Hrvatski san - nezaposlenost, nerazvoj, recesija i društvena kriza

Hrvatski san - nezaposlenost, nerazvoj, recesija i društvena kriza

Foto: Index

PROCJENE su nedavno objavljene – nije daleko dan, bit će to za neke tri godine, kada će nas Rumunjska preskočiti u standardu. Zemlja gdje su ljudi za vrijeme diktatora Nicolae Ceauşescua stajali u redovima za kruh – jer se doslovno gladovalo, i gdje je konjska zaprega donedavno bila normalno sredstvo prijevoza, preskočit će u standardu Republiku Hrvatsku. U Europskoj uniji, samo će Bugarska ostati iza nas. A kada nas preskoče i Bugari – onda će Hrvatska i Hrvati moći reći kako smo ispunili san: od bogate i perspektivne zemlje postajemo najsiromašnija zemlja Europske unije.

Kao i svaki narod i Hrvati imaju svoj san – a hrvatski san je uživanje u nezaposlenosti, nerazvoju, recesiji i općenitoj društvenoj krizi. Jer, takav sustav čini se Hrvati vole – da ne vole, onda ne bi birali upravo one političke elite koje im nude recesiju, krizu, nezaposlenost i opću društvenu stagnaciju. Statistike su jasne. Podaci o BDP-u po glavi stanovnika korigirani paritetom kupovne moći valuta, koje je objavio Eurostat, potvrdili su očekivani pad Hrvatske u odnosu na prosječnu razinu razvijenosti EU.

Naime, iako je ostvaren rast BDP-a od 1,6 posto u prošloj godini, taj je rast bio manji nego na razini cijele EU gdje je iznosio 2,0%. Tako je razlika u stopi rasta, s obzirom na to da se pariteti kupovne moći valuta niti broj stanovnika kratkoročno bitnije ne mijenjaju, i dalje utjecala na pogoršanje pozicije u odnosu na prosjek EU, navodi se u analizi HGK. Hrvatska je pala s 59% prosjeka u 2014. godini na 58% tog prosjeka u prošloj godini. Kada se promatra dugoročnije, Hrvatska je pod snažnim utjecajem krize i šestogodišnjega realnog pada BDP-a sa 63% u pretkriznoj 2008. godini pala na spomenutih 58%.

Dakle, standard nam je tek nešto preko polovine prosjeka EU. A EU ne uključuje samo iznimno razvijene zemlje.

Izgubljeno desetljeće

Hrvatska je sa šestog mjesta prema promatranom pokazatelju među jedanaest bivših tranzicijskih zemalja u 2005. godini pala na deveto u prošloj godini.

Da objasnimo – mjerenje BDP-a po paritetu kupovne moći jedna je od realnijih statistika jer uključuje i razinu cijena u određenoj zemlji. Tako, u npr. Švicarskoj unatoč za nas iznimno visokim prihodima možete biti doslovno na granici siromaštva jer su cijene iznimno visoke. S druge strane, s nekom prosječnom hrvatskom plaćom u unutrašnjosti Srbije biste živjeli relativno ugodno jer su cijene niže od naših – mjerenje pariteta kupovne moći to upravo izjednačuje.

Najkraće rečeno, Hrvatska u deset punih godina nije napravila ništa. Hrvatska politika nije napravila ništa, hrvatski građani koji su je birali nisu napravili ništa, hrvatsko gospodarstvo nije napravilo ništa. Previše je godina prošlo od rata da se možemo pravdati ratom, a i više nema nekog gazde tipa Beča, Beograda ili Pešte koji bi nam određivao razvoj. Sve što imamo i kako se razvijamo – naše je. I svaki zastoj je upravo i samo naš zastoj i samo naš problem.

Što nam se dogodilo? Svatko tko je ikada vidio Rumunjsku, mora biti užasnut činjenicom da će nas oni preskočiti u standardu. Razlika je bila ne velika, nego gotovo nepojmljiva. Što se dogodilo? Što se dogodilo Hrvatskoj da je svi preskaču? Pogrešni ciljevi, bahatost, nerad, želja za poslom isključivo u javnom sektoru? Vjerovanje pogrešnim političarima? Možda sve to. Nekada smo vrlo bahato i s visoka gledali građane tadašnje Čehoslovačke kako su iz svojih Škoda i pokoje Tatre vadili alate, kućanski pribor, radio-aparate kojima se nije mogao čuti Radio Split (istok je koristio nešto drugačiju frekventnu skalu), te ih prodavali kako bi si platili ljetovanje – njihova nacionalna valuta nije vrijedila ništa. Mi smo ih, odjeveni u švercane krpice iz Trsta koji je za mnoge značio Zapad, u našim „suvremenim“ Stojadinima i Jugićima gledali kao da su niža klasa. Bilo je dovoljno da nestane stisak Sovjetskog Saveza i da Češka i Slovačka procvjetaju. Od auto-industrije do druge visoke tehnologije. Danas najbolje studente šaljemo tamo na razmjene. Na češkim sveučilištima postoje predstavništva firmi koja vrbuju najbolje studente. Što mi imamo? Kartu za Njemačku?

