolje nego što je zaslužio.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala