To između ostalog znači da ju je potpisalo i ratificiralo dovoljno članica Vijeća Europe, kojih ima sveukupno 47 (IK su potpisale 44, a ratificiralo 27 država), te da je Istanbulska konvencija već nekoliko godina dio europske pravne stečevine. 

 

U Hrvatskoj su Katolička crkva i desno-klerikalne udruge pokrenule žestoku kampanju protiv Istanbulske konvencije, tvrdeći da ona ugrožava budućnost nacije, te su njenu najavljenu ratifikaciju u saboru predstavili kao Armagedon. No Hrvatska je kao članica Vijeća Europe već pod ingerencijom standarda zaštite žena od nasilja što pokazuje i presuda Europskog suda za ljudska prava iz srpnja prošle godine.

 

 

U slučaju Ž. B. protiv Hrvatske, u kojem je presuda objavljena u Strasbourgu 11. srpnja 2017., Istanbulska konvencija se u točkama 36, 37, 38 i 56 navodi kao ''relevantan međunarodni materijal'' za odlučivanje u pravnom smislu.

Presuda Europskog suda za ljudska prava, u kojoj je Hrvatska osuđena da žrtvi obiteljskog nasilja Ž. B. isplati 7615 eura odštete i koja Hrvatsku proglašava krivom za kršenje članka 8 Europske konvencije o ljudskim pravima, pet članaka Istanbulske konvencije navodi kao važne za konačnu presudu.

 

Dakle, kada je riječ o jednom od dva ključna suda na europskom nivou - drugi je Sud Europske unije u Luksemburgu - Istanbulska konvencija se već primjenjuje na Hrvatsku. To ujedno znači da bi protivnici Istanbulske konvencije, ako su doista ozbiljni u svojim tvrdnjama o golemoj prijetnji koju IK predstavlja, zapravo trebali tražiti da Hrvatska istupi iz Vijeća Europe i prestane uvažavati presude Europskog suda za ljudska prava. Hrvatska bi se, naravno, u tom slučaju našla posve izoliranom u Europi, nešto kao Albanija pod vlašću Envera Hoxhe. 

 

No nije li baš to ono što priželjkuju zagovornici tzv. suverenističke politike, odnosno isključivanja Hrvatske iz relevantnih međunarodnih konvencija i asocijacija koje okupljaju sve ili većinu europskih zemalja?