Život u prošlosti

Gdje je problem? Možda jednostavno u tome što Hrvatska ne zna gdje želi. Želi se dobar standard. Super, ali za dobar standard treba raditi upravo i onako kako rade oni koji imaju dobar standard – Austrija, Njemačka, Švedska. Viče se: „Trebamo tvornice!“ A kada se te koji viču „želimo tvornice, želimo proizvodnju“, pitaš znaju li raditi s CNC (Computer Numerical Control) strojem, kako im ide 3D printing, jesu li spremni uključiti se u rad na Airbusu i općenito o obradi aluminija, onda čudno gledaju. Pitaš ih kako im ide slaganje gena, recimo za bakterije koje pomažu u razgradnji otpada, kao da si pitao obližnje drvo. Znaju li projektirati automobil? Par ljudi zna, ali ne sigurno ovi što se po Fejsu prisjećaju da bi trebali tvornice.

I onda počnu objašnjavati kako bi oni tvornice od prije 30 godina – no takvih nema više ni u Kini i Bangladešu! Postoje cijele industrijske grane koje nisu starije od 5 godina, i ako se želi standard Njemačke ili Austrije, ili čak Češke, jer su nas debelo prešišali – onda treba raditi upravo te nove, skupe i složene industrije. Ili raditi jednostavne stvari inovativno, kao što radi jedna IKEA. Što mislite, zašto je Njemačka gurala čiste industrije? Pa zato da može razvijati visoke tehnologije, bez toga nema visokog standarda.

Mi nismo u stanju imati restorane s Michelinovom zvjezdicom, a kamoli što drugo! Postoji ogromno samozavaravanje kako smo važni, utjecajni i neki faktor u svijetu – nismo. Imamo negdje 0,6 promila, ne postotaka nego promila svjetskog stanovništva!

Država odbija bilo kakve reforme – od porezne, koja bi pogurala razvoj, do obrazovne, pa i se i dalje školuju kadrovi za zanimanja koja nestaju ili se uz njih ne može zaraditi pristojna plaća. Tko danas završi za npr. tekstilnog radnika, osuđen je na borbu s onima koji rade za petinu hrvatskog minimalca. Nije drugačije ni s nekim fakultetskim kvotama – od novinara do upravnih pravnika. Nitko ne želi reforme – jer onda bi bilo po politici „Što ćemo s nastavnicima i profesorima?“ A što ćemo sada, s tisućama koji su ulagali u zanimanja kojima se nikada neće baviti, to nije gubitak?

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Vrli novi svijet

Novi sustavi prividne stvarnosti u narednih desetak godina učinit će mnoge trgovine izlišnima – artikle će se moći gledati iz svih kutova posebnim naočalama ili mobitelom – što će kao posljedicu tisuće radnih mjesta u trgovini učiniti suvišnima. Slično će se dogoditi i kod vožnje automobila – za petnaest godina zanimanje vozač će početi nestajati. S druge strane, otvoriti tisuće radnih mjesta u informatici i robotici.

Pokušajte pitati prosječnog hrvatskog kandidata za Sabor nešto o prividnoj stvarnosti i utjecaju na trgovinu ili što misli s taksi-vozačima kada Google komercijalno lansira automobil bez vozača – neće znati beknuti, ili će početi o partizanima i ustašama. Oni koji rade u trgovinama ili taksisti će samo odmahnuti glavom, „tko zna kada će to“, i onda kada sve stvarnost opali po glavi – onda će biti kasno za promjene. A druge zemlje će koristiti Europski socijalni fond kako bi umanjile štetu.

Priča se kako imamo malo inženjera. To je činjenica. Mi nemamo školovanih inženjera ni za jednu veliku automatiziranu tvornicu! I priča se kako previše djece upisuje društvene fakultete. Možda niste znali – ali taj isti problem, upisivanje previše društvenih smjerova imale su i Sjedinjene Američke Države. Pa je na državnoj razini potpomognut radioamaterski pokret – kako bi se kod mladih pobudila ljubav za tehnologijom. Dodatno, NASA je napravila posebne edukativne programe za djecu.

Rezultat? U svega nekoliko godina SAD ima radioamatera, dakle tehničkih obrazovanih hobista više nego ikada, a i interes za studiranje tehničkih fakulteta je kudikamo veći. Mislite da naši političari razmišljaju o tome? Mislite da za ovakav iskorak trebaju milijarde? Ne trebaju, samo malo dobre volje. Koje u nas jednostavno – nema, vidjeli smo što se događa s bilo kakvim pokušajem reforme školstva.

Razmišljate li sami što ćete i kako moći raditi za pet ili deset godina? Ako niste u zadnjih godinu dana pročitali neku stručnu knjigu – onda možete biti vrlo zabrinuti jer profesionalno zaostajete. Nemojte misliti da Čeh radi isto što je radio prije 5 ili 10 godina i da nakon zanata ili faksa nije još debelo morao učiti nova znanja i nove tehnologije i nove načine rada, bio inženjer, majstor koji radi rukama ili pravnik! Upravo je morao da bi mogao i pomoći razvoju svoje zemlje, ali i pratiti razvoj svoje zemlje. Ono što Češka proizvodi danas, debelo je različito od onoga što je prozvodila jučer.

Teme razgovora

Hrvatska se opterećuje glupostima – misli li itko da se Rumunjska zabavlja svojom ulogom u Drugom svjetskom ratu, sukobu gdje danas i najmlađi pripadnici imaju 90 godina? Zabavlja se poslom, biznisom i prihvaćanjem znanja razvijenijih. Hrvati imaju i taj problem – pravljenjem pametnima uz vrlo malo pročitanih knjiga. Za razliku od toga, narodi koji nas preskaču nemaju nikakvih problema s uzimanjem tuđih iskustava i tuđih znanja.

Cijeli svijet se promijenio – jedna Etiopija se razvija u regionalni centar, Česi pokazuju Njemačkoj kako se rade dobri automobili, Slovaci sastavljaju njemačke automobile (ali neke modele pretežno od svojih dijelova), Italija ima mogućnost slanja vlastitih satelita (raketa-nosač Vega je 60% talijanska), Austrija od turizma zarađuje uvelike više od nas, a niti ima mora, a i sve manje snijega – a što mi radimo?

Hoće li se u Hrvatskoj radi činjenice da će nas preteći jedna od nekada najmanje razvijenih zemalja Europe netko zamisliti? Da li će građani napokon shvatiti da su birali krive i da ovako više ne ide dalje? Da li će politika napraviti neke stvarne iskorake? Skoro sigurno – neće. Nitko relevantan oko ove vijesti neće napraviti ništa.

Tamna budućnost

Građani će i dalje glasati za stranke koje će im nuditi mogućnost što većeg javnog sektora, političari će gledati gdje se zadužiti i kako što prodati (i usput nešto sebi ušićariti), a Hrvatska će demografski, ekonomski i društveno lagano tonuti, postajući zemlja tužnih i razočaranih ljudi koji će okolo bauljati poput zombija. Plaće će stagnirati, zaposlenih će biti sve manje, a javni sektor će grebati kako bi što više uzeo onom malom preostalom dijelu ljudi koji stvaraju prihod. Porezi će rasti.

Čini se da nije bez veze zašto kao narod nismo imali svoju državu punih devet stotina godina. Kada smo je dobili, uništili smo je bolje nego bilo koji osvajači, nagradili one koji su nas vodili u tom uništavanju i čini se – još ćemo ih nagrađivati.

Hrvatska postaje najsiromašnija država Europske unije. To je razlog da se svatko od nas duboko zamisli. I da duboko zamisli što mu nudi budućnost zemlje koja gotovo sigurno neće moći izdržati ovakvu strukturu zaposlenih, a da ne spominjem mirovinski sustav i drugo. Uskoro će izbori. Razmislite da li zaista želite biti najzaostalija zemlja Europe. Ako većina želi – neće se smjeti ljutiti što će sve više mladih i radno sposobnih odlaziti odavde. A s njima i plaće javnog sektora i mirovine. Kako bi se reklo, svakome po zaslugama.

Generacije koje su dopustile ovakav zastoj i ovakav pad Hrvatske – bolje nisu ni zaslužile nego da se sutra bore za život uz mirovine koje će biti možda 1500 kuna. Ako radite do 67 godine, naravno. Prijevremene će biti niže. Neće naime biti više nikoga tko bi svojim radom punio fondove.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